Zadržavanje na ruk'u i sedždi

O

U svim namaskim radnjama: na rukūu, stajanju nakon rukūa, sedždi, sjedenju između dvije sedžde, dužnost je zadržati se u određenom položaju tako da se svi dijelovi tijela smire i da se jedna namaska radnja odvoji od druge. Tako naprimjer, kada se klanjač ispravi nakon rukūa, neće krenuti na sedždu sve dok se potpuno ne ispravi i smiri na stajanju. Neki su učenjaci za taj dio vremena kojim se ostvaruje smirenost u namazu kazali da treba trajati onoliko koliko je potrebno da se barem jedanput izgovori propisani zikr: "Subhane Rabbijel-Azim" na rukūu, i: "Subhane Rabbijel-A'la" na sedždi.

Imam Ebu Hanifa i njegov učenik Muhammed smatraju da je prilikom obavljanja rukūa farz ostvariti nagnuti položaj tijela, a na sedždi zauzeti poznati položaj tijela, dok smirenost tijela na rukūu i sedždi nisu farz.

Iako smirenost u namazu, prema ovom mišljenju, nije farz, ona spada u namaske vadžibe i ako bi se izostavila iz zaborava, dužnost je učiniti sehvi-sedždu, pa je zbog toga pokuđeno ne smiriti se u namazu na svakom njegovom dijelu, do te mjere da se prenosi od Ebu Hanife da je rekao: "Bojim se da onom ko se ne smiri namaz nije ispravan!" (Kasani, Bedaius-sanai, 1/163)

Ebu Jusuf, drugi veliki učenik Ebu Hanife, zajedno sa učenjacima preostala tri mezheba, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, smatra da je farz i sastavni namaski rukn na rukūu i sedždi zadržati se onoliko koliko je potrebno da se barem jedanput izgovori propisani zikr. Ako bi izostala smirenost na rukūu i sedždi i drugim namaskim radnjama, namaz bi bio neispravan.

Svoje mišljenje Ebu Hanifa i Muhammed dokazuju općim značenjem ajeta: "O vjernici, rukū i sedždu obavljajte..." (El-Hadždž, 77). Rukūu podrazumijeva pregibanje u namazu, sedžda padanje ničice u namazu i dodirivanje tla određenim dijelovima tijela, dok smirenost podrazumijeva ostanak u tom položaju određeno vrijeme. Naredba da se učini rukūu i sedžda ne implicira kontinuitet i ostajanje u tom položaju. Uvjetovanje svojstva koje ne implicira kur'anski tekst hadisima koji nisu na stepenu mutevatira (ne prenosi ih izrazito veliki broj prenosilaca) se ne prihvata. (Semerkandi, Tuhfetul-fukaha, 1/133; El-Mevsuatul-fikhijjetul-Kuvejtijja, 23/127)

Većina učenjaka u svom stavu da je smirenost u namaskim radnjama farz ili rukn oslanja se na hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem prenosi da je neki čovjek ušao u džamiju i klanjao dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na drugoj strani džamije. Zatim je čovjek došao do Allahovog Poslanika i nazvao selam, a Allahov Poslanik odgovori mu na selam i reče: "'Vrati se i klanjaj, jer ti nisi klanjao.' Čovjek ponovo klanja namaz, dođe do Poslanika i nazva mu selam, a Vjerovjesnik mu opet odgovori na selam i reče: 'Vrati se i klanjaj, jer ti nisi još uvijek klanjao.' Nakon trećeg puta čovjek mu reče: 'Poduči me, Allahov Poslaniče!' On mu reče: 'Kada hoćeš klanjati, potpuno i ispravno uzmi abdest, zatim se okreni prema kibli i donesi početni tekbir, zatim prouči od Kurʼana ono što ti je najlakše, zatim otiđi na rukū i ostani dok se potpuno ne smiriš, potom se vrati sa rukūa i ostani na stajanju dok se ne smiriš, zatim otiđi na sedždu i ostani na sedždi dok se potpuno ne smiriš, zatim se vrati sa sedžde i ostani u sjedećem položaju dok se potpuno ne smiriš, i tako postupaj u cijelom namazu'" (Buhari, br. 757 i Muslim, br. 397).

U drugom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najgori kradljivac od svih ljudi jeste onaj koji krade od svog namaza!" Prisutni upitaše: "Allahov Poslaniče, a kako to krade od svog namaza?" "Tako što ne upotpuni namaski rukū niti namasku sadždu!", reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. U drugoj verziji navodi se da je rekao: "Ne ispravlja svoja leđa na rukūu i sedždi!" (Ahmed, br. 22642. Hadis je vjerodostojan prema ocjeni Šuajba Arnauta.)

U predaji Ebu Mesuda, radijallahu anhu, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nije ispravan namaz u kojem osoba ne izravna svoju kičmu prilikom rukūa i sedžde." (Ebu Davud, br. 855, Tirmizi, br. 265, Ibn Madža, br. 870. Tirmizi o ovom hadisu kaže da je hasen-sahih i dodaje da učenjaci od vremena ashaba pa nadalje primjenjuju ovaj hadis.)

Dakle, prema većini učenjaka, smirenost u namazu je farz, a to znači da se ne može kompenzirati sehvi-sedždom, nego je nužno izvršiti izostavljeni farz, odnosno ponoviti namaz.

Prema Ebu Hanifi i Muhammedu, smirenost u namazu nije na stepenu farza, a to implicira da, ako bi se iz zaborava izostavila, može se nadomjestiti sehvi-sedždom. Hanefijski učenjak Kasani smatra da je smirenost u namazu jedan od namaskih vadžiba, pa je kao takva obavezna iako nije na stepenu farza. Kada se namaski vadžib izostavi iz zaborava, taj propust se nadomjesti sehvi-sedždom, međutim ako se vadžib izostavi namjerno, namaz je pokvaren. Tako gledano razilaženje po ovom pitanju blisko je formalnom, jer je smirenost u namazu u oba slučaja obavezna, osim što se po Ebu Hanifi može kompenzirati sehvi-sedždom, ako se iz zaborava izostavi, dok prema onima koji je smatraju farzom ili ruknom to nije moguće. Prema nekim učenjacima hanefijskog mezheba, smirenost u namazu je na stepenu sunneta, te je namaz ispravan i ako se izostavi.

Musliman je dužan brinuti o svojoj vjeri i educirati se tako da ispravno obavlja svoje ibadete. Musliman koji nije u stanju posvetiti se temeljitom izučavanju vjere, dužan je da pita učene i prati mezheb svog imama. U tom smislu, onaj ko prati imama u stavu da smirenost u namazu nije farz i da je namaz validan i bez nje, ima opravdanje za takav postupak i namaz mu je ispravan, kao što opravdanje ima i učenjak koji se potrudi i dā sve od sebe da sazna propis, ali i pored toga ne potrefi istinu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: "Ukoliko se kadija potrudi i dā sve od sebe da pravedno presudi, pa u stvarnosti presudi pravedno, imat će dvije nagrade, a ukoliko se potrudi pa pogriješi, imat će samo jednu nagradu." (Buhari, br. 7352; Muslim, br. 1716)

Ako bi osoba koja vjeruje da je smirenost sastavni dio namaza klanjala za imamom koji se ne smiri na namazu, jer prati mezheb koji je stava da smirenost nije sastavni dio namaza, neće ponavljati namaz ako prateći tog imama za sebe ostvari najmanju smirenost, a ako to nije u stanju, prekinut će povođenje za tim imamom i samostalno upotpuniti namaz.

Ukoliko imam predvodeći namaz klanja toliko brzo da se smirenost ne može ostvariti ni u najmanjoj mjeri, treba ga upozoriti da takav namaz nije validan prema odabranom mišljenju koje zastupa izrazita većina islamskih učenjaka, a eksplicitno ga potvrđuje spomenuti hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, zabilježen u najvjerodostojnijim hadiskim zbirkama.

Šejh Usejmin, rahimehullah, navodi: "Imamu u namazu nije dozvoljeno da požuri toliko da onemogući one koji za njim klanjaju da ispune namaske vadžibe, a pokuđeno mu je da požuri toliko da ih onemogući da ispune namaske sunnete. Štaviše, kada bi se reklo da mu je haram da se suprotstavlja sunnetu, to bi imalo smisla..., jer pravilo glasi: Kada neko predvodi druge dužan je postupiti na najljepši način" (Eš-Šerhul-mumti, 9/307). Svevišnji Allah najbolje zna!