Dizanje ruku prilikom učenja dove nakon ezana

O

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada čujete mujezina, izgovarajte isto što i on. Potom donesite salavat na mene, jer ko na mene bude donio jedan salavat, Allah će na njega donijeti deset salavata. Nakon toga molite Allaha da meni podari El-Vesile, najuzvišenije mjesto u Džennetu, koje će biti dato samo jednoj osobi. Nadam se da ću ja biti ta osoba. Ko bude molio Allaha da meni podari El-Vesile, zaslužio je moj zagovor (šefat).” (Muslim, br. 384) U drugoj predaji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko, nakon što je čuo ezan, kaže: ‘Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti ves-salatil-kaimeti ati Muhammeden El-Vasilete vel-fadilete veb’ashu mekamen mahmudeni-llezi veadteh! – Gospodaru ovog cjelovitog poziva i uspostavljenog namaza, podari Muhammedu El-Vasile, i visoki stepen, i postavi ga, na Sudnjem danu, na hvaljeno mjesto koje si mu obećao!’ –  zaslužio je šefat na Sudnjem danu.” (Buhari, br. 614) Onom ko čuje ezan sunnet je ponavljati mujezinove riječi, osim što će nakon što muezin izgovori: “Hajje ales-salah” i “Hajje alel-felah”, kazati: “La havle ve la kuvvete illa billah! – Nema promjene niti moći osim u Allaha!” Nakon toga lijepo je donijeti salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a potom proučiti spomenutu dovu: ‘Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti...”

Predaje koje ukazuju na pohvalnost podizanja ruku prilikom dove uopćeno argument su legitimnosti podizanja ruku i u ovoj situaciji. Šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “Podići ruke prilikom učenja dove jedan je od adaba dove i uzroka njenog uslišenja, zbog hadisa koji su o tome preneseni, i to je pravilo. Razmišljao sam o podizanju ruku prilikom učenja dove i ustanovio da se to može klasificirati u četiri skupine:

Prva: Dove u kojima je posebno potvrđeno dizanje ruku, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podizao ruke na džumanskoj hutbi kada bi dovio za kišu.

Druga: Dove u kojima je potvrđeno da se ruke ne podižu, kao što je za vrijeme džumanske hutbe kada se uči neka druga dova mimo kišne.

Treća: Dove u kojima je očigledno da dizanje ruku nije od sunneta, poput dove koja se uči na sjedenju između dvije sedžde u namazu, nakon salavata na zadnjem sjedenju, dove na početku namaza (Subhaneke...), te dove nakon predaje selama. Očito je da se prilikom učenja ovih dova ne podižu ruke. Šerijatskopravni tretman ove tri skupine je jasan, jer su argumenti izravno vezani za njih.

Četvrta: Dove u drugim stanjima mimo spomenutih. Osnova je da je prilikom učenja tih dova pohvalno podići ruke, jer podići ruke jedan je od adaba dove i uzroka njenog uslišenja s obzirom na to da se tim položajem ruku ispoljava predanost Allahu i potreba za Njim.

Dova između ezana i ikameta je poznata, a podizanje ruku prilikom učenja te  dove spada u četvrtu skupinu. Međutim, mnogi, kada dove nakon ezana propisanim dovama, poput salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i riječi: Allahumme Rabbe hazihid-da’vetit-tammeti..., gotovo nikad ne podižu ruke. Naprotiv, možda će čak osuditi onog ko podigne ruke prilikom učenja ove dove, iako to spada u četvrtu skupinu.“ (Medžmuu fetava ve resailil-Usejmin, 13/263–266, sažeto).

Šejh Usejmin je o dovi između ezana i ikameta također rekao: “Pri tome će čovjek podići ruke i doviti Uzvišenom Allahu tražeći šta god poželi od dobrota ovog i budućeg svijeta.” (Nurun alad-derb, 2/24)

Vrijedi još napomenuti da se dova nakon ezana ne uči zajednički, nego svako za sebe. Isto tako, neki učenjaci su istakli da prilikom učenja ove dove ne bi trebalo redovno i stalno dizati ruke, nego da se ta dova ponekad uči podignutih ruku, a ponekad bez podizanja ruku, s obzirom na to da o dizanju ruku prilikom učenja ove dove nije prenesena izravna predaja koja bi to potvrdila. Allah najbolje zna!