El-Asr - Aminina odlučnost

Jesen je Aminino omiljeno godišnje doba. Ona uživa dok posmatra lišće koje je promijenilo boju iz zelenog u raskošnu žutu, narandžastih i crvenkastih nijansi. Amina u jesen skoro svaki vikend provodi na selu kod djeda i nene. Tako je i ove subote došla zajedno sa svojim bratom Abdullahom. Došli su pješice, šumskom stazom prepunom šarenog lišća po kojem Amina radosno hoda osluškujući šuškanje opalog lišća pod nogama. U jesen na selu ima dosta posla, a ona i njen brat rado pomažu djedu i neni. Abdullah, naprimjer, pomaže u berbi jabuka i krušaka, a Amina voli, kada cijela kuća zamiriše na svježe paprike, da pomaže u pripremi zimnice.

Kad stigoše do dedine i nenine kuće, ugledaše djeda koji se taman spremao da ide u voćnjak. Djedov voćnjak poznat je u cijelom kraju po tome kako je uređen i po raznovrsnom voću. Na dnu voćnjaka, u blizini potoka, nalazi se djedov vrt za čije se zalijevanje koristi voda iz potoka. Djeca se s radošću odmah pridružiše djedu u berbi voća. Danas je na redu jabuka zelenika koju Amina posebno voli. Usput ih djed podsjeti kako da beru jabuke a da ih ne oštete, kako bi duže mogle da se sačuvaju preko zime. Amina i Abdullah rado se prihvatiše posla. Tako su za kratko vrijeme napunili pun džak jabuka. Kada krenuše po drugi džak, Abdullah ugleda dim na dnu voćnjaka.

-- Djede, odakle li dolazi ovaj dim? -- upita Abdullah.

Djed se znatiželjno okrenu ka Abdullahu, ali kad ugleda ogroman oblak sivog dima kako se kovitla nad njegovim vrtom, ne obazirući se na djecu, požuri niz voćnjak. Abdullah i Amina potrčaše za njim. Kako su se približavali vrtu, miris dima bio je jači, a sivi oblak sve veći. I taman tu do djedovog vrta, u blizini potoka, gorjelo je suho žbunje. Plamen vatre dizao se ka nebu i prijetio da zahvati i drveće u blizini, i da se proširi i dublje, na šumu. Djed nije mogao da procijeni koliko je velik požar, ali hitro se lati crijeva kojim je zalijevao vrt i poče da gasi vatru.

Abdullah je bespomoćno gledao kako se crni dim još brže vitlao prema nebu. Panično je gledao okolo čime bi mogao da zahvati vode iz potoka i pomogne djedu u gašenju požara. A Amina otrča do traktora i uze flaše s vodom koje su bili ponijeli sa sobom da piju kada ožedne.

-- Šta ćeš s tom flašom? -- uplašeno upita Abdullah.

-- Da pomognem djedu! -- uzviknu Amina.

-- Ali to je premalo vode! -- dodade Abdullah.

-- Ni slučajno ne prilazite! Vatra je velika! Idite po pomoć! -- uzviknu djed.

Amina ugleda kako varnice, koje su iskakale iz vatre, pale travu oko potoka, pa potrča i posu vodu iz flaše kako bi se varnice ugasile. Odmah zatim posluša djeda i krenu s Abdullahom da zovu u pomoć. Brzo ugledaše crveni kamion vatrogasne službe kako im se približava i s radošću obavijestiše djeda da stižu vatrogasci.

Djed zagrli djecu i odmakoše se zajedno ustranu i pustiše vatrogasce da nesmetano obave svoj dio posla. Kad su bili sigurni da je vatra potpuno ugašena i kad vatrogasci odoše, djed reče da trebaju poći kući. Vidno uznemirena, nena ih je čekala ispred kuće.

-- Sve je uredu, neno! -- uzvikivala je Amina još izdaljine i mahala neni.

I dok su tako pričali neni šta se dogodilo, Abdullah je zadirkivao Aminu:

-- A Amina je htjela gasiti požar jednom flašom vode.

-- To uopće nije smiješno! -- odgovori Amina ljutito.

-- Naravno da nije smiješno, to je opasno, Amina. U takvim situacijama najbolje je pozvati pomoć, vatrogasce. To su profesionalci koji znaju kako se najbolje gasi vatra! -- reče djed.

-- Znam, djede, da će vatrogasci to uraditi bolje, ali ja prosto nisam mogla da stojim i gledam bespomoćno kako se vatra širi. Baš kao što ni ti nisi samo stajao i gledao. Vidjela sam kako se vatra širi travom, pa sam oprezno prišla sa strane i s to malo vode prigušila žeravice koje su iz vatre iskočile. Uostalom, učinila sam onoliko koliko sam bila u mogućnosti -- zaključi Amina.

Djed zagrli Aminu pa reče:

-- Ti mi Amina, ličiš na onog mrava iz vremena Sulejmana, alejhis-selam, koji je, vidjevši vatru, požurio da je gasi jednom kapljicom. A kad su ga upitali šta radi on tako sićušan, odgovorio je da time želi da Allah, džellešanuhu, vidi na čijoj je strani.

Amina se nasmija.

-- Upravo tako. Poznata mi je ta priča. Ustvari mislim da je to jedina priča o Božijim poslanicima koju znam a da se u njoj spominje vatra.

Djed se zamisli, pa reče:

-- A ja znam još jednu. Ispričat ću vam! Znate, uvijek se za istinu moralo boriti, a najtežu bitku vodili su Allahovi poslanici. Tako je i Ibrahim, alejhis-selam, vodio bitku sa svojim narodom koji nije vjerovao. On ih je pozivao da vjeruju u Allaha, jedinog Boga, a oni su odbijali poziv i vjerovali su u kipove koje su sami pravili. Čak je njegov otac Azer klesao kipove. To je Ibrahimu, alejhis-selam, bilo teško da gleda i zato je jednom prilikom, kada je njegov narod bio na nekom veselju, on ostao sam u naselju. Kada se uvjerio da je sam, uzeo je sjekiru i polupao sve kipove koje je njegov narod obožavao, osim jednog najvećeg -- kod njega je ostavio sjekiru. Kada su se njegovi sunarodnici vratili i ugledali da su im kipovi polomljeni, upitali su Ibrahima, alejhis-selam, ko je to uradio, a on im je odgovorio da pitaju tog svog boga, najvećeg, koji je bio ostao, pa neka im on odgovori. "Kako da nam on kaže kada ne zna da govori?!", upitali su. Na to im Ibrahim reče: "Pa kako da vjerujete u njega a on ne zna da priča i čak kada bi mu muha sletjela na nos, on je ne bi mogao ukloniti?"

To je razljutilo njegove sunarodnike i odlučiše da ga kazne. Tada su iskopali veliku rupu i naložili ogromnu vatru kolika do tada nikad nije bila viđena, puno veća nego ona koju ste danas vidjeli. Kada su Nemrud i ostali nevjernici naredili čuvarima da katapultom Ibrahima, alejhis-selama, bace u rasplamsalu vatru, Allah je naredio vatri da bude hladna i spasonosna za Ibrahima, alejhis-selam, da mu ne naškodi. Kada se vatra utišala, ljudi su na tom crnom zgarištu ugledali Ibrahima živog i neozlijeđenog. Čudom su se čudili kako tolika vatra koja je mogla spaliti cijeli grad nije mogla spaliti Ibrahima, alejhis-selam. Ali, to je bila Allahova odredba i vatra mu nije mogla naškoditi. Eto, to je još jedan primjer iz života poslanika Ibrahima, alejhis-selam, u kojem se spominje vatra -- završi priču djed.

A ti si nam, Amina, danas pokazala kako se treba ponašati u svakoj situaciji: uradila si ono što si u tom trenutku mogla, upotrijebila si vodu koju si imala i na taj način, kao i mrav iz doba Sulejmana, alejhis-selam, uradila što je bilo u tvojoj moći. Pokazala si jaku odlučnost i dala svoj doprinos u gašenju vatre i pokazala na čijoj si strani! -- zaključi djed.