Ummet danas živi u velikim iskušenjima. Neprijatelji su se okupili sa svih strana, a oni koji su spremni da se odupru malobrojni su i nedovoljno snažni. Politička vođstva muslimana udaljavaju od sebe mudre savjetnike, a oslanjaju se na nezrele i površne saradnike. Štaviše, oslanjaju se na pokvarenjake koji im se dodvoravaju slatkorječivom pričom o patriotizmu, napretku i sličnim parolama. U isto vrijeme Allahova Knjiga, koja prokazuje ovu kategoriju pokvarenjaka, zapostavljena je.
Vjerniku koji proučava Allahovu Knjigu jasan je put, a onaj ko se okrenuo od Allahove Knjige, teškim i tjeskobnim će životom živjeti.
Allahov je zakon da se promjene dešavaju postepeno. Iza svakog događaja nalaze se uzroci i svakoj promjeni prethode određene pripreme. Takvo je stanje i sa promjenama vlasti i stanja u državama. Ovo je i razlog što mnogi ono što se oko njih dešava shvate tek onda kada bude kasno, kada se više ništa ne može učiniti.
Brojni vrijedni prosvjetitelji, shvatajući to stanje ljudi, brzo se razočaraju i obeshrabre, pa odustanu od aktivnog djelovanja, a neki, nažalost, učine krupne greške, pa ne samo da ne rade za dobrobit ummeta nego mu još nanesu štetu. Naša je dužnost da napravimo balans.
Nužno je znati Allahov zakon u pogledu promjene vlasti i promjena koje se dešavaju u državama, ali, istovremeno, moramo biti svjesni da Allah čuva Svoju vjeru i, po Njegovom zakonu, islam i njegovi sljedbenici će pobijediti, a neprijatelji vjere će propasti. Rekao je Uzvišeni Allah:
“Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci.”
(El-Mu’min, 51)“A riječ Naša davno je rečena o robovima Našim, o poslanicima: ‘Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska Naša će zacijelo pobijediti!’”
(Saffat, 171–173)Također, moramo biti duboko svjesni da za svaku bolest postoji lijek. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
“Za svaku bolest postoji lijek.” (Muslim, Sahih, br. 2204)
“Allah nije dao nijednu bolest a da za nju nije dao lijek.” (Buhari, Sahih, br. 5678)
Tako je i s bolestima vlasti i država. Dakle, nema sumnje da će Allah dati uspjeh prosvjetiteljima koji poduzimaju šerijatski propisane uzroke, pa će, Allahovom odredbom, mnogim ljudima biti uzrok spasa. Ali, ako budu klonuli i odustali od popravljanja stanja, svi će zajedno propasti, kao što kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Nu‘man b. Bešir, radijallahu anhu: “Primjer onoga ko čuva Allahove granice (šerijatske propise) i onoga ko ih krši jest kao primjer ljudi koji su se ukrcali na lađu, pa su jedni bili na gornjem, a drugi na donjem spratu lađe. I kada je trebalo da se napiju vode, oni dolje su prolazili pored onih iznad njih, nakon čega bi rekli: ‘Kad bismo probušili lađu na našem dijelu, ne bismo smetali onima koji su iznad nas. I, ako bi ih oni gore pustili da učine šta su i naumili, stradali bi svi, a onaj ko bi ih spriječio u njihovom naumu, spasio bi sebe i njih.’” (Buhari, Sahih, br. 2493)
Ovakav treba biti naš pogled na dešavanja oko nas i s tim u skladu trebamo djelovati i na osnovu toga očekivati rezultate. Pod rezultatima ne mislim na prevladavanje islama i muslimana, što će se u konačnici svakako desiti, kao što kaže Uzvišeni Allah: “A dužnost Nam je bila vjernike pomoći” (Er-Rum, 47), “O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti” (Muhammed, 7) i “A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan” (El-Hadždž, 40), nego mislim na rezultate u smislu promjene političke situacije i stanja ummeta u cjelini.
Svaki daija morao bi znati da Allahovo, dželle šanuhu, obećanje da će pomoći Svoju vjeru, ne znači da se stvari moraju odvijati prema želji ili shvatanjima daije i da će, samo ako ljudi budu slijedili njegove zamisli, doći do pozitivne promjene i jačanja šerijata.
Onaj ko pravilno razumijeva stvari ne veže se ni za kakve nazive, ne žali za propasti država i sistema koji nisu vodili računa o Allahovim zakonitostima, koji nisu čuvali Allahov šerijat, koji su zanemarivali iskrene i mudre savjetnike i postupali suprotno njihovim savjetima. Davno je Šuajb, alejhis-selam, nakon što je njegov narod uništen, kazao: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!” (El-A‘raf, 93) A Musau, alejhis-selam, Allah, dželle šanuhu, rekao je: “...a ti ne tuguj za narodom grješnim!” (El-Maida, 26)
Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Zato ne očajavaj zbog naroda nevjerničkog!” (El-Maida, 68) i “...pa ne izgaraj od žalosti za njima...” (Fatir, 8).
Allah, dželle šanuhu, kaže nam: “Reci: ‘Putujte po svijetu i vidite kako su završili grješnici!’ I ne žalosti se zbog njih i neka ti nije u duši teško zbog spletki njihovih.” (En-Naml, 69–70)
Bitno je da čovjek radi za ovu vjeru kako bi spasio sebe i bio uzrok spasa muslimana, jer Allah, dželle šanuhu, uzdići će Svoju vjeru prije ili kasnije, ali spas ljudi zavisi od toga hoće li se odazvati pozivu daije.
Posmatrajući Allahovu, dželle šanuhu, odredbu, prosvjetitelj treba imati na umu riječi koje konstantno izgovara u jutarnjem i večernjem zikru: “Zadovoljan sam Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom kao vjerovjesnikom!”, da bi mu to pomoglo da bude zadovoljan Allahovom odredbom, makar bila bolna, makar stanje ummeta bilo teško kao u današnjem vremenu. onaj ko je zadovoljan Allahom kao Gospodarom, zadovoljan je i onim što mu Gospodar odredi, jer zna da iza svega što mu se događa, ma koliko bilo bolno, stoji Allahova neizmjerna mudrost i potpuna pravda. Oni koje Allah, dželle šanuhu, pomogne, moći će u tim bolnim iskušenjima vidjeti Njegove milosti i darove, razmišljat će o tome kako bi ta iskušenja mogla biti teška da nije Allahove milosti prema robovima. To će ih podstaći da zahvaljuju Allahu, dželle šanuhu, i pomoći da budu zadovoljni onim što im je odredio, jer će osjećati da ih i u toj nedaći koja im je određena pokrivaju Njegove milosti, iako ih ne zaslužuju. “Kad bi Allah ljude zbog grijeha njihovih (odmah) kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio” (En-Nahl, 61), “Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio” (Fatir, 45) i “A šta vas pogodi od nesreće – to je što ste zaradili rukama svojim; a oprašta mnogo” (Eš-Šura, 30). Zar ne vidiš kako je Allah, dželle šanuhu, milostiv, pa kaže: “...a prašta mnogo”?
Jedan od znakova da je čovjek zadovoljan Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao svojim vjerovjesnikom i poslanikom, jeste da slijedi njegov sunnet i da se u iskušenjima nastoji ponašati kao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne kao oni koji pri prvoj teškoći posustaju i bježe od sunneta, pa nalikuju onima o kojima Allah, dželle šanuhu, kaže: “Govorili su: ‘Uistinu, kuće naše su nezaštićene.’ A nisu one bile nezaštićene. Samo su željeli da pobjegnu.’ (El-Ahzab, 13)
Zadovoljstvo čovjeka islamom kao vjerom ogleda se i u tome da se u nedaći i iskušenju koje ga pogodi ponaša u skladu s Allahovim šerijatom i naredbama, tako da ne krši Allahov šerijat zbog iskušenja, jer ga je ono i pogodilo zbog grijeha koje je počinio, a od jednog grijeha se ne čisti činjenjem drugog. A Allahova, dželle šanuhu, vjera dovoljno je prostrana. To zna onaj ko razumije vjeru, ali to je nepoznato onome koji pretjeruje ili je nemaran.
U suštini, ove dvije stvari – pretjerivanje i nemar u vjeri – suprotne su Allahovom, dželle šanuhu, šerijatu koji ljudima donosi dunjalučku i ahiretsku sreću, dok se u kršenju Njegovih propisa, makar se pravdao te’vilom (tumačenjem), u najmanju ruku, nalazi dunjalučka šteta. Onaj koji ide krivim putem, neće stići tamo gdje se zaputio, makar imao opravdanje u tome da nije dobro shvatio putokaze. Tako je i sa onim koji, usljed pogrešnog tumačenja, ne postupa u skladu sa Allahovim šerijatom.
Štaviše, ako razmotrimo stanje ummeta i ono što nam se dešava u posljednje vrijeme, vidjet ćemo da je uzrok mnogih tih nedaća upravo pogrešno tumačenje koje dolazi od onih koji ne slijede današnje islamske učenjake i ne priznaju ih kao autoritete, pa čine štetu ummetu, iako im je želja da pomognu i odbrane ummet od nepravde i tiranije kojima su izloženi. Ako među ovom skupinom ima mudžtehida, oni su opravdani svojim idžtihadom, a oni se nisu dovoljno potrudili da saznaju ili se jednostavno povode za svojim strastima, natovarili su na sebe grijeh težak onoliko koliko je teška nedaća i tegoba koju su uzrokovali ummetu.
Isto tako, mnoge nepravde i nasilje učinjeni su zbog pogrešnih tumačenja onih koji se prema vjeri odnose ignorantno i nemarno. Zbog takvih se prvo širi nered po zemlji, zatim se uspostavljaju autokratski režimi, pa se rašire nasilje i nepravda, odbaci se suđenje po Allahovom zakonu, daje se prednost onima koji su daleko od Allaha, a Allahu bliski bivaju udaljeni.
Neodgovorno ponašanje, bilo da dolazi od onih koji pretjeruju ili od onih koji su nemarni prema vjeri, neprijateljima vjere pruža priliku da intenziviraju svoje napade na ummet.
Sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata kroče Pravim putem, između pretjerivanja i nemara, znajući istinu, milostivi su prema stvorenjima, otklanjaju od Allahove vjere neispravna tumačenja neznalica i podmetanja zabludjelih.
Ne trebamo dozvoliti da nas obeshrabre gluposti, koje čine oni koji pretjeruju i oni koji su nemarni prema vjeri, i da nas odvrate od nastojanja da popravljamo stanje i pomažemo vjeru. U tome nam vodilja trebaju biti riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem:
“U mome ummetu stalno će biti jedna skupina koja će postupati u skladu sa Allahovim odredbama, neće im naškoditi onaj ko ih napusti, niti onaj ko se s njima ne slaže. Ostat će takvi sve dok ne dođe Allahova odredba.” (Buhari, Sahih, br. 3641 i 7460)
Ova skupina opstaje i potpomognuta je od Allaha, dželle šanuhu. Ako jedna grupa njih ode svome Gospodaru, On će na njihovo mjesto dovesti druge, ako njihove vođe budu ubijeni, Allah će druge nadahnuti vođstvom. Ova grupa ljudi vrlo dobro zna da je bitka koja se vodi između ummeta i njegovih neprijatelja, bitka u čijoj srži je akida/vjera, i svjesni su da ummet neće izvojevati pobjedu popuštajući u vjeri, potčinjavajući se neprijateljima, ili moleći ih da prihvate šerijat, nego jasnim odricanjem od njih i odbacivanjem njihovog puta. Oni u svojim stavovima i ponašanju slijede Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove metode upravljanja, pa rade ono što su u mogućnosti, olakšavaju ummetu teškoće, ne zahtijevaju od muslimana ono što nisu u stanju, niti od njih traže besmislice. Kada je borba s neprijateljem neizbježna, hrabro se suočavaju, a u suprotnom, ako je to u interesu ummeta, odabiru pacifizam i podnošenje nepravde.
Oni koji pripadaju ovoj grupi milostivi su i saosjećaji prema svojoj braći muslimanima, a prema nevjernicima s kojima su u ratu pokazuju gordost i ponos koliko god mogu. Nisu neprijateljski raspoloženi prema vjernicima niti su popustljivi prema nevjernicima koji ratuju protiv njih: “...prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite.” (El-Maida, 54) Na svim poljima se maksimalno trude da pomognu vjeru, riječju i djelom, izučavanjem i podučavanjem, da‘vom i džihadom, strpljivo i uporno bdiju na granicama vjere i bogobojazni su. Takvi će uspjeh postići.
Pa, ko se želi spasiti, neka se pridruži njihovoj povorci, neka korača njihovim putem na polju znanja i djela, čineći onoliko koliko može. A ako se pred njim nagomila mnogo stvari, neka se posveti onome što je prioritetno, a prioriteti se razlikuju od zemlje do zemlje, od čovjeka do čovjeka. Za nekoga je prioritet da stječe znanje i da se tome posveti, za nekoga je prioritet posvećenost da‘vi ili džihadu ili nekom drugom djelu, shodno situaciji u kojoj se nalazi, s tim da je dužan i u drugim dobrima uzeti učešće onoliko koliko može.
Vrlo je važno da musliman ne djeluje ishitreno, da zna kako je put dug i prepreke teške, da je potrebno uložiti mnogo napora, da Allahova pomoć neće doći sve dok se vjerničko djelovanje kroz teška iskušenja ne pročisti od munafika i drugih nedostojnih, pa tako postanu jasni zabluda nemarnih prema vjeri i šteta koju čine oni koji pretjeruju. Tada, kada ljudu budu nepokolebljivo kročili Allahovim putem, doći će Njegova pomoć i pobjeda.
Do tada, mnogi će se razočarati, odustati, pomišljati o Allahu ono što Mu ne priliči. Rekao je Uzvišeni Allah: “I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički!” (Jusuf, 110), “Kad vam dođoše iznad vas i ispod vas, i kad skrenuše pogledi, i dospješe srca grlima – a mislili ste o Allahu misli (različite). Tu su iskušani vjernici i potreseni potresom žestokim” (El-Ahzab, 10–11), “Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: ‘Kada će već jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova je pomoć zaista blizu!” (El-Bekara, 214) i “Elif-lam-mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni, ako kažu: ‘Vjerujemo’, i da neće biti iskušavani? A doista smo iskušavali one prije njih. Pa sigurno Allah zna one koji su iskreni i sigurno zna lašce.” (El-Ankebut, 1–3)
Svoje riječi završit ću podsjećanjem na radosni nagovještaj Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u trenucima koji su bili teži nego ovi, kada su muslimani bili malobrojni, izloženi užasnim torturama, a džihad im je bio zabranjen.
Imam Buhari u svom Sahihu bilježi da je Habbab b. Erett rekao: “Upitali smo: ‘Allahov Poslaniče, hoćeš li nam od Allaha tražiti pomoć? Hoćeš li za nas Allahu dovu uputiti?’, a on je odgovorio: ‘Znajte da bi među narodima koji su živjeli prije vas doveli čovjeka, iskopali bi jamu u zemlji, stavili ga u nju, pa bi donijeli pilu, stavljali mu je na glavu i rasijecali je na pola, ali ga to ne bi odvratilo od njegove vjere, i češljali bi ga čeličnim češljem trgajući mu meso sve do kostiju ili živaca, ali ga to ne bi odvratilo od njegove vjere. Tako mi Allaha, ova će vjera zavladati, pa će jahač putovati od San’e do Hadremevta ne bojeći se nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado, ali vi ste nestrpljivi i požurujete.’” (Buhari, Sahih, br. 3612)
Spletke neprijatelja su velike, iskušenja su teška, ali, Uzvišeni Allah kaže: “A ako se strpite i budete bogobojazni, neće vam štetiti spletke njihove nimalo. Uistinu! Allah ono što rade obuhvata.“ (Alu Imran, 120) Ne preostaje nam ništa drugo nego da se okitimo pozitivnom strpljivošću, ustrajnošću u radu, bez požurivanja rezultata.
Molim Allaha, dželle šanuhu, da oprosti prosvjetiteljima i ostalim muslimanima, da nas sačuva od ishitrenosti u djelovanju, od popuštanja, razočarenja i gubljenja nade, da nam se smiluje i nadahne nas onim što je ispravno!
(Izvor: albayan.co.uk)
Autor: prof. dr. Nasir b. Sulejman el-Omer
Preveo: Abdullah Nasup