Uzimanje nadoknade za hidžamu

O

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je liječenje ovom metodom, rekavši: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima dobra, onda je to u rezu hidžame, gutljaju meda i dodiru vatrom, kada se lijek podudari sa bolešću, a ja ne volim liječiti se vatrom.” (Buhari i Muslim); “Najbolje čime se možete liječiti jest hidžama”, ili je rekao: “To je jedan od vaših najboljih lijekova.” (Muslim)
Postoje vjerodostojni hadisi koji ukazuju na pokuđenost zarade koju čovjek stekne hidžamom, a jedan od tih hadisa jeste predaja koju bilježi imam Muslim, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najgora zarada je mehr prostitutke, naknada za psa i zarada onoga ko obavlja hidžamu” (Muslim);“Naknada za psa je nevaljala, mehr prostitutke je nevaljao, zarada hidžamom je nevaljala.” (Muslim)
S druge strane, postoje predaje koje ukazuju na to da je onome ko obavlja hidžamu dozvoljeno za svoj posao uzeti naknadu. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Ebu Tajjiba obavio hidžamu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a potom je Poslanik naredio da mu se dadne jedan ili dva sāa (četiri pregršti) datula i zauzeo se kod njegovih vlasnika da mu smanje dadžbine.” (Buhari i Muslim) Kazao je Ibn Abbas: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio je hidžamu, pa je onome ko obavlja hidžamu dao naknadu. Da je to bilo haram, ne bi mu dao naknadu.” (Buhari i Muslim)
S obzirom na navedene predaje, islamski su učenjaci zauzeli različite stavove u pogledu naplaćivanja usluga obavljanja hidžame i zarađivanja na taj način. Postoji mišljenje da je haram naplaćivanje usluge činjenja hidžame, dok velika većina učenjaka smatra da je to dozvoljeno. Ipak, mnogi učenjaci koji preferiraju dozvolu smatraju da je zarada putem hidžame pokuđena. (Ibn Kudama, El-Mugni, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)
Rezimirajući prethodno, može se zaključiti da je čovjeku koji nije u potrebi da se bavi hidžamom bolje da nađe neki drugi posao, jer mu je to pokuđeno. A ako je neko u potrebi za tim, dozvoljeno mu je, bez pokuđenosti. Ako se tome pridoda namjera da se omogući prakticiranje hidžame, jer je na nju podsticao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda je to dobro djelo.
Što se tiče vremena u kojem se obavlja hidžama, postoje predaje koje ukazuju na pohvalnost i prioritet nekih datuma i druge predaje koje upozoravaju da se hidžama čini određenim danima, poput subote i srijede. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio hidžamu na dvije strane vrata i u vrhu leđa, te da je obavljao hidžamu sedamnaestog, devetnaestog i dvadeset prvoga dana u mjesecu. (Tirmizi, koji kaže da je hadis hasen, a vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani u Miškatul-mesabih) Dio učenjaka ovu i slične predaje smatra prihvatljivim te stoga vidi pohvalnim da se hidžama čini 17., 19. ili 21. dana u hidžretskom mjesecu. Međutim, prema mišljenju većine učenjaka, sve predaje koje govore o vremenu obavljanja hidžame su slabe, pa su stoga rekli da je hidžama propisana onda kada za njom postoji potreba, bez obzira kojeg datuma ili dana to bilo. (Tuhfetul-ahvezi)
Od imama Ahmeda prenosi se da je izbjegavao obavljati hidžamu subotom i srijedom (Ibn Kajjim, Zadul-mead), a kada je imam Malik upitan o hidžami subotom i srijedom, pa je rekao: “U tome nema smetnje. Nema dana u kojem nisam činio hidžamu i ništa od toga ne smatram pokuđenim.” (El-Munteka) Uzvišeni Allah najbolje zna!