U drugom dijelu nastavljamo sa biografijom šejha Albanija koja je nastala sakupljanjem šejhovog govora u kojem je on o sebi govorio u raznim knjigama, spominjući mnogobrojne blagodati kojim ga je Allah obasuo.
Pozivanje u islam izvan Damaska
Jedan od plodova toplog prijema na koji je našlo pozivanje u islam jeste to da smo organizirali program posjete nekih krajeva, među kojima Halepa, Lazikijje, Keidlepa, Sulejmijje, Himsa, Hamate, Summur-Rukke.
Uprkos kratkom vremenu koje sam posvetio svakom od ovih gradova, ta putovanja rezultirala su vidljivim uspjehom. Tako se okupio značajan broj onih koji su bili zainteresirani za nauku o hadisu na skupovima koji su bili skoro periodični, a na kojima su se čitala hadiska djela, postavljala pitanja i vodila korisna diskusija.
Međutim, ta putovanja povećala su ogorčenost drugih, pa su oni povećali svoje napore kod vlasti (da nas spriječe), tako da smo se našli u problemima od koji su neki bili vezani za živote nekih od nas. (Ulemau ve mufekkirun)
Neka od iskušenja koja su zadesila šejha
Prvi od tih problema došao je od strane nekih šejhova, među kojima je bilo i onih od kojih se nadalo da će pomoći slijeđenje pravca prvih dobrih generacija – selefus-saliha.
Oni su organizirali peticiju u kojoj su tvrdili da ja širim vehabijski poziv, tako da zbunjujem muslimane. Počeli su skupljati potpise ljudi, zatim su je podnijeli sirijskom muftiji. On je u svojstvu muftije tu peticiju predao načelniku policije koji me je pozvao i razgovarao sa mnom o tome. Stvar se završila bez ikakvog rezultata.
Jednog dana jedan od mojih školskih kolega upitao me za hadis koji je vezan za nagradu za post, a koji je čuo od hatiba sa minbera kako ga koristi kao dokaz. Ja sam mu objasnio da je taj hadis slab. On nije mogao izdržati da ne ode tom šejhu i navede mu da je saznao da je taj hadis slab i da navede literaturu koja to potvrđuje.
Onda je taj hatib na sljedećoj hutbi počeo napadati put prvih dobrih generacija, a one koji ih slijede počeo je optuživati da su vehabije i govorio je da su oni u zabludi.
Upozoravao je ljude da im se ne približuju i pozivao ih da čuvaju svoje sinove od onih koji tome pozivaju.
Oni koji su slušali tu hutbu nisu je svi jednako prihvatali, niti odbacivali, te je nastao nered. (Ulemau ve mufekkirunUlemau ve mufekkirun)
Odlazak u zatvor
Bilo mi je suđeno da odem u zatvor 1389. h. g., što odgovara 1969. godini, sa jednim brojem alima, bez ikakvog prijestupa koji smo počinili, osim pozivanja u islam i podučavanja ljudi.
Odveden sam u zatvor “Kula” u Damasku, ali i u druge.
Nakon nekog vremena, oslobođen sam iz zatvora, da bih ponovo bio odveden i protjeran u Džeziru da tamo provedem nekoliko mjeseci u zatvoru. Računam da je to bilo na Allahovom putu.
Allahova je odredba bila da je sa mnom bila moja omiljena knjiga Sahihu Muslim, suha olovka i gumica. Tu sam se predao ostvarenju želje da napravim skraćenu verziju tog djela i da ga preradim, što sam i završio za oko tri mjeseca. Na tome sam danonoćno radio, bez zamaranja i dosađivanja.
Tako se desilo suprotno onome što su neprijatelji vjere željeli. Umjesto da nam se osvete, to je predstavljalo blagodat za nas, kojom su se okoristili muslimanski studenti na svim prostorima.
Hvala Allahu, Onome posredstvom čije se blagodati kraju privode dobra djela. (Muhtesaru Sahihil-BuhariMuhtesaru Sahihil-Buhari)
Mjere kućnog pritvora
Isto tako Allah mi je olakšao da se posvetim velikom broju naučnih radova. Ne bih imao priliku da im odredim potrebno vrijeme da je moj život tekao svojim uobičajenim tokom.
Vlasti su mi zabranile odlazak u sirijske gradove u mjesečne posjete koje sam poduzimao, zbog pozivanja Allahovoj Knjizi i sunnetu, i odredile mi mjeru“kućnog pritvora”.
Isto tako, tokom sljedećeg perioda bilo mi je zabranjeno održavanje mnogih naučnih predavanja, za kojesu mi pripreme oduzimale veliki dio vremena.
Sve to oslobodilo me mnogih aktivnosti i ispriječilo se između mene i susretanja velikog broja ljudi koji su mi oduzimali veliki dio vremena. (Muhtesaru Sahihil-BuhariMuhtesaru Sahihil-Buhari)
Profesor na Islamskom univerzitetu u Medini
Bio sam profesor hadisa na Islamskom univerzitetu u periodu od 1381. h. g. / 1962., pa sve do 1383. h. g. / 1964. (Sahihut-tergibSahihut-tergib)
Bliskost između šejha i njegovih učenika
Prlikom odlaska na univerzitet i prilikom povratka, uvijek bih povezao studente koje bih sreo u putu, tako da je moje auto uvijek bilo puno studenata. (Šejbani, Hajatul-AlbaniHajatul-Albani)
Pozitivno je djelovao na svoje šejhove
Što se tiče naših šejhova danas, oni su zapostavili ovaj šerijatski propis (tj. propis kojim se zabranjuje odlazak na kaburove radi klanjanja namaza na njima). Mnogi od njih odlaze u takve džamije da obave namaz, što sam i ja prakticirao dok sam bio mlad i nisam poznavao sunnet, tako da sam išao sa jednim od njih do kabura Ibn Arebija da klanjam kod njega.
Kad sam saznao da je to zabranjeno, često sam raspravljao sa dotičnim šejhom sve dok ga Uzvišeni Allah nije uputio, tako da je prestao klanjati na tom mjestu. On mi je to priznao i zahvaljivao mi što sam bio uzrok njegove upute, da mu se Uzvišeni Allah smiluje i oprosti mu. Hvala Allahu, koji nas je uputio na to, ne bismo bili upućeni da nas Allah nije uputio. Tahzirus-s(Tahzirus-sadžid)
Kako je odgovarao na pohvale
U ovakvim situacijama ponavljao bi dovu Ebu Bekra es-Siddika: “Allahu, nemoj me kazniti zbog onoga što oni govore, učini me boljim nego što oni misle i oprosti mi ono što oni ne znaju.”
Hidžra iz Damaska u Amman
Uzvišeni je Allah, iz Svoje mudrosti, svemu odredio uzrok (sebeb). Svakoj je stvari odredio njen rok (edžel). Sve je na najljepši način odredio. Od toga je bilo i to da sam ja učinio hidžru sa svojom porodicom iz Damaska, Sirije, u Amman početkom ramazana 1400. h. g. / 1980.
Požurio sam da u njemu napravim kuću u koju ću se skloniti sve dok sam živ.
Allah mi je to iz Svoje samilosti i dobrote olakšao. Uselio sam se u nju nakon mnogo napora i bolesti koja je me pogodila kao posljedica napora prilikom kupovine zemlje i izgradnje. Još uvijek pomalo osjećam bolove, ali u svakom slučaju hvala Allahu posredstvom čije se blagodati kraju privode dobra djela.
Bilo je za očekivati da će me to odvratiti od onoga na šta sam bio navikao u Damasku, poput bavljenja znanjem, proučavanjem i podučavanjem, pisanja i vršenja verifikacije (knjiga), pogotovo što je moja osobna biblioteka ostala u Damasku.
Nisam je uspio poslati u Amman zbog poznatih poteškoća i problema. (Ti problemi koje spominje šejh Albani, rahimehullah, našim su ljudima manje poznati, pa ćemo spomenuti samo to da arapske zemlje ne dozvoljavaju da se iz jedne zemlje u drugu unose islamske knjige i ako kod nekog nađu te knjige pretresaju ga i pokreću istragu protiv njega, a nerijetko ta osoba završi u zatvoru.)
Svakog sam se dana tješio da će “voda uskoro krenuti svojim tokom”, međutim, vjetrovi često pušu u smjeru suprotnom od onog koji mornar želi.
Samo što su neka braća u Jordanu osjetila da sam se ja skrasio u kući, počeli su tražiti od mene da iznova počnem držati predavanja koja sam im držao prijašnjih godina, prije nego što sam učinio hidžru u Amman.
U Amman sam (prije hidžre) dolazio svakih mjesec-dva, pa bih im prilikom svakog putovanja održao jedno ili dva predavanja. Uporno su to od mene tražili.
Uprkos tome što nisam odlučio da držim bilo kakva predavanja, kako bi iskoristio elan i ostatak svoga života da završim neke naučne poduhvate – a koliko li ih je samo! – uvidio sam da moram da se odazovem njihovom zahtjevu i lijepoj želji. Obećao sam i pristao na to, obavijestivši ih da ću im svakog četvrtka, nakon akšam-namaza, držati predavanje u kući jednog od naše dobre braće, (koji je stanovao) blizu moje kuće.
To se, dozvolom Uzvišenog, Allaha i desilo. Održao sam prvo predavnje, a zatim i drugo iz knjige Rijadus-salihin, imama Nevevija. Nakon predavanja, odgovorio sam na neka od njihovih mnogobrojnih pitanja, što je upućivalo na njihovu žeđ i želju za znanjem i spoznajom sunneta. (Ref’ul-estar)
Nastavit će se...
Priredio: Asam Musa Hadi
Sa arapskog preveo: Munir Zahirović, prof.