Izgovaranje riječi “da sam”

O

“Da sam” i slični izrazi mogu se upotrijebiti na pokuđen, odnosno zabranjen način, a mogu se upotrijebiti i na pohvalan način. Primjer pokuđene upotrebe riječi “da” spomenut je u kur’anskim ajetima u kojima Svevišnji Allah, govoreći o munaficima, kaže: “Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. ‘Da smo se za bilo šta pitali’, govore oni, ‘ne bismo ovdje izginuli.’ Reci: ‘I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izašli’” (Alu Imran, 154); “Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: ‘Da su nas poslušali, ne bi izginuli’, reci: ‘Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!’” (Alu Imran, 168)

Kada se nekom desi nešto što ne voli, neka ne kaže: “Da sam učinio tako, ne bi se to desilo!”, jer takve riječi sadrže dva sporna elementa: (1) te riječi otvaraju vrata kajanja, nezadovoljstva i tuge, a ta vrata potrebno je zatvoriti jer vode u depresiju i ne donose nikakvu korist i 2) takve riječi odraz su nezadovoljstva Allahovom odredbom, jer sve što se dešava, sitno i krupno, dešava se Allahovom odredbom. On što se desilo, neminovno se moralo zbiti i to je bilo nemoguće spriječiti. Stoga su riječi: “Da sam postupio tako, bilo bi tako!”, vid nezadovoljstva Allahovim kaderom i znak su slabosti imana u Allahovu odredbu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Pridaj pažnju onome što će ti koristiti i od Allaha traži pomoć i ne malaksaj! Ukoliko  te zadesi nešto (što ne voliš), ne reci: ‘Da sam postupio tako i tako, desilo bi se tako i tako’, već reci: ‘To je Allahovo određenje i On je uradio šta je želio!’, jer doista ‘da sam’ otvara šejtanska vrata!” (Muslim, br. 2664)

Upotreba izraza “da sam”, “da je” i sličnih izraza pohvalna je kada se izgovora iz želje za nečim lijepim i dobrim. Primjer za to jesu riječi Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, kada je, priželjkujući da je Musa, alejhis-selam, bio više strpljiv sa Hadirom kako bi čuo još kazivanja o njima dvojici, rekao: “Allah se smilovao Musau, da je bio više strpljiv pa da nam Allah kazuje događaje o njima dvojici!” (Buhari, br. 122)

Kao što izraz “da sam” postaje pohvalan kada se izgovori iz želje za postizanjem lijepog i dobrog, isto tako, kada se kaže iz želje za nečim lošim, postaje pokuđen. Na to ukazuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Primjer ovog ummeta poput je primjera četverice ljudi: čovjeka kojem je Allah podario imetak i znanje, te on svojim imetkom raspolaže shodno svom znanju i troši ga ispravno; čovjeka kojem je Allah podario znanje, a nije mu podario imetak, te on govori: ‘Da je meni imetak poput imetka ovog čovjeka, postupao bih s njim kao što on postupa.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Njih dvojica su jednaki u nagradi!’; čovjeka kojem je Allah podario imetak, a nije mu podario znanje, te on razbacuje imetak i neispravno ga troši, i čovjeka kojem Allah nije podario ni imetak ni znanje, te on govori: ‘Da je meni imetak poput imetka ovog čovjeka, postupao bih s njim kao što i on postupa.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Njih dvojica su jednaki u grijehu.’” (Ahmed, br. 18053; Ibn Madža, br. 4228, Et-Taberani fil-Kebir, 18304, hadis je dobrim ocijenio šejh Šuajb Arnaut)

Dakle, propis izgovaranja riječi “da sam” razlikuje se shodno motivu zbog kojeg je izrečena. Ako se ova riječ izgovori iz nezadovoljstva Allahovom odredbom, neprihvatanja iste i slabosti imana u Allahov kader, ili iz želje za nečim pokuđenim, onda je to pokuđeno, a ako je izrečena zbog želje za nečim lijepim i dobrim, kao što je udjeljivanje na Allahovom putu i stjecanje znanja, onda je to pohvalno.