Sin kao svjedok na vjenčanju oca

O

Da brak nije validan bez svjedočenja dvojice pravednih svjedoka, ukazuje predaja Aiša, radijallahu anha, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nema braka bez staratelja i dvojice pravednih svjedoka" (Ibn Hibban, br. 4075, hasen). Kada je u pitanju bračni ugovor, potreban je dodatni oprez, jer to je ugovor iz kojeg proizlaze brojna prava i obaveze i to ne samo prema ugovornim stranama, nego i trećim licima kao što su djeca koja će se u tom braku roditi, stoga su neophodni svjedoci kako bi se sva ta prava zaštitila. Isto tako, neophodno je otkloniti sumnju da se radi o bludu, nakon što se mladenci intimno sastanu, a to se ostvaruje putem svjedoka koji će brak obznaniti i razglasiti. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 41/295)

Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici svjedočenje dvojice svjedoka tretiraju uvjetom da bi brak bio ispravan, dok malikijski pravnici svjedočenje dvojice svjedoka smatraju obaveznim, ali ga ne tretiraju esencijalnim dijelom bračnog ugovora.

Većina učenjaka smatra da dijete ne može biti svjedok na vjenčanju svoga roditelja, dok manji broj učenjaka zastupa mišljenje da dijete može biti svjedok na vjenčanju svoga roditelja i da je njegovo svjedočenje validno.

O uvjetima koje svjedoci pri vjenčanju trebaju ispuniti u Enciklopediji islamskog prava (41/300) navodi se uvjet da dvojica svjedoka ne budu sinovi mladenaca ili jednog od njih dvoje. Prenoseći stav hanbelijskog mezheba o uvjetima koje trebaju ispuniti svjedoci pri sklapanju braka, Merdavi navodi da je jedan od uvjeta da svjedok ne bude sin jednog od mladenaca, tako da se brak, prema hanbelijskom mezhebu, ne smatra sklopljenim uz svjedočenja sina nekog od dvoje mladenca.

Identičan stav zauzimaju hanefijski i malikijski učenjaci, a to se može razumjeti iz njihovog općeg stava da se ne prihvata svjedočenje roditelja za dijete niti djeteta za roditelja.

Šafijski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, a odabrani stav šafijskog mezheba jeste da se brak tretira sklopljenim uz svjedočenje sina mladenaca.

Imam Ahmed b. Hanbel ima i drugi stav po ovom pitanju u kojem smatra validnim svjedočenje uzlazne i silazne rodne loze, tj. roditelja i djeteta, i taj stav odabrali su mnogi učenjaci hanbelijskog mezheba. (El-Merdavi, El-Insaf, 8/105)

Ibn Usejmin navodi: "Drugi stav po ovom pitanju glasi da je ispravno da oba svjedoka ili jedan od njih dvojice bude roditelj ili dijete bračnih drugova. Ovaj stav je bez sumnje ispravan, s obzirom na to da svjedočenje roditelja i djece nije prihvatljivo u situacijama kada je svjedočenje u interesu čovjeka zbog sumnje da bi mogao pogodovati svom bližnjem, ali u stanjima kada se svjedoči i protiv čovjeka i za njega, kao što je slučaj pri sklapanju braka, i tada je svjedočenje bližnjeg prihvatljivo...

Brak u stvarnosti ne predstavlja ekskluzivno pravo muža ili žene, nego je to i pravo i obaveza, jer iz braka proizlaze prava bračnog druga, ali i obaveze. Dakle, tačno je da je bračni ugovor uz svjedočenje djeteta ispravan, i to je jedan stav imama Ahmeda, a odabrali su ga mnogi učenjaci hanbelijskog mezheba. (Eš-Šerhul-mumti, 12/99-100; Muhammed Salih el-Munedždžid, El-Islamu sualun ve dževab, br. 118856)