Izostavljanje namaza u džematu kad imam nepravilno uči El-Fatihu

O

Na početku treba istaknuti da je namaz nakon šehadeta najvažniji temelj islama. Namaz predstavlja liniju između islama i nevjerstva, kao što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: "Između čovjeka i višebožstva i nevjerstva jeste ostavljanje namaza." (Muslim, 82)

Muškarcima je dužnost obavljati namaze u džematu u džamiji, ako čuju ezan, osim u iznimnim situacijama koje čine izostanak opravdanim.

Jedan od najjasnijih dokaza koji na to upućuje jeste ajet u kojem Svevišnji Allah opisuje namaz u strahu: "Kada ti budeš među njima i budeš ih u namazu predvodio, neka jedna grupa s tobom klanja i neka svoje oružje uzmu; i dok budu na sedždi, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođe druga grupa koja nije klanjala i neka s tobom klanjaju..." (En-Nisa, 102). Naredba da se namaz obavi u džematu u teškim uvjetima, kao što je strah od neprijatelja, znak je da je to u stanju mira i sigurnosti još veća obaveza. Naredba da se namaz obavi u džematu u ovom ajetu ponavlja se i drugi put: "...a onda neka dođe druga grupa koja nije klanjala i neka s tobom klanjaju...", to je dokaz da je namaz u džematu obavezan svakom pojedincu, jer da se radilo o kolektivnoj obavezi (farzu kifaje), tu obavezu ispunila bi prva grupa, međutim Svevišnji Allah naredio je i drugoj skupini da namaz obavi u džematu. Da je obavljanje namaza u džematu samo pohvalno djelo, najveće opravdanje za izostavljanje neobaveznog djela jeste strah, ali kako je naredba da se namaz obavi u džematu ostala na snazi čak u takvom stanju, shvatamo da se radi o obligatnom djelu.

U drugom ajetu Svevišnji Allah kaže: "Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!" (El-Bekara, 43).Na početku ajeta stavlja se u obavezu obavljanje molitve (namaza), a potom se naređuje da to bude u džematu: "...i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!" Kada se imperativ ograniči određenim svojstvom, smatrat će se implementiranim samo ako se realizira u skladu sa traženim svojstvom, i time se dokazuje da ovaj ajet upućuje na obligatnost obavljanja namaza u džematu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: "Licemjerima nema težeg namaza od sabaha i jacije, a kada bi znali kakve su nagrade u njima na njih bi išli pa makar pužući. Htio sam narediti mujezinu da prouči ikamet i zapovijediti nekome da bude imam svijetu, a ja da uzmem nekoliko glavnji vatre i zapalim kuću onome koji nije još izašao u džamiju na namaz." (Buhari, 657; Muslim, 651)

U svom osvrtu na ovaj hadis imam San'ani navodi: "Hadis je dokaz da je namaz u džematu dužnost svakog pojedinca, i ne radi se o kolektivnoj obavezi (fardul-kifaje), jer da je tako, oni koji nisu došli ne bi zaslužili kaznu s obzirom na to da je jedna skupina obavila namaz u džematu, a kazna dolazi isključivo kao posljedica ostavljanja obaveznog djela ili činjenja harama." (Subulus-selam, 1/358)

Elaborirajući propis namaza u džematu Ibn Munzir kaže: "Namjera Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zapali kuće onima koji nisu došli na namaz najočigledniji je dokaz da je obaviti farz-namaz u džamiji obligatna dužnost, jer neprihvatljivo je da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pomišlja da zapali kuće onom ko izostavlja djelo koje nije obavezno." (El-Evsat, 4/134)

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, govorio je: "Koga veseli da sutra sretne Allaha kao musliman, neka pazi na ovih pet namaza na koje se poziva ezanom, jer su oni putevi upute. Uzvišeni Allah propisao je vašem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, puteve koji vode uputi. A kada biste vi klanjali u svojim kućama, napustili biste praksu vašeg Vjerovjesnika, a ako napustite praksu vašeg Vjerovjesnika, skrenut ćete s Pravoga puta. Nisam vidio nikoga od nas (ashaba) da je izostajao iz džemata, osim svima poznatih munafika. Viđao sam čovjeka koji se (zbog nemoći i bolesti) oslanjao na dvojicu koji bi ga doveli do safa. Svaki čovjek koji ispravno i potpuno uzme abdest pa se uputi ka džamiji i klanja namaz u njoj, sa svakim korakom Allah mu podigne stepen i pobriše grijeh." (Ibn Madža, 777. Predaja je vjerodostojna po ocjeni Albanija, a predaju sličnog sadržaja bilježi i Muslim, 654.)

Ibn Mesud, radijallahu anhu, nedolazak na namaz u džamiju smatra znakom nifaka i svojstvom licemjera, a ostavljanje pohvalnog djela i činjenje pokuđenih radnji nisu znakovi nifaka. Ako bismo razmotrili znakove nifaka koji se spominju u sunnetu, ustanovili bismo da se radi o ostavljanju farza ili činjenju harama, a ne o djelu koje se može činiti ili ne činiti, jer ostavljanje takvih dijela nije zabluda niti znak nifaka.

Alija, radijallahu anhu, znao je reći: "Nema namaza onom ko je u blizini džamije nigdje drugo osim u džamiji!", pa je upitan: "A ko je to u blizini džamije?" "Onaj ko čuje ezan", odgovorio bi. (Abdurrezak, Musannef, 1915)

Ovo su samo neki argumenti koji ukazuju na obligatnost namaza u džematu i to je, u odnosu na druge stavove islamskih učenjaka po ovom pitanju, odabrano mišljenje.

Međutim, kada odlazak u džamiju predstavlja teškoću, opasnost ili ugrožava neku potrebu, prestaje biti obavezan. U tom smislu učenjaci su naveli mnoge uzroke koji dozvoljavaju izostanak iz džemata, kao što su:

• Bolest, i to u slučaju kada bolesniku zdravstveno stanje otežava odlazak u džamiju ili se izlaže opasnosti da se bolest poveća ili prenese na druge.

• Vremenske nepogode, usljed kojih odlazak u džemiju predstavlja teškoću.

• Strah, ako se odlaskom u džamiju izlaže opasnosti ili izlaže svoj imetak ili porodicu opasnosti.

• U stanju kada čovjeka pritišće fiziološka potreba.

• Ako bi bila postavljena hrana, prvo će se jesti, naravno to ne smije biti stalna praksa, ali ako se desi, to je validan razlog za izostanak iz džemata.

• Ako je daleko od džamije tako da ne čuje ezan nije dužan doći u džamiju.

• Kao što je pokuđeno doći u džamiju osobi od koje se širi neugodan miris ako to nije u stanju otkloniti.

Učenje El-Fatihe sastavni je dio namaza i namaz bez nje nije ispravan. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: "Nema namaza onom ko ne prouči El-Fatihu." (Buhari, 756; Muslim, 394)

Ukoliko imam učeći El-Fatihu griješi u izgovoru vokala na način da se tom greškom ne mijenja značenje, kao naprimjer da riječi: "El-hamdulillahi Rabbil-alemin" uči: "El-hamdulillahi Rabbel-alemin", sa fethom u riječi "Rabb" ili dammom, dozvoljeno je povoditi se za njim, ali je preče klanjati za imamom koji ne griješi u učenju.

Međutim, ako griješi na način da se mijenja značenje, kao naprimjer da riječi: "Jjjake na'budu" izgovara: "Ijjaki na'budu", u ženskom rodu, ili ako izostavlja harf ili više harfova ili ih mijenja, nije dozvoljeno povoditi se za njim u namazu, i namaz za njim nije ispravan, osim ako se radi o muktedijama koji su poput njega u učenju El-Fatihe, a takvi su dužni u što kraćem vremenu naučiti ispravno učenje El-Fatihe.

Dužnost je ukazati imamu na grešku koju čini, pa ako prihvati i popravi učenje, problem je riješen, a ako odbije i ne želi ispraviti grešku, potrebno je obavijestiti odgovorne i njegove pretpostavljene kako bi ga zamijenili imamom kompetentnim da predvodi džemat.

Odgovarajući na pitanje o povođenju za imamom koji griješi učeći El-Fatihu, Ibn Usejmin kaže: "Ako se griješi tako da se mijenja značenje prilikom učenja El-Fatihe ili drugih ajeta, nije dozvoljeno klanjati za tim imamom, a klanjači u toj džamiji dužni su obavijestiti odgovorne za džamije da se taj imam ispravi u učenju ili da se zamijeni. Neprihvatljivo je da muslimane u najvećem temelju vjere nakon šehadeta predvodi imam koji ne umije ispravno proučiti ono što je u namazu obavezno. Onaj ko ga postavi za imama, taj je grešan. Grešan je prema Allahu jer je na tu poziciju imenovao nekog ko nije kompetentan i grešan je prema klanjačima, jer im je priredio neugodnost dok za njim klanjaju i otežao im ako budu prinuđeni odlaziti u drugu džamiju koja im je udaljena." (Fetava Nurun ala derb, 8/2)

Nije dozvoljeno onom ko ne uči pravilno istupiti pred džemat ako ima drugih mimo njega koji umiju ispravno učiti. Allah najbolje zna.