Nasljeđivanje roditelja koji nisu muslimani

O

Većina učenjaka smatra da musliman ne nasljeđuje nemuslimana niti nemusliman muslimana, svejedno bio nemusliman u ratu protiv muslimana ili ne. To je stav koji se prenosi od četverice pravednih halifa, zastupaju ga četiri poznata mezheba i to je stav velike većine islamskih pravnika.

S druge strane, od Muaza b. Džebela i Muavije b. Sufjana, radijallahu anhuma, prenosi se da su odobrili muslimanu da naslijedi nemuslimana, a nisu dozvolili nemuslimanu da naslijedi muslimana. Taj stav prenosi se od Muhammeda b. Hanefijje, Muhammeda b. Alije b. Husejna, Seida b. Musejjeba, Ša'bija i drugih učenjaka selefa, a preferirali su ga šejhul-islam Ibn Tejmijja i njegov učenik Ibn Kajjim. (Ibn Kajjim, Ahkamu ehliz-zimma)

Prvi stav temelji se na riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zabilježenim u najvjerodostojnijim hadiskim zbirkama: "Musliman ne nasljeđuje nevjernika niti nevjernik nasljeđuje muslimana." (Buhari, br. 6764; Muslim, br. 1614) Također se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sljedbenici dviju različitih vjera neće se međusobno nasljeđivati." (Ebu Davud, br. 2911. Hadis je hasen-sahih po ocjeni Albanija.)

Druga skupina učenjaka koji dozvoljavaju muslimanu da naslijedi nemuslimana spomenute hadise ograničavaju na nevjernike koji su u ratu protiv muslimana, jer između muslimana i njih vlada neprijateljstvo i ne postoji nikakva veza. Donekle sličan primjer nalazimo u propisima o krvarini za nehotično ubistvo. Uzvišeni Allah kaže: "Ko ubije vjernika greškom, on mora osloboditi roba vjernika, i predati krvarinu porodici njegovoj, izuzev ako oni to oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a vjernik je, on mora osloboditi jednog roba vjernika! Ako, pak, pripada narodu s kojim imate sporazum, tada mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi roba vjernika!" (En-Nisa, 92) Iz ajeta se vidi da, kada se radi o neprijateljskom narodu, krvarina se ne isplaćuje, ali kada se radi o narodu s kojim muslimani imaju sporazum, krvarina je obavezna, što može biti potvrda da neprijateljstvo sprečava materijalne relacije, a odsustvo neprijateljstva ih dozvoljava.

Kao argument ova skupina učenjaka navodi i postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema licemjerima, a to su osobe koje se deklariraju kao muslimani dok u sebi skrivaju nevjerstvo. Iako su oni u stvarnosti nevjernici, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tretirao ih je muslimanima u ovosvjetskim propisima, tako da su nasljeđivali svoju rodbinu muslimane, a i njih su nasljeđivali njihovi rođaci muslimani. Abdullaha b. Ubejja naslijedili su njegovi nasljednici muslimani, iako je Kur'an posvjedočio da je licemjer, a Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo zabranjeno da mu klanja dženazu i da za njega traži oprost.

Ova skupina učenjaka također kaže da mi nasljeđujemo nemuslimane, a da oni nas ne nasljeđuju, kao što je nama dozvoljeno da stupimo u brak sa ženama ehlul-kitabija, a njima nije dozvoljeno da stupe u brak sa muslimankama. (Ibn Kajjim, Ahkamu ehliz-zimma, 2/853)

Ukratko, o ovom pitanju postoji snažno razilaženje među klasičnim učenjacima, a mišljenje da nema smetnje da musliman naslijedi nemuslimana u skladu je sa nastojanjem islama da olakša svojim sljedbenicima i da podstakne nemuslimane da prihvate islam. Imovina je jedna od Božijih blagodati ljudima od kojih se očekuje da je troše u pokornosti Allahu i vjernik je najpreči da tako i postupi, pa ako zakon koji je na snazi dodjeljuje naslijeđe vjerniku, ne bismo mu to trebali zabraniti. Svevišnji Allah najbolje zna!