Izmišljanje priča u pozitivne svrhe

O

Savremeni učenjaci nemaju jedinstven stav u pogledu ovog pitanja. Pisati nestvarne, izmišljene priče, pa i ako se to čini s ciljem osude negativnih pojava u društvu, promicanja pozitivnih vrijednosti, prosvjećivanja, educiranja, odgoja ili radi razonode, zabranjeno je prema jednoj skupini učenjaka. Zabrana se bazira na činjenici da je takva priča nestvarna i izmišljena i prema tome lažna, a laž je haram, te je prema tome i takva priča zabranjena. Oni koji zastupaju ovo mišljenje također tvrde da se svi spomenuti ciljevi mogu postići kazivanjima koja su istinita, a naročito kur’anskim i hadiskim tekstovima.

Druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno pisati izmišljene priče koje nose lijepe poruke. To se ne tretira laganjem iz dva razloga: prvi je to što autor priče samo želi od čitatelja da zamisli likove i događaje od kojih se priča niže, a ne da ih doživljava kao stvarne. Zamišljeni događaji ne mogu se okarakterizirati istinitim ili lažnim, jer se jednostavno radi samo o mašti i promišljanju.

Drugi razlog jeste to što laž podrazumijeva navođenje slušaoca na ubjeđenje koje se ne podudara sa stvarnošću, svejedno činilo se to namjerno ili greškom, a svako ko čita takve priče, dijete ili odrasla osoba, nema dileme i jasno mu je da su ti događaj plod mašte, da su likovi izmišljeni i da se radi o nestvarnim događajima.

Na pitanje da li je pisanje izmišljenih romana i pripovijetki dozvoljeno, šejh Usejmin, rahimehullah, dao je sljedeći odgovor: “To što zamisliš u svojoj glavi, a potom pišeš, može biti lijek za bolest koja je zadesila društvo, nadajući se da će ih Allah izbaviti iz nje putem tih maštovitih priča, a moguće je i da promoviraju ideje koje vjerom nisu dozvoljene. Ako se radi o pričama ovakve vrste, one su zabranjene u svakom slučaju, s obzirom na to da se njima poziva u grijeh. Svevišnji Allah rekao je: ‘Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu’ (El-Maida, 2). Ukratko kazano: ako se tim nerealnim, fiktivnim pričama pospješuje i promovira grijeh i ružno djelo, definitivno su zabranjene, a ako se njima pospješuje nešto lijepo i korisno, dozvoljene su, ali uz uvjet da se prezentiraju u formi primjera, a ne stvarnih događaja, jer ako bi se predstavile kao stvarni događaji, a nisu se desili, to bi bila laž...” (Fetava Nurun alad-derb, 24/2)

Da su ovakve priče dozvoljene, ukoliko afirmiraju pozitivne vrijednosti, ukazuje kur’ansko kazivanje o Davudu, alejhis-selam, kada su se pred njim sporila dvojica meleka u ljudskom liku. Uzvišeni kaže: “A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. ‘Ne boj se’, rekli su, ‘mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.’ ‘Učinio ti je, doista, krivo!’, reče Davud, ‘time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo’” (Sad, 21–24). Opće je poznato da meleki nemaju ovce i da oni jedni drugima ne čine nepravdu, međutim, dva meleka došla su kod Davuda, alejhis-selam, na mjestu gdje on klanja i ibadeti, a gdje inače parničari ne dolaze, te su ispričali tu priču da bi na takav način Davuda, alejhis-selam, podučili i pripremili za suđenje u sporovima. Davud, alejhis-selam, bio je namjesnik i vladar koji je, između ostalog, vodio i sudske sporove. Allah mu je poslao meleke u liku dvojice ljudi koji se međusobno spore kako bi se praktično pripremio za ulogu sudije. Davudu, alejhis-selam, ubrzo je postalo jasno gdje je bila greška, jer je donio presudu prije nego što je čuo argument drugog parničara, a poznato je da kadija ne donosi konačnu presudu sve dok se pred njega ne iznesu svi dokazi. U nastavku ajeta Svevišnji Allah rekao je: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se” (Sad, 24). Spor nije bio stvaran, nego je samo poslužio kao sredstvo za podučavanje, što znači da su i kazivanja koja nisu stvarna, ali ne navode na lažno ubjeđenje, nego služe kao metod odgoja i edukacije, također dozvoljena. Svevišnji Allah najbolje zna. (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Munedždžid, Islam: sualun ve dževab, br. 174829)