Pozitivna strana smrti

O

Svevišnji Allah smrt je nazvao musibetom i nesrećom, rekavši: “Ako vi budete putovali po Zemlji, te vas pogodi nesreća smrti... ” (El-Maida, 106) Međutim, vjernik dobro zna da sve što je Allah odredio i propisao ima svoju svrhu, smisao i mudrost. Promišljanjem o smrti kroz Kur’an, sunnet i našu stvarnost uočit ćemo da smrt, pored tegobe i bola, ima i pozitivne strane, od kojih su:

Prvo: Smrt je najbolja opomena. Kada razmišljamo o vlastitoj smrti ili kada prisustvujemo smrti drugog čovjeka, svijest o toj istini u nama se budi i to nas navodi da se za nju pripremamo. Niko ne pomišlja da će biti pošteđen susreta sa smrću. To je Allahova odredba koja snalazi sve ljude bez izuzetka. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: „Smrt je dovoljna opomena, a čvrsto vjerovanje je dovoljno bogatstvo“ (Bejheki, Šuabul-iman). Kada te grijesi savladaju i ne nalaziš načina da im se odupreš, sjeti se smrti i susreta sa Allahom. To je najbolji vaz i najbolja opomena. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Mnogo se sjećajte onoga što prekraćuje užitke (to jest smrti).” (Bilježi Tirmizi i kaže da je hadis hasen-garib.)

Drugo: Prelazak iz kuće napora i iskušenja u kuću nagrade i užitka. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: „Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika” (Muslim). Od vjernika se na ovom svijetu traži da se trudi, da izvršava svoje obaveze, da obuzdava svoje prohtjeve i izbjegava haram. Ta ograničenja su poput zatvorskih zidova unutar kojih je vjernik, dok za nevjernika ti zidovi ne postoje. Tako vjernika napuštanjem ovog svijeta čeka lijep doček i lijepa nagrada. Jednom prilikom pored Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pronesena je dženaza, i on reče: „Urahatio se, ili su se urahatili od njega.“ „Šta znači to: 'Urahatio se ili su se urahatili od njega?'“, upitali su prisutni, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: „Allahov rob, koji je vjernik, postane rahat od dunjalučkih teškoća i uznemiravanja sklanjajući se u okrilje Allahove milosti. A Allahov rob koji je prijestupnik – od njega postanu rahat i ljudi i zemlje i drveće i životinje.“ (Buhari i Muslim).

 

Plodovi, čije su sjeme djela na ovom svijetu, ubiru se na ahiretu. Svevišnji Allah kaže: „Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela“ (Eš-Šura, 20). Vjernik željno očekuje trenutak kada će ubirati plodove svog truda.

Treće: Susret sa najboljim društvom. Nakon smrti vjernik se pridružuje najčasnijem društvu. Svevišnji Allah kaže: „Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! Ta blagodat će od Allaha biti, a dovoljno je to što Allah sve zna“ (En-Nisa, 69–70). Smrt rastavlja umrlog od ljudi koji su, ili dobri, pa će mu se uskoro pridružiti, ili pak loši, pa će se od njih udaljiti.

Četvrto: Okončanje bolova i tjelesne slabosti. Kada čovjek ostari, razboli se, izgubi razum i postane teret drugima, smrt je za njega milost. Na ovaj svijet čovjek dolazi nemoćan i slab, potom stasa, raste i snagom se opasa, a potom se ponovo vraća u stanje slabosti i nemoći: „Allah je Taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može” (Er-Rum, 54). Nakon što duh i tijelo izgube snagu, tijelom ovlada bolest i nemoć, smrt je velika milost i blagodat. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio je Allahu da ga poštedi duboke starosti. (Muslim)

Peto: Smrt je putovanje ka svijetu apsolutne pravde. Za razliku od ovog svijeta, gdje vlada nepravda, na budućem svijetu je apsolutna pravda. Kaže Svevišnji Allah: „Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati." (El-Enbija, 47)