informativniislamskičasopis
0

Zimska odjeća

Hladan zrak i prve pahuljice snijega nagovijestiše dolazak zime. Snijeg je promijenio izgled cijelom gradu: sve je bilo blistavo bijelo. Kuće su postale gotovo i neprepoznatljive, krovovi bijeli, jedino antene vire ispod snježnog prekrivača i dimnjaci iz kojih neprestano izlazi dim. Djeca rado dočekaju ove zimske čari i snježne vratolomije. Promrzli obrazi i crveni nosići postaše uobičajen prizor u Abdullahovoj malali. I Abdullah puno voli snijeg i zato je danas odmah poslije doručka s velikim ushićenjem obukao toplu jaknu, kapu, šal i rukavice, navukao čizme i istrčao napolje da sa svojim drugovima uživa u igrama na snijegu.


Kao i svake godine, jutro počeše pravljenjem staze na obližnjem brdu, da bi ostatak dana mogli provesti u igri, skijanju i sankanju. Dok su se Abdullah, Zejd i Hasan spuštali skijama niz brdo, praveći stazu, djeca iz mahale pristizala su sa svih strana. Jedna je grupa nosila sanke i počeli su se spuštati niz brdo, drugi su pravili snješka, dok su treći pravili zaklone i spremali sa za grudvanje i snježnu bitku. Mekani snijeg koji se lahko oblikovao olakšao je djeci pravljenje snješka i zaklona za grudvanje. Tako su za kratko vrijeme sagradili dva velika zida sa malim otvorima, podijelili se u dvije ekipe i počeli snježnu bitku. Abdullah se sa svojim drugovima dogovarao ko će gdje da stoji i kako da bacaju grudve na protivničku stranu. Dogovor je da onaj koga pogodi snijeg napušta igru i sve tako dok iz jednog tima svi budu pogođeni. Tada će protivnička ekipa biti pobjednik.

Početak je ličio na pravi rat sa snježnom municijom. Grudve su padale, a vriska djece odjekivala je na sve strane. Bilo je pogodaka i gubitaka i na jednoj i na drugoj strani. Svako je želio da njegov tim pobijedi. Abdullah je bio zadužen da sa desne strane vreba protivnike i da ih iznenada pogodi kada provire. Tako je i radio sve dok Hasan iz protivničke ekipe nije vidio da je Abdullah pogodio nekoliko njegovih drugova na isti način i sačekao ga dok ponovo proviri i pogodio ga pravo u rame. To je bio veliki gubitak za Abdullahov tim i nedugo poslije toga su pogođeni i ostali iz Abdullahovog tima. Dok je protivnički tim slavio pobjedu, Abdullahovu pažnju privuče grupa nepoznatih ljudi koji su išli ulicom. Na njima se vidjelo da su negdje sa strane, da dolaze izdaleka i da nisu odjeveni u zimsku odjeću.

Dok ih je Abdullah brižno posmatrao, Zejd mu priđe i upita ga: “Jesi li tužan što smo izgubili?” “Ne, nisam zbog toga, nego gledam ove promrzle ljude i djecu što pješke kroz snijeg idu ulicom”, odgovori Abdullah. “Čuo sam kada je babo pričao da dolaze izbjeglice iz Sirije i da često i pješke idu”, dodade Hasan. “Ne znam odakle su, ali vidim da im je hladno i da na sebi nemaju zimsku odjeću.” Odjednom je nastala tišina, a pogled djece bio je usmjeren prema oskudno odjevenim nepoznatim prolaznicima. “Moramo im pomoći, promrznut će ako ovako nastave”, uzviknu Abdullah i prekide nastalu tišinu. “Ja imam dvije jakne, rado ću jednu dati nekom od njih”, dodade Hasan. “I ja imam dvije jakne i dvoje čizmice”, reče Zejd. I tako skoro svi redom rekoše da imaju zimske odjeće koju mogu podijeliti, a onda se dogovoriše da svako ode kući i donese nešto zimske odjeće da podijeli drugima.

Kada su roditelji vidjeli šta djeca rade, podržali su ih i pomogli da prikupe još više zimske odjeće i za odrasle. Za nepun sat vremena prikupili su veliku gomilu jakni, kapa, šalova, čizama, rukavica i debelih džempera. Kada Abdullah ugleda koliko se odjeće nalazi pred njima, zablista mu lice od radosti pa povika: “Mašallah, sada ima dovoljno odjeće za sve, samo još da im podijelimo na lijep način odjeću odgovarajuće veličine.” “Ja imam ideju!”, povika Zejd. “Hajdemo napraviti za svakog od njih po jednog snješka i obući mu odjeću. Onda ćemo ih pozvati da mogu doći da uzmu šta im treba, a mi ćemo im pomoći.” “Super ideja!”, uzviknu Abdullah i odmah se svi baciše na posao. Zajedničkim radom su jako brzo napravili cijeli red pored puta, jedan pored drugog snješka i obukli im odjeću.

Kada su bili pri kraju, Abdullah i Zejd odoše da ih pozovu da odaberu sebi zimsku odjeću koju su oni prikupili. Iako nisu govorili bosanski jezik, uspjeli su da razumiju šta Abdullah i Zejd žele da im kažu. Vratili su se i, prijatno iznenađeni prizorom, pomagali jedni drugima da odaberu odgovarajuću odjeću i veličinu. Kada su se svi obukli, zahvalili su im se i uputili dovu Uzvišenom Allahu da ih nagradi za njihov trud jer im je to puno značilo u ovom hladnom danu. Kada su komšije i prijatelji čuli za ovu dosjetljivu ideju, počeli su donositi odjeću sa svih strana. Abdullah i njegovi drugari oblačili su odjeću na snješke i čekali sljedeću grupu izbjeglica koju će dočekati sa zimskom odjećom.

Tako su ostali tu sve do akšama. Kada je Abdullah stigao kući, odmah poslije selama majka mu reče: “Ja ću pristaviti čaj dok ti klanjaš akšam-namaz pa ćeš nam poslije ispričati kako je sve prošlo.” Abdullah obuče suhu odjeću i čim klanja, dođe da ispriča roditeljima kako su pomogli promrzlim izbjeglicama. Uz čaj je emotivno pričao kako su danas na ovaj način uspjeli da vrate osmijeh na lica tih ljudi i djece i da su oni bili zahvalni i dovili Allahu za njih. Babo je pomno slušao Abdullaha i kada je završio reče: “Molim Allaha da primi od vas ovo lijepo djelo! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da nema muslimana koji obuče drugog muslimana a da neće biti u Allahovoj zaštiti sve dok ijedna krpa te odjeće bude na tom čovjeku.” Abdullahu bi drago pa reče: “Nadam se da će nas cijeli grad podržati da ove zime odijevamo druge muslimane i da svi budemo u Allahovoj zaštiti.”

5. Januar 2019 | Edis Vejselović | 88

Komentari: Nema komentara

Komentirajte