El-Asr - Abdullahova želja

Dok je sunce lagano širilo svoje prve zrake, Abdullah se spremao da ode pomoći svom djedu u nekim poslovima na selu. Kod djeda uvijek ima poslova koje Abdullah može uraditi, a često se desi da djed neke poslove mahsuz ostavi da ih odradi zajedno s Abdullahom.

Tako je i ovog jutra djed čekao Abdullaha da mu pomogne. Dok se Abdullah približavao djedovoj kući, u daljini je ugledao djedov traktor. Srce mu zaigra pri pomisli da će danas možda s djedom opet moći da vozi traktor. Radost koju je osjetio natjera ga da posljednjih nekoliko stotina metara do djedove kuće i pretrči kako bi što prije stigao.

Na kapiji je Abdullaha dočekao djed. Kao i inače kada Abdullah sretne djeda, prvo skoči u njegovo naručje, a onda ga poljubi i poselami. Odmah poslije selama, Abdullah je upitao: “A šta to danas radimo, djedo?” “Danas, sinko moj, imamo vrlo važan posao”, zagonetno se smješkao djed, još malo držeći Abdullaha u neizvjesnosti.

Nena jednako toplo poželje dobrodošlicu Abdullahu i obradova ga doručkom koji je mahsuz pripremila za svog unuka. Abdullah je jeo s djedom i nenom, a u mislima je već vidio sebe kako vozi traktor. Čim je čuo djeda da nakon jela reče “elhamdulillah”, Abdullah skoči sa sofre, opra ruke i obrati se djedu: “Hajdemo, ja sam spreman!” Ni djed nije oklijevao, već se odmah uputiše prema traktoru.

Poslije kraće pripreme, Abdullah se našao u krilu svog djeda, u kabini traktora. Pored vožnje traktora, Abdullah je nesebično pomagao djedu pri utovaru i istovaru đubriva. “Cijelu ovu njivu trebamo pođubriti”, reče djed. “Nadam se da ćemo uspjeti sve danas da završimo.” “Ako ne završimo danas, doći ću ja i sutra, djede”, reče Abdullah. Djed se smješkao. Znao je da to Abdullah govori zbog traktora.

Poslije istovara druge ture đubriva na njivi, začu se ezan. Djed ugasi traktor i požuri da uzme vodu za abdest. Abdullah je posipao djedu vodu za abdest, a onda i djed unuku. I tako se njih dvojica abdestiše i klanjaše podne-namaz na njivi. Prvi put Abdullah je namaz klanjao na otvorenom polju. Divan li je to osjećaj kad ti vjetar miluje čelo koje lagano spuštaš na sedždu svom Gospodaru. Odmah poslije zikra, nastaviše s poslom.

Čim su ponovo zajedno sjeli u traktor, djed upita Abdullaha: “Hoćeš li svom djedi ispričati neku priču iz sire? Neku koju ja ne znam.” Abdullah zaćuta. Razmišljao je koju li bi to priču mogao ispričati a da je djed već nije čuo. “Ne znam, djede. Pa ja sam sve priče iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje znam, upravo od tebe i čuo.” Djed se nasmija: “Eto ti onda novog izazova. Možemo se natjecati ko će ispričati više priča iz sire koje nisu tako poznate. A da bi uspio, moraš puno čitati, sinko moj.”

Djed na trenutak zaćuta, a onda nastavi: “A jesi li ti čuo za predaju o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i dječaku židovu?” “Nisam”, odgovori Abdullah, a djed nastavi: “Nije se rodila tako plemenita duša kao što je bio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je čuo da se jedan dječak židov smrtno razbolio, otišao je da ga obiđe. Bilo mu je žao da dječak umre kao nemusliman, pa je otišao kod njega prije same smrti i ponudio mu da primi Islam, da bude među sretnima i na ovom i na budućem svijetu. I zamisli, moj Abdullah, taj dječak je, Allahovom voljom, prihvatio islam. Iz milosti koju je Poslanik osjećao, rekao je: “Hvala Allahu koji ga je spasio džehennemske vatre.” Takav je bio naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik kojeg mi slijedimo u svemu, onaj koga je Uzvišeni Allah poslao kao milost svim svjetovima.” “Subhanallah!”, zavika Abdullah: “I ja želim i trudim se slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu. A sad želim i upoznati se sa pričama iz njegovog života kako bih i ja tebe nečemu mogao naučiti, djede.” Djed se radosno nasmija: “To je i moja želja, dijete moje drago.”

Kada se vratio kući, Abdullah je ispričao kako mu je bilo lijepo kod djeda i nene i šta je sve radio. Nije propustio priliku da svima ispriča i priču koju je danas od djeda čuo, priču iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim je spomenuo i dogovor koji je s djedom napravio: da jedan drugome pričaju priče iz sire. “Čitat ću što više knjiga samo da pronađem priče koje djed ne zna”, ushićeno je pričao Abdullah. “Mašallah! Ti si danas baš bio vrijedan! Drago mi je što si i nešto novo naučio”, reče majka. “A i ta ideja o pričama iz sire jako mi se dopada”, dodade ona. “Ma ja mislim da djed sve priče iz Poslanikovog života već zna. Ne vjerujem da ćeš uspjeti da mu ispričaš neku njemu nepoznatu”, reče Amina. “Djed priča tako lijepe priče. I uvijek neku novu. On zaista zna puno o našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i trudi se u svemu da ga slijedi”, nastavi Amina. “Nemoj tako obeshrabrivati svog brata. Djed zna puno priča iz sire, to je istina, ali ne zna baš sve. Znači, ti moraš dobro da upoznaš život našeg Poslanika da bi uspio otkriti koje su to priče iz njegovog života manje poznate djedu”, priključi se razgovoru i otac. “A ja imam i ideju kako ti u tome možemo pomoći, a usput se i mi okoristiti”, nastavi on. “Kako, babo? Hajde, reci mi, zaista želim da naučim puno o Poslaniku kako bih ga bolje mogao slijediti!”, reče Abdullah.

Otac predloži da svake večeri pred spavanje svi zajedno čitaju siru Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ga bolje upoznali, više voljeli i bolje slijedili negov put, a tako će i Abdullahu pomoći u njegovoj želji da nauči puno priča iz života našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa da ih može ispričati i svom djedu.