El-Asr - 100 godina nakon Šahovića

Genocid predstavlja najteži oblik zločina protiv čovječnosti, a međunarodna pravna definicija ovog pojma, prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (UN, 1948), obuhvata činove usmjerene na potpuno ili djelimično uništenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Genocid u Šahovićima iz novembra 1924. godine, u kojem je stradalo između 600 i 900 bošnjačkih civila, predstavlja primjer sistematskog uništenja bošnjačkog stanovništva u tom kraju. Ovaj masakr bio je rezultat unaprijed planirane odmazde zbog ubistva crnogorskog zvaničnika Boška Boškovića, za koje su nepravedno optuženi Bošnjaci, iako je ubistvo zapravo počinilo crnogorsko pleme Bulatovića. Ova činjenica ukazuje na problem ideološki motiviranih optužbi i manipulacija kojima su se tadašnje strukture vlasti koristile kako bi stvorile osnovu za eliminaciju bošnjačkog stanovništva.

Šahovići, nakon potpunog etničkog čišćenja preimenovano u Tomaševo, nalazi se u općini Bijelo Polje na sjeveru Crne Gore, blizu granice sa Srbijom. Do masakra u novembru 1924. godine, selo je imalo značajnu bošnjačku populaciju, koja je tada bila cilj etničkog čišćenja. Poslije ovog događaja, preživjeli Bošnjaci uglavnom su se raselili u Bosnu i Tursku. Danas Tomaševo ima pretežno crnogorsko i srpsko stanovništvo, a inicijative za komemoraciju usmjerene su na očuvanje sjećanja na tragične događaje u Šahovićima.

Žar za "osvetom"

Zločini u Šahovićima bili su obilježeni ekstremnim svirepostima, pri čemu su brojne porodice Bošnjaka brutalno stradale. Uz ubistva, izvještaji opisuju dodatna svjedočanstva o posebno okrutnim činovima. Milovan Đilas u Besudnoj zemlji navodi kako su napadači išli od kuće do kuće, ubijajući muškarce, žene i djecu, često ih mučeći prije smrti (Đilas, 1955, str. 115).

Posebno su potresna svjedočanstva preživjelih, koja govore o tome kako su djeca i starci bili svezani i nemilosrdno masakrirani. U izvještaju delegata opština Šahovići i Pavino Polje upućenom kralju Aleksandru, navodi se da su neki starci, poput Ibra Hasovića, mučeni rezanjem mesa, dok su drugima čupani jezici. Svjedočanstva iz tog izvještaja opisuju i kako su žene bile primorane gledati kako im se djeca muče, a potom ubijaju.

U dodatnim izvještajima stoji da su napadači spaljivali tijela ili vezali ljude za sijeno prije nego što bi ga zapalili, tako da su živi gorjeli. Đilas također navodi da su neki napadači secirali tijela žrtava u činu potpunog ponižavanja muslimanske zajednice.

Opisujući žar i želju nasilnika za krvlju nevinih i nedužnih, posebno onih koji su vjernici, Uzvišeni kaže: "A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvaljenoga, vjerovali." (El-Burudž, 8) Ovaj ajet otkriva univerzalnu poruku o patnjama nevinih koji su progonjeni zbog svoje vjere i donosi poruku utjehe za sve one koji trpe nepravdu zbog svoje vjere, uz obećanje pravde na Sudnjem danu.

Historijska pozadina i ideološki kontekst

Masakr u Šahovićima ne može se sagledati kao izolovani incident. Dublje posmatrano, predstavlja završni čin procesa koji je bio obilježen ideološkom netrpeljivošću prema muslimanskom stanovništvu. Ideologija bazirana na kosovskom mitu, nacionalističkom diskursu i vjerovanju u svetosavsku doktrinu o "nebeskom narodu" postavila je temelje za širenje mržnje prema Bošnjacima u regiji. Ovaj mit o "istrazi poturica", prisutan u književnim djelima kao što je Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša, bio je korišten kao sredstvo opravdanja za etničko nasilje nad muslimanskim stanovništvom (Đilas, 1955). Teorija o "istrazi poturica" transformirana je iz literature u dio političke i ideološke prakse, pri čemu su Bošnjaci percipirani kao strano tijelo u crnogorskom društvu.

Pravni i politički aspekti genocida

Genocid u Šahovićima predstavlja jasnu povredu osnovnih ljudskih prava i kršenje tadašnjih zakonskih normi koje su garantovale zaštitu civilnog stanovništva. Pored Konvencije iz 1948., teorijska i pravna analiza genocida oslanja se na radove poput onih Raphaela Lemkina, koji je skovao termin "genocid" kako bi definirao sistematsko istrebljenje jedne grupe. Genocid u Šahovićima posebno odražava Lemkinovu definiciju, jer uključuje masovna ubijanja, uništavanje domova i kulturnih objekata, te prisilno iseljavanje preživjelih (Lemkin, 1944). Zločini u Šahovićima planski su izvedeni uz direktnu podršku tadašnjih crnogorskih vlasti, s ciljem potpunog uništenja bošnjačke zajednice u tom području. Ova podrška vlasti naglašava dvostruki standard i sistemsku diskriminaciju kojoj su bili izloženi Bošnjaci, a također pokazuje i instrumentalizaciju zakona za ostvarenje etničkog čišćenja.

Savremeni historičari, poput akademika Šerba Rastodera, ključni su u otkrivanju i dokumentiranju genocida u Šahovićima. Rastoder, u svom radu "Genocid u Šahovićima i crnogorska istorijska odgovornost", ističe da "priznavanje zločina nad Bošnjacima u Šahovićima ključno je za pomirenje i izgradnju pravednog društva u Crnoj Gori" (Rastoder, 2024). Rastoderova istraživanja i pozivi za priznavanje genocida predstavljaju važne korake ka stvaranju kolektivne svijesti o ovom zločinu i potrebama za pravdom. Rad Rastodera i drugih historičara otvara prostor za pravdu i pravnu odgovornost za zločine iz prošlosti. Njihova istraživanja omogućuju širi uvid i bude svijest o ovim događajima i promiču suočavanje s prošlošću u cilju pomirenja i očuvanja kolektivnog pamćenja.

Dženaza nakon stoljeća

Suočavanje s prošlošću, naročito kada je riječ o zločinima poput genocida u Šahovićima, predstavlja moralnu i pravnu obavezu. O negativnim posljedicama ovog genocida najbolje govori činjenica o vremenu iza njega. Tek nakon jednog cijelog stoljeća obavljena je kolektivna dženaza. Ovaj događaj probudio bi nadu i perspektivu da se odvijao na mjestu zločina. Za takvo nešto još uvijek nije bila niti je spremna današnja demokratska Crna Gora. Naime, u Bijelom Polju, 28. septembra 2024. godine, obilježena je stogodišnjica genocida u Šahovićima klanjanjem kolektivne dženaze žrtvama ovog stravičnog zločina. Organizator je Institut za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka u ime koga se obratio akademik Šerbo Rastoder, naglašavajući važnost očuvanja sjećanja i poruke da se zločini nikada ne smiju ponoviti. Muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović prisustvovao je kao izaslanik reisu-l-uleme dr. Huseina-ef. Kavazovića, ističući važnost pravde i istine u sprečavanju budućih zločina. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat-ef. Fejzić poručio je da dženaza predstavlja ispunjenje moralne i vjerske dužnosti prema stradalim, dok je muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, proučio dovu nakon dženaze. Dženazi su prisustvovali i zamjenik predsjednika Mešihata dr. Rešad-ef. Plojović, muftija sandžački hfz. Abdurrahman-ef. Kujević, muftija novosadski hfz. Nedžad-ef. Hasanović, kao i brojni imami.

Genocid u Šahovićima predstavlja jedno od najtežih poglavlja u historiji Bošnjaka i Crne Gore. Kroz rad savremenih historičara poput Šerba Rastodera te kroz duhovnu poruku o pravednosti i očuvanju vjere, možemo izvući važne lekcije iz prošlosti i osigurati da se ovakvi zločini nikada više ne ponove. Priznavanje i čuvanje sjećanja važno je kako bi se rasteretila budućnost.