Da li je uopće moguće sačuvati se gibeta?

O

Gibet ili ogovaranje, zabranjen je jasnim kur’anskim tekstom: “I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno.” (El-Hudžurat, 12) Šta je gibet, pojasnio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitavši jednom prilikom svoje ashabe: “Znate li vi šta je gibet?” “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju”, odgovoriše oni, a Poslanik na to reče: “Da spomeneš svog brata po onom što on ne voli.” “A šta ako se pri mom bratu nalazi to što kažem?”, upitaše Poslanika, a on odgovori: “Ako se pri njemu nalazi to što kažeš, tada si ga ogovorio, a ako se to ne nalazi pri njemu, potvorio si ga.” (Muslim, br. 2589)

Jedan od velikih ciljeva islama jeste da njegovi sljedbenici žive u slozi, jedinstvu, međusobnoj ljubavi i bratstvu. Na putu ostvarenja tog cilja šerijat zabranjuje sve što vodi raskolu i mržnji, kao što su zavist, oholost, laž i sl. U tom smislu zabranjen je i gibet, međutim, spominjanje drugoga po onome što ne voli u određenim je situacijama dozvoljeno, a nekad čak i obavezno. ‘Izz b. Abdusselam kaže: “Gibet je štetan i zabranjen, ali ipak je dozvoljen kada u sebi nosi korist koju je dužnost ili dozvoljeno ostvariti.” (Kavaidul-ahkam, 1/97) Imam Nevevi kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen radi postizanja ispravnog šerijatskog cilja koji nije moguće na drugi način dostići.” (Rijadus-salihin, 2/182)

Dakle, ukazati na negativnosti određene osobe, odnosno spomenuti je po onome što ne voli, kako bi se postiglo nešto što je, prema postavkama šerijata, korisno i bitno, dozvoljeno je i ne tretira se zabranjenim gibetom. Učenjaci navode šest stanja u kojima je gibet dozvoljen:

Prvo: Prilikom podnošenja tužbe i žalbe. Onome kome je nanesena nepravda dozvoljeno je da se, pred sudijom ili nekim drugim ko ima vlast i sposobnost da mu pomogne u ostvarenju prava, žali  na onoga ko mu je nanio nepravdu i da ga spomene po lošem.

Drugo: Prilikom traženja podrške u sprečavanju zla. Osobi koja želi spriječiti zlo, a nije to u stanju izvesti, dozvoljeno je da onome za koga vjeruje da joj u tome može pomoći spomene drugoga po lošem, kao naprimjer da se kaže komšiji: “Tvoj sin čini to i to, spriječi ga!” Međutim, to ne smije biti iz lične zavisti i sličnih motiva, nego isključivo s ciljem savjeta i sprečavanja zla.

Treće: Kada se traži fetva i pojašnjenje vjerskog propisa. Osobi koja želi saznati vjerski propis o nekom pitanju dozvoljeno je da imenuje određenu osobu i da o njoj kaže ono što je nužno da bi se dobio adekvatan odgovor, kao naprimjer da kaže: “Moj muž čini to i to, da li je to ispravno?” Međutim, bolje je da se u sličnim prilikama ne imenuje dotični, nego da se naprimjer kaže: “Šta kažete o čovjeku koji čini to i to?”, jer na takav način se može saznati odgovor i postići cilj bez imenovanja određene osobe. Pored toga, dozvoljeno je imenovati osobu, kao što na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Hinda, supruga Ebu Sufjana, radijallahu anhuma, kazala Allahovom Poslaniku: “Doista je Ebu Sufjan škrt čovjek, ne daje koliko je dovoljno meni i mojoj djeci, osim ako uzmem od njega bez njegovog znanja.” “Uzmi koliko je, prema običaju, dovoljno tebi i tvojoj djeci”, reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari, br. 5364, i Muslim, br. 1714)

Četvrto: Prilikom upozoravanja i savjetovanja. Za dozvoljenost ove vrste gibeta, učenjaci najčešće navode primjer kritiziranja slabih prenosilaca hadisa i pojašnjenje njihovog stanja, a isto se odnosi i na svjedoke i govor o njihovoj pravednosti i čestitosti, na osnovu čega se prihvata ili odbija njihovo svjedočenje. U savjetovanje spada i upozorenje na propagatore zablude, tako da se na njih ukaže i pojasne njihove devijacije kako se ne bi drugi za njima poveli. Isto tako, u savjetovanje spada i govor o stanju prosca, osobe s kojom se želi zajednički poslovati, kao i o onome s kojem se namjerava povjeriti određena funkcija. Onaj ko bude upitan o određenoj osobi u ovim i sličnim stanjima, dužan je kazati istinu i otkriti njeno stanje onakvo kakvo jeste, namjeravajući time savjetovanje.

Peto: Kada neko javno čini grijeh, poput onoga ko javno pije alkohol i takvoga je dozvoljeno spomenuti ga po onome što javno čini, međutim, zabranjeno je spomenuti ga po drugim nedostacima, izuzev ako za to postoji neki drugi od ovdje spomenutih razloga.

Šesto: Kada neko bude poznat po nadimku koji ima pokuđeno značenje, kao što je gluhi, ćoro i sl., dozvoljeno je nazvati ga tim nadimkom, ako je nužno, da bi se znalo na koga se misli, a haram je nazvati ga time omalovažavajući ga. Ipak, preče je, ako je moguće ukazati na njega na drugi način, ne spominjati takav nadimak.

Ovih šest stanja učenjaci navode kao izuzetak iz zabrane gibeta. (Vidjeti: Rijadus-salihin, 2/185; Hejtemi, Ez-Zevadžir, 2/248) Već su navedeni neki hadisi koji ukazuju na dozvolu gibeta u spomenutim stanjima, a od hadisa koji na to ukazuju jeste i predaja Aiše, radijallahu anha, u kojoj se kazuje da je čovjek pokucao na vrata Allahovog Poslanika tražeći dozvolu da uđe, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Dozvolite mu, loš li je čovjek iz tog plemena!” (Buhari, br. 6054, i Muslim, br. 2591) Imam Buhari ovaj je hadis naveo kao dokaz da je dozvoljeno gibetiti grješnike i sumnjive osobe, odnosno, one koji su poznati po grijehu i koji ga javno čine. Također je zabilježena predaja koja ukazuje na to da je dozvoljeno spomenuti po lošem prosca onome ko o njemu bude upitan, a poznato mu je njegovo stanje. Fatima bint Kajs, radijallahu anha, kaže: “Došla sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Zaprosili su me Ebu Džehm i Muavija.’ Na to je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: ‘Što se Ebu Džehma tiče, on ne skida štap sa svojih pleća, a Muavija je siromah, nema ništa od imetka.’” (Muslim, br. 1480)

Bitno je još naglasiti da je gibet u pravilu zabranjen, stoga je u dotičnim stanjima dozvoljen samo u mjeri koja je neophodna, poput ostalih zabranjenih stvari kada postaju dozvoljene zbog prijeke potrebe, kao što je strvina kada čovjek ne nalazi drugu hranu i tada mu je dozvoljeno od nje jesti u mjeri koja je neophodna da bi preživio. Dakle, ovo se odnosi i na gibet, što znači, ako je, naprimjer, dozvoljeno da se staratelju kaže o proscu: “On nije za tvoje kćerke”, tada nema potreba da se detaljiše o njegovim mahanama, niti je to dozvoljeno.

Još je bitno napomenuti da šejtan često uspijeva prići čovjeku i navesti ga na gibet prikazujući mu to kao savjet ili upozorenje na zlo, a ustvari se radi o zavisti, ismijavanju, ličnoj osveti i sl. Stoga smo dužni čuvati se gibeta i imati na umu da je spominjanje drugih po onome što ne vole dozvoljeno samo kada se ima za cilj savjet i šerijatom potvrđena korist. Svevišnji Allah najbolje zna!