El-Asr - Abullahova hrabrost

Kao i svaki đak, i Abdullah jedva čeka da se završi školska godina i da počne ljetni raspust, koji donosi sreću, slobodu i puno bezbrižne igre. Abdullah se posebno raduje ljetnom raspustu jer je to i najduži raspust. Tada nema školskih obaveza i može više vremena provoditi sa drugovima. Posebnu radost Abdullahu pričinjavaju mektepske aktivnosti koje efendija organizira za vrijeme ljetnog raspusta. Tako je za danas sa polaznicima mekteba organizirao čišćenje korita rijeke. Abdullah je i iz vjeronauke učio koliko islam pažnje posvećuje životnoj sredini. Čak je sa svojim drugarima istraživao koliko životinja, a posebno riba umre kada pojedu neki otpad ili plastiku. Abdullahu je posebno drago što danas i on može učestvovati u čišćenju rijeke da bi njegova mahala i grad bili čistiji i da bi spasio životinje u rijeci. Zato je poslije sabaha izašao da spremi potrebne stvari za danas. Spremio je kese, rukavice i štap sa hvataljkom za smeće koji mu je mama posebno kupila za ovu priliku. Nedugo zatim naiđoše Zejd i Hasan i zajedno se uputiše prema džamiji. Čim efendija vidje da su svi stigli, podijeli mekteblije u grupe, dade im smjernice i napomenu im da izgovore bismillu i da ovaj hairli posao rade u ime Allaha. A zatim se svi uputiše prema rijeci.

Abdullah, Hasan i Zejd išli su zajedno. Usput su pričali koji dio rijeke oni treba da čiste.

-- Tamo je duboka voda, a ja ne znam plivati -- povika Zejd.

-- Ti čisti sa strane, a ja ću prilaziti do kamenja u dubljoj vodi, jer ja znam plivati -- odgovori Abdullah.

-- Onda ću i ja sa druge strane rijeke -- dodade Hasan.

Tako i uradiše. Čim stigoše do svog dijela gdje ih je efendija rasporedio, podijeliše kese i počeše sa čišćenjem. Čistili su rijeku, čudili se i pokazivali jedan drugom šta sve vade iz vode. Gazeći kroz vodu, prilazili su do kamenja. Abdullah priđe do jednog kamena oko kojeg je bila velika kesa, puna smeća. Pomjeri kamen, ali prije nego što drugom rukom dohvati kesu, voda je odnese.

-- Nadam se da će grupa iza nas zaustaviti ovu kesu -- povika Abdullah, žaleći što nije uspio da je uhvati.

-- Puno je još kamenja niz rijeku, sigurno će se ponovo zaustaviti -- dodade Hasan.

-- Evo i na mojoj stani velike kese! -- uzviknu Zejd i krenu da uhvati kesu. Kako je prilazio i išao preko kamenja, pokliznu se i upade u vodu. Brzak vode poče ga nositi, a on je dozivao u pomoć. Znavši da Zejd ne zna da pliva, Abdullah nije oklijevao nijednog momenta, nego odmah skoči u vodu za njim. To je bio vir u kojem je Abdullah dolazio ljeti sa babom plivati. Abdullah zaroni u vodu i dohvati Zejda oko pojasa koji se već bijaše napio vode. Polahko ga izvuče do obale govoreći da je sve uredu. Hasan odmah pritrča u pomoć, a i efendija i ostale mekteblije ubrzo stigoše. Abdullah je sjedio pored Zejda sav zadihan, a Zejd mu je čvrsto stezao ruku govoreći tihim glasom: "Hvala ti, druže moj, što si mi spasio život. Ja sam se puno uplašio, napio sam se vode i nisam mogao sam da izađem do obale."

Tada Hasan ispriča efendiji i ostaloj djeci šta se desilo i kako je Abdullah spasio svog druga Zejda. Kada efendija bi siguran da je Zejdu dobro, ustade i reče:

-- Hvala Allahu što se ovo iskušenje na ovaj način završilo. Želim nešto podijeliti s vama na šta me je podsjetila ova Abdullahova hrabrost i spremnost da se žrtvuje za drugog. Ova Abdullahova hrabrost podsjetila me na jednu poučnu kur'ansku priču, a Abdullah na junaka te priče. Allah je od vremena Adema, alejhis-selam, dao da uvijek na Zemlji ima onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju u Allaha. Tako su se vodile razne borbe između vjernika i mnogobožaca. Vjernici bi pobjeđivali kada bi njihova vjera bila jaka, a gubili bi onda kada bi bili slabe vjere. Tako se desilo nekada davno da su vjernici tražili od svog vjerovjesnika da im postavi snažnog vladara kako bi bili jači u borbi protiv nevjernika. Tada je Allah njima odredio Taluta za vladara. Njega je Allah obdario velikom snagom i znanjem. Znak njegove vlasti bio je kovčeg koji su meleki nosili, u kojem je bilo smirenje za vjernike. Ova vjernička vojska bila je malobrojna, a nevjernička je bila jaka i brojna. Tu nevjerničku vojsku protiv koje se trebaju vjernici boriti predvodio je Džalut koji je bio neobično krupan i ohol. Najviše je ličio na diva i niko se nije usuđivao da mu se suprotstavi jer je sve prethodne protivnike lahko pobijedio.

U Talutovoj vojsci nalazio se jedan hrabar mladić koji se zvao Davud. Bio je poznat po svojoj hrabrosti i osloncu na Allaha. Talutova vojksa koja je krenula da se suprotstavi Džalutovoj vojsci bila je umorna i žedna, a prolazili su pored vode. Talut je tada zabranio svojim vojncima da se puno napiju te vode. Dozvolio im je da popiju vode koliko jednom šakom mogu zahvatiti. To je bilo iskušenje za Talutovu vojsku. Nažalost, većina vojnika nije poslušala svog vođu. Samo je mali broj poslušao. A onda se desilo nešto što niko nije očekivao. Svi vojnici koji nisu poslušali i puno se napili vode osjećali su veliku slabost i tromost. Nisu bili sposobni da se bore. Tako je Talutova vojska postala još malobrojnija. Talut je bodrio svoju vojsku i obećao da će onog ko pobijedi Džaluta oženiti svojom kćerkom. Ubrzo ugledaše ogromnog diva Džaluta sa velikom sabljom. Niko od vojnika nije smio da izađe pred Džaluta osim hrabrog Davuda. Iako je pred Džalutom izgledao minijaturno, imao je hrabrost i oslonac na Allaha da se suprotstavi Džalutu. Davud se tada poslužio svojom vještinom -- gađanjem praćkom. Uzeo je kamen i praćkom pogodio ogromnog Džaluta u glavu koji je od tog udarca pao na zemlju. Na ovaj način Davud je pobijedio Džaluta i donio pobjedu vjerničkoj vojsci. Danas je naš Abdullah svojom izuzetnom hrabrošću i svojom vještinom plivanja spasio našeg Zejda i pokazao nam praktično šta znači hrabrost.

Poslije ove poučne priče, efendija prouči dovu da Allah sve prisutne obaspe berićetom i podari im hrabrost.