Razvod braka u stanju srdžbe
Es-selamu alejkum! Prije nekoliko mjeseci supruzi sam dao razvod braka. Raspravljali smo se i kako smo dublje ulazili u raspravu, mene je ljutnja sve više obuzimala. U stanju srdžbe rekao sam joj da sam je pustio i obavijestio svoje i njene roditelje da sam je razveo. Kada se srdžba smirila, jako sam se kajao zbog toga. U trenutku davanja razvoda bio sam u srdžbi, ali sam bio svjestan onog što govorim, međutim, u tom momentu to je bilo jače od mene. Nisam bio pribran i veoma sam se teško kontrolirao i na kraju nisam se uspio održati i sobom vladati te sam izgovorio te riječi. Zanima me da li je ovaj razvod validan s obzirom na to da sam bio u stanju srdžbe?
Ve alejkumus-selam! Da li su riječi koje čovjek izgovori u stanju srdžbe djelotvorne tako da za sobom povlače pravne posljedice ili se zanemaruju tako da nemaju nikakve pravne konsekvence, zavisi od stepena i jačine srdžbe. S tog aspekta učenjaci su srdžbu klasificirali na tri stepena, za dva je ostvaren konsenzus, dok oko trećeg postoje različita mišljenja.
Prvi stepen je srdžba u svojoj početnoj fazi ili uobičajena srdžba prilikom koje je čovjek ispunjen gnjevom, ali je svjestan svojih postupaka i vlada sobom. Razvod u ovakvom stanju je legitiman i povlači za sobom pravne posljedice. Učenjaci su jednoglasni u pogledu ovog pitanja.
Drugi stepen je srdžba pri kojoj čovjek ne gubi osjećaj u potpunosti, nego je njegov razum djelimično prisutan i vlada sobom, međutim, srdžba ga nadvlada tako da izgovori riječi razvoda. Učenjaci imaju različita mišljenja u pogledu razvoda u ovakvom stanju, a odabranije je mišljenje da razvod u ovakvom stanju srdžbe nije legitiman i nema pravne posljedice.
Treći stepen je velika srdžba koja čini da čovjek izgubi osjećaj tako da ne vlada sobom, ne zna šta čini i šta govori. Osoba u ovakvom stanju je poput ludog čovjeka, a razvod u ovakvom stanju nije legitiman i ne povlači za sobom pravne posljedice. Učenjaci su jednoglasni u pogledu ovog pitanja.
Drugi stepen pri kojem srdžba pređe onu uobičajenu mjeru, ali ipak ne dostigne stepen potpune blokade razuma predmet je razilaženje među učenjacima, u smislu da li je razvod u takvom stanju validan ili ne. Ibn Tejmijja i njegov učenik Ibn Kajjim, Allah im se smilovao, smatraju da nije validan razvod koji muž dadne u ovakvom stanju. Ibn Kajjjim je na ovu temu napisao posebno djelo, u kojem je između ostalog rekao: “Srdžba se dijeli na tri vrste:
• Prva je da čovjek osjeti da ga počinje obuzimati srdžba, ali ne utječe na njegov razum i shvatanje, zna šta priča i govori ono što želi da kaže. Nema sumnje da su razvod, oslobađanje iz ropstva kao i drugi ugovori koje osoba u ovom stanju sklopi ispravni i pravno valjani.
• Druga vrsta jeste da srdžba kulminira i dosegne vrhunac te čovjeku potpuno zatvori kapije razuma, svijesti i samokontrole tako da ne zna šta želi niti šta hoće. Ovo je stanje u kojem razvod nije validan i u tom pogledu nema razilaženja među učenjacima. Kada srdžba dostigne toliki stepen da čovjek ne zna šta govori, nema sumnje da se njegove riječi u takvom stanju neće realizirati, jer riječi pravnog adresanta realiziraju se kada je svjestan da ih izgovara, shvata njihovo značenje i želi da ih izgovori i kaže.
• Treća vrsta je sredina između dva prethodna stepena, tako da srdžba prekorači početni stadij, ali ne dosegne vrhunac pri kojem postaje poput ludog čovjeka. Ovo je stanje diskutabilno i predmet je razilaženja islamskih učenjaka, a šerijatski dokazi ukazuju na to da neće biti djelotvoran razvod u takvom stanju, oslobađanje iz ropstva kao i drugi ugovori pri kojima se uzima u obzir vlastiti izbor, htijenje i pristanak. To je jedan od ogranaka ‘okova’, kao što su to imami protumačili.” (Vidjeti: Igasetul-lehefan fi hukmi talakil-gadban)
Ovdje imam Ibn Kajjim aludira na hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema razvoda, niti ima oslobađanja iz ropstva dok je čovjek u okovu.” (Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madža, hadis je hasen po ocjeni Albanija.) Ebu Davud, tumačeći ovaj hadis, kaže: “Mislim da el-gilak (okovi) znači: u srdžbi”, dok su drugi učenjaci kazali da se to odnosi na stanje prisile.
Svevišnji Allah je brak nazvao čvrstom obavezom: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh? Kako biste mogli i oduzeti to kada ste jedno s drugim živjeli i kada su one od vas čvrstu obavezu uzele?” (En-Nisa, 20–21). Zato bi muž trebao biti svjestan da je brak ozbiljan ugovor s kojim se ne smije poigravati. Dužan je kontrolirati se i ne izgovarati riječi kojima se prekida bračna veza, osim ako to zaista želi. Svevišnji Allah najbolje zna!