Obavljanje hadža za osobu koja za života nije iskazivala želju da obavi hadž

O

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je puta upitan o obavljanju hadža za drugog, pa bi onoga ko pita podsticao na to i govorio mu: “Obavi hadž za svoga oca! Obavi hadž za svoju majku!” (Ahmed) Jednom prilikom čuo je jednog ashaba kako govori da je stupio u hadžski obred za Šubrumu pa je upitao: “Ko je Šubruma?” “Moj brat ili moj rođak”, odgovori čovjek, pa mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Obavi hadž za sebe, a potom za Šubrumu!” (Ebu Davud) Iz ovih predaja vidi se da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije raspitivao o onome za koga se obavlja hadž da li je on za tim žudio ili ne, nego je podsticao da se hadž za njega obavi. Umrli musliman će od toga imati koristi, a onaj ko za njega obavi hadž čini jedno od najboljih dijela za koje se može nadati nagradi kod Allaha. Dakle, obaviti hadž za umrlog muslimana ispravno je bez obzira na to da li je on u svom životu žudio za hadžom ili ne, a u nekim situacijama to je obligatna dužnost. Naime, razuman i punoljetan musliman koji umre a ne obavi hadž, jer to cijeli svoj život nije bio u mogućnosti, njemu hadž nije bio obavezan dok je bio živ, niti je neko nakon njega obavezan da obavi hadž za njega. Ako je iza sebe ostavio imetak, njegovi nasljednici nisu dužni izdvojiti iz ostavštine potrebna sredstva za hadž, ali to mogu učiniti dobrovoljno i to je lijepo i dobro djelo. Međutim, ako je umrli za vrijeme života bio dužan obaviti hadž, jer je bio imućan, tjelesno sposoban i imao sve uvjete da obavi hadž, ali i pored toga nije obavio hadž, učenjaci imaju različite poglede o tome da li su nasljednici dužni obaviti hadž za njega: Ebu Hanifa i Malik smatraju da nasljednici nisu dužni obaviti hadž za njega osim ako je to umrli oporučio ili ako to oni dobrovoljno žele. Šafija i Ahmed smatraju da je dužnost iz njegove ostavštine izdvojiti potrebna sredstva za hadž, svejedno da li on nije obavio on hadž zbog svog nemara ili je imao za to razlog i svejedno oporučio on to ili ne. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja) Zadnjem mišljenju u prilog ide predaja od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da se jedna žena obratila Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pitajući ga o svojoj majci koja se zavjetovala da će obaviti hadž, ali je umrla prije nego što je hadž obavila, pa je upitala da li će obaviti hadž za svoju majku, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče joj: “Da, obavi za nju hadž! Šta misliš ako bi tvoja majka imala dug, da li bi ti taj dug za nju podmirila? Podmirite dugove prema Allahu, Allah je najpreči da se dug prema Njemu podmiri.” (Buhari) Isto tako, hadž je ibadet koji je tom čovjeku postao obavezan, a s obzirom na to da je tu obavezu moguće izvršiti putem zastupnika, ona ne prestaje smrću, kao što dug prema ljudima ne prestaje smrću dužnika, nego je dužnost podmiriti ga iz njegove ostavštine. Tako se i troškovi ovog hadža uzimaju iz njegove ostavštine prije nego što se podijeli nasljednicima. Ako pak nema ostavštine, hadž je i dalje njegova obaveza, međutim, njegovi nasljednici nisu dužni obaviti hadž za njega, ali im je to pohvalno. Ako nasljednik ili bilo ko drugi, samoinicijativno obavi hadž za njega, dužnost hadža koju je umrli imao bit će ispunjena.

Dakle, obaviti hadž za umrlog muslimana pohvalno je u svakom slučaju, a ako mu je hadž za vrijeme njegovog života bio obavezan pa ga nije obavio ako je iza sebe ostavio dovoljno imetka, njegovi nasljednici dužni su za njega obaviti hadž, prema ispravnijem mišljenju učenjaka, a ako nije ostavio imetka, nasljednici nisu dužni za njega obaviti hadž, nego im je to pohvalno.