Dok joj je pomagala da ranac stavi na leđa, majka se obrati Amini: "Budi dobra i poslušna! Pažljivo slušaj šta učiteljica govori i slijedi njene upute. I ne odvajaj se od grupe kako ne bi negdje zalutala." "Dobro, mama, nije mi prvi put da putujem s učiteljicom", negodovala je Amina. "Ne moraš mi svaki put isto ponavljati: da slušam učiteljicu, da se ne odvajam od razreda..."
Već danima unaprijed radovala se Amina izletu na koji će ići sa svojim razredom i učiteljicom. Kraj je školske godine, te će po tradiciji, posljednji školski dan provesti zajedno u prirodi.
Kad se autobus zaustavi na kraju ceste, djeca izjuriše vani i rasuše se na sve strane. "Ne udaljavajte se i nipošto se ne izdvajajte iz grupe!", upozoravala je učiteljica. Amina se osmjehnu. Sjetila se da je i majka isto tako prije polaska savjetovala: da se ne odvaja od razreda kako se ne bi izgubila u šumi.
U koloni, jedno po jedno iza učiteljice, šetala su djeca uskom šumskom stazom. Zastajali kod svake nove biljke na koju su naišli, posmatrali gljive i insekte. "Pogledajte ovaj bijeli smotuljak!", povika Esma. Sva djeca radoznalo potrčaše ka njoj. "Taj mali smotuljak je gusjenica, u čahuri", reče učiteljica. "Pa ko ju je tako zamotao?", zbunjeno upita Fatima. Učiteljica se nasmija: "Pođite za mnom da pronađemo mjesto za odmor, a ja ću vam usput ispričati zašto je gusjenica uvijena."
Amina se sjeti da je u svoj ranac stavila lupu i da bi tako izbliza mogla da pogleda gusjenicu. Zna ona da ova mala gusjenica nije zarobljena. Ona će tako ustvari postati pravi šareni leptir. "Ček da nabrzinu pogledam da li je i ova gusjenica dlakava i pomalo ružna, kao ona koju sam vidjela u knjizi!", pomisli Amina.
Dok je tako lupom posmatrala čahuru, sjetila se svega što je čitala o leptirima, jer se upravo iz ovakvih čahura razvijaju prelijepi leptiri šarenih boja. Leptiri se razvijaju iz jaja kao male larve. Kasnije te larve izrastaju u gusjenice. A jedna od faza kroz koje leptiri prođu u svom razvoju jeste upravo ova: da su zarobljeni u čahuri iz koje kasnije izlaze sa krilima. "Ovo će vjerovatno biti leptir tamnih boja na krilima, jer je nastanjen u šumi", pomisli Amina. Boje na krilima leptira razlikuju se od mjesta na kojem su leptiri nastanjeni. Tako imamo leptire sa krilima svijetlih boja: to su oni koji žive po livadama, pašnjacima i zelenim poljima, dok drugi leptiri koji imaju tamniju boju krila žive u šumama. Tako se krila leptira razvijaju i prilagođavaju njegovom mjestu staništa.
Amina je dugo gledala u čahuru, ali nikako nije mogla da otkrije koju će boju krila imati ovaj leptir. "Kad bih samo malo mogla da otvorim čahuru, da provjerim da li je ovo zaista leptir tamnih boja", pomisli Amina, ali se ubrzo prisjeti da čahuru nikako ne bi smjela dirati. Boravak gusjenice u čahuri je period kad se krila razvijaju i spremaju za letenje. Ako bismo oštetili čahuru, oštetili bismo i krila leptiru i on više ne bi mogao letjeti. To je jedan prirodni proces koji se dešava u razvoju leptira. "Zasigurno će ovo biti leptir tamnih krila jer je nastanjen u šumi. Bolje da ga ostavim na miru i da se pridružim drugarima", pomisli Amina, ali ubrzo shvati da je ostala sasvim sama na stazi. Nigdje na vidiku nije bilo ni učiteljice ni njenih drugara, niti su se u blizini mogli čuti. Amini srce zalupa jače, od umora, ali i od straha što je ostala sama u šumi. Išla je na jednu pa na drugu stranu. Dozivala je drugare i učiteljicu, ali odgovora nije bilo. Umjesto odgovora čula je samo pucketanje suhog lišća i grančica pod svojim nogama. Sad kad je sama, šuma joj se još više činila mračnom i strašnom. Užasavala ju je pomisao da je sasvim sama, da njeni drugari nisu ni primijetili da je nema i da će možda i mrak pasti a da nju niko neće pronaći. Amini počeše noge klecati. Ona sjede na obližnji kamen i jako zaplaka. U rukama je još držala lupu. Bila je jako uplašena i tužna, ali i bijesna na sebe: "Što mi je to trebalo da tražim lupu po torbi i da zagledam gusjenicu? Zašto jednostavno nisam poslušala mamu i učiteljicu?! Nikako nije trebalo da drugare izgubim iz vida." Ubrzo se sjeti dove kojoj ju je podučila njena majka: "Ko prouči ovu dovu, Uzvišeni Allah dat će mu izlaz iz situacije u kojoj se nalazi", govorila je majka. To je dova koju je Junus, alejhis-selam, učio kad je bio zarobljen u utrobi kita, pa ga je Uzvišeni Allah izbavio. Zato ovom dovom trebamo i mi moliti Allaha, dželle šanuhu, za pomoć, onda kad smo uplašeni i u nevolji. Amina prošaputa: "La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-zalimin! -- Nema boga osim Tebe, slavljen neka si, ja sam se prema sebi ogriješila!" (El-Enbija, 87), a zatim nastavi ponavljati dovu sve usrdnije.
Odjednom začu kako neko doziva, a kad se okrenu, ugleda svoju učiteljicu i drugare kako trče prema njoj. Amina obrisa suze i potrča učiteljici u zagrljaj. "A ja sam pomislila da niste ni primijetili da me nema", plačljivim glasom reče Amina.
"Zar bismo mi mogli ići dalje bez tebe?! Hajde, umij se i popij malo vode. Vidim da si uplašena", reče učiteljica.
"Mi smo se zabrinuli što te nema, a ti sjediš tu s lupom i posmatraš insekte", zadirkivala je Esma Aminu.
"Samo me je interesovalo koje je boje leptir u čahuri, ali nažalost ni sa lupom to nisam mogla vidjeti", pravdala se Amina.
"Pošto smo sad opet svi na okupu, možemo nastaviti dalje. Ne udaljavajte se i ne odvajajte od grupe!", ponavljala je učiteljica. Djeca nastaviše dalje kroz šumu.
A Amina je ovog puta dobro naučila svoju lekciju.
