El-Asr - Voda je život

U Abdullahovoj mahali osvanulo je još jedno jesenje jutro. Hladan zrak i miris truhlog lišća širili su se mahalom, dok su se sunčevi zraci borili s gustim oblacima i maglom. Abdullah se spremao za mektepsku nastavu. Obukao je svoj omiljeni šareni džemper i hitrim korakom uputio se ka džamiji gdje su ga drugari čekali. Prije početka nastave poigrat će se s drugarima. Ta, vikend je! A i imaju dovoljno vremena jer mektepska nastava počinje nakon podne-namaza.

Milozvučnim glasom mujezin prekide dječiju viku i označi početak podne-namaza. Džematlije su hitrim koracima hrlili ka džamiji, abdestili se i skupljali u safove. A Abdullah i njegovi drugovi toliko su se zaigrali da su djelovali kao i da nisu čuli poziv za namaz. Hasan jako šutnu loptu koja pogodi pravo Zejda. "Penal, penal!", počeše uzvikivati sa strane. Nastade velika gužva i rasprava. Neki su tvrdili da se igra može nastaviti, drugi da je ipak bio penal. Na kraju ipak odlučiše da ponove šut. "Ja neću!", uzviknu Abdullah. "Ezan je već proučen i trebamo ići na namaz!" I ostali dječaci potrčaše za njim i dalje se raspravljajući da li je penal ili ne. Na stepeništu se Hasan sjeti da treba obnoviti abdest. I Zejd i Haris trčeći se uputiše prema abdesthani. Ostali pristigoše u saf taman kad je mujezin počinjao učiti ikamet.

Nakon namaza djeca se uputiše ka učionici, na mektepsku nastavu. Ubrzo poslije njih u učionicu uđe i efendija koji odmah skrenu pažnju djeci da se na namaz ne stiže u posljednjoj minuti i da je vremena za igru dovoljno poslije namaza i poslije mektepske nastave. U velikoj žurbi neki nisu ni primijetili da su česme u abdesthani ostale otvorene i da je iz njih voda tekla punim mlazom. Hasan, Zejd i Haris pogledaše se i postiđeno pognuše glave. Sjetili su se da su oni posljednji utrčali u abdesthanu i abdestili se. Efendija nije htio da poimenice spominje one koji su to uradili, već je počeo da govori o važnosti vode.

Efendija zatim upita: "Ko će mi reći zašto trebamo bolje voditi računa o vodi?" Hasan se javi pa kada mu efendija dade riječ, on ispriča kako nam je voda potrebna za piće, pripremanje hrane i za održavanje čistoće.

"Upravo tako, Hasane", potvrdi efendija, "i za šta još?"

"Voda nam je potrebna za život", dodade Abdullah.

"Kako to misliš?", upita efendija.

"Pa učili smo u školi da je Zemlja jedina planeta na kojoj je moguće živjeti upravo zato što samo na njoj ima vode. Uzvišeni Allah stvorio je i planete poput Merkura, Venere i Saturna, i ostale planete, ali samo Zemlja ima takav položaj da nije ni daleko od Sunca, a ni preblizu. Ako bi Zemlja bila predaleko od Sunca, onda bi bilo hladno i voda bi se pretvorila u led. A opet, da je Zemlja bliže Suncu, onda bi sva voda na zemlji od toplote isparila, tako da bi život na Zemlji bio nemoguć", objasni Abdullah.

"Baš tako kako si objasnio. To je Allahova mudrost. Zemlja se nalazi u odličnom položaju, tako da na njoj ima dovoljno i leda i vode koja isparava i iz koje poslije nastaju kiše. I u Kur'anu nam Allah govori o vodi pa u suri En-Nur kaže da je On sva živa bića stvorio od vode. Neka gmižu na stomaku, neka idu na dvije, a neka na četiri noge. Allah stvara šta On hoće, On je zaista, svemoćan. Ovim kur'anskim ajetom Allah nas uči da bez vode nema života. A sada, kad već pričamo o vodi, da vas pitam, znate li koja je najbolja voda na cijeloj zemaljskoj kugli?", upita efendija, a djeca sva u horu odgovoriše da je to, naravno, voda zemzem.

"Odlično, drago mi je da to svi znate. Kako nas je naš Poslanik, alejhis-selam, u hadisu obavijestio, najbolja voda na Zemlji je zemzem-voda. U njoj je hrana koja zasićuje i lijek od bolesti. Uzvišeni je slao ljudima poslanike da im ukažu na pravi put. Tako je jednom narodu poslao Ibrahima, alejhis-selam, koji je bio odabrani Allahov poslanik. Jedne noći usnio je da treba svoju suprugu Hadžeru i svog sina Ismaila da odvede u pustinju i da ih tamo ostavi da žive. Teško je to bilo za Ibrahima, alejhis-selam, i za njegovu suprugu, ali kada je Hadžera čula da je to naređenje od Allaha, prihvatila je to ubijeđena da će ih Allah čuvati. I tako su Hadžera i Ismail ostali u pustinji samo sa malo datula i vode. Poslije nekoliko dana ponestalo je i vode i hrane, a Ismail je bio žedan i jako je plakao. Hadžera ga spusti na pijesak i krenu okolo da traži vode. Bojala se da se njeno dijete ne razboli od silne vrućine i užurbano je okolo tražila ne bi li nekako našla barem nekoliko kapljica. Ali, vode nije bilo, samo pijesak... pustinja. Ismail je plakao sve jače i jače, a Hadžera je očajnički trčala od jednog brežuljka do drugog, od Safe do Merve, čas na jednu, čas na drugu stranu, i tako sedam puta. I dok je Ismail tako plakao i udarao nožicama po pijesku, desilo se veliko čudo, kakvo je samo Allah Uzvišeni kadar da napravi -- Allah je poslao meleka koji je svojim krilom iskopao bunar iz kojeg poče voda da teče. Kad je vidjela da se na tom mjestu pojavila voda, Hadžera je pritrčala i počela zagrtati pijeskom okolo, kako voda ne bi oticala. Tom vodom napojila je svog sina Ismaila, alejhis-selam. Melek je tad Hadžeri govorio da se ne boji i da će na tom mjestu njen sin sa svojim ocem sagraditi Allahovu kuću. Ta voda je tada za Hadžeru i njenog sina Ismaila značila život. Godinama kasnije ovaj je izvor dobio ime Zemzem. A kada su ljudi saznali za taj izvor vode, počeli su se nastanjivati tu u blizini da žive. Tako je tu nastao grad Meka. Kasnije je i Ibrahim, alejhis-selam, po naredbi Uzvišenog, sa svojim sinom Ismailom tu sagradio Allahovu kuću -- Kabu."

Ovim primjerom efendija je završio priču o vodi i njenoj važnosti, a djeca su obećala da će od danas više cijeniti, paziti i čuvati vodu jer sada znaju -- voda je život.