Prijetnje su neprestano stizale i njegov život nalazio se u sve većoj opasnosti. Tako je bilo sve do 23. redžeba 1407. h.g. Tada je šejh prisustvovao simpoziju učenjaka koji je organizirala organizacija Ehlul-hadis. Na tom skupu bilo je oko dvije hiljade zvanica. Negdje oko jedanaest sati uvečer, dok je držao govor, na binu je donijeta vazna na kojoj se pisao: “Ihsan Ilahi Zahir, koji se na Allahovom putu ne boji ničijeg prijekora”. Nakon dvadesetak minuta vazna je eksplodirala usmrtivši devet osoba i ranivši desetine. Eksplozija je šejha Ihsana odbacila 20-30 metara, raskomadavši trećinu njegovog tijela, njegovo desno oko, uho, desni bok i desnu nogu, ali je i dalje bio pri svijesti. Ljudi su se žurno okupili oko njega, a on im je, iako teško ranjen, govorio: “Ostavite me i pobrinite se za druge ranjenike.”
Ihsan Ilahi Zahir (1360. – 1407. h.g.) je jedan od pakistanskih učenjaka koji su se “mastilom i perom” borili protiv zabludjelih sekti, pojašnjavajući njihovo skretanje sa Allahovog puta kroz svoje temeljite naučne studije. Rođen je 1360. h.g. u sjevernom pakistanskom gradu Silakut u izuzetno pobožnoj i učenoj porodici, koja je uz to bila veoma bogata. Njegov otac zahtijevao je od njega da se potpuno posveti znanju i da‘vi, ne brinući za opskrbu. Cijela njegova porodica bila je ehli-sunnetske orijentacije i pripadala je poznatom pokretu Ehlul-hadis, koji djeluje na Indijskom potkontinentu. Do svoje devete godine Ihsan je naučio Kur’an te je, kao osnovac, osim učenja u školi, posjećivao i halke znanja u džamijama, napajajući svoju dušu Allahovom čistom vjerom i njenim znanostima. Kur’anske nauke izučavao je na islamskom univerzitetu u pakistanskom gradu Gudžranvala, a hadiske je nauke učio pred šejhom hafizom hadisa Muhammedom Džundelevijem u gradu Fejsalabad. Učio je filozofiju i logiku kod šejha Šerifullaha sve dok nije zašao u dubine tih nauka, što će kasnije doći do izražaja u njegovim jakim naučnim odgovorima raznim vjerama i sektama.
Odmalena se isticao svojom inteligencijom, oštroumnošću i ljubavlju prema znanju i pozivanju ka Allahovom putu. Čak je u djetinjstvu dolazio u situaciju da vodi polemike sa pripadnicima raznih sekti. Kada je upitan o tome, rekao je: “Puno sam se raspravljao sa njima još od djetinjstva i bio sam sebeb da se zatvori veliko mjesto okupljanja sekte behaija. Jednom prilikom prolazio sam pored tog mjesta, a prije toga ništa nisam znao o sekti behaija. Zatekao sam ih kako razgovaraju o akidetskoj temi, pa sam počeo posjećivati to mjesto, što je trajalo osam dana. To je bilo dovoljno da spoznam njihovo vjerovanje i njegove sramote i mahane, te sam to zapamtio i odgovorio na njihove zablude, što je probudilo svijest ljudi o opasnosti tog mjesta, te su ga odmah zatvorili.”
Univerzitetsko obrazovanje
Šejh Ihsan Ilahi Zahir završio je Fakultet šerijata na Islamskom univerzitetu u Medini kao najbolji student, 1361. h.g. Tamo je bio posvećen učenju pred najvećim ehli-sunnetskim učenjacima tog vremena. Ponuđeno mu je da ostane da radi u Saudijskoj Arabiji, što je odbio citirajući ajet: „Svi vjernici ne treba da idu u boj. Nek se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allah pobojali.“ (Et-Tevbe, 122.)
Zatim je upisao Pravno-politički fakultet u Pendžabu u Pakistanu gdje je također diplomirao. Tada je postavljen za imama u najvećoj džamiji pokreta Ehlul-hadis u Lahoreu. Studirao je sve dok nije stekao šest magistrata iz šerijata, arapskog jezika, perzijskog jezika, urdu jezika, prava i političkih nauka.
Funkcije koje je obnašao
Šejh je bio predsjednik Akademije za islamske studije, urednik časopisa Terdžumanul-hadis pri organizaciji Ehlul-hadis u Lahoreu. Bio je i direktor časopisa Ehlul-hadis. Sebi je za cilj postavio uzdizanje riječi istine iznad svih zabluda, ponavljajući Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Vjera je savjet.” Posvetio se odgovaranju šiijama imamijama, ismailijama, batinijama, sufijama, brilevijama, babijama, behaijama, ahmedijama (kadijanijama), kršćanima i drugima. Prenosi se da se iz Medine vratio pun entuzijazma za pozivanje ka Allahu. Dr. Lukman es-Selefi u časopisu Ed-Da‘va o njemu kaže: “Ovog borca na Allahovom putu, koji je svoj život uvakufio i svoju dušu prodao na Allahovom putu, poznavao sam više od dvadeset pet godina. Kada su nas spojile školske klupe na Medinskom univerzitetu, sjedio sam pored njega četiri godine. Vidio sam da je inteligentan student koji se ističe nad svojim kolegama u učenju, istraživanju i debatiranju. Uočio sam da savršeno pamti hiljade hadisa. Običavao je pratiti šejha Muhammeda Nasiruddina el-Albanija i sjediti pred njim na pijesku u dvorištu Univerziteta i pitati ga o hadisu, njegovoj terminologiji, prenosiocima i raspravljao bi sa njim. Šejh Albani bio je velikodušan prema njemu, slušao ga je i odgovarao na njegova pitanja, kao da je u njegovim očima vidio koji će značaj ovaj oštroumni mladić imati u pozivanju Allahu i borbi perom i jezikom.”
Njegove osobine i djelovanje
Jedna od najistaknutijih i najprepoznatljivijih osobina šejha Ihsana jeste hrabrost u prenošenju riječi istine. Na tom putu nije obraćao pažnju na to šta će neko o njemu reći, bez obzira ko to bio. Jedan od njegovih prisnih prijatelja rekao je o njegovoj hrabrosti: “Hrabar je više nego što bi trebalo”. Također, jedan od profesora koji mu je predavao na Medinskom univerzitetu kaže: “Nisam vidio da je iko od mladića imao više entuzijazma u isticanju istine i javnom pozivanju Allahu, ne obraćajući pažnju na to ko mu se suprotstavlja, bilo da taj neko ima poziciju ili ne. U njegovu hrabrost nema sumnje.” Situacija u kojoj je do izražaja došla njegova hrabrost jeste slučaj kada je komunistički gradonačelnik Pendžaba okupio učenjake da ih kori, vrijeđa i ponižava, a komunisti su najviše mrzili islamske učenjake. Međutim, šejh Ihsan Ilahi Zahir, koji je također bio prisutan, ustao je i odgovorio mu prekoravajući ga pred svima, na čemu su mu svi prisutni bili zahvalni.
Osim hrabrosti, odlikovao se velikodušnošću i udjeljivanjem na Allahovom putu. Jednom prilikom bila je pokrenuta akcija doniranja za centar Ehlul-hadisa, pa je šejh Ihsan prvi ustao i udijelio 500.000 rupija, što je bio podsticaj i ostalima, koji su, ponukani njegovim primjerom, dali velike priloge, tako da je tog dana sakupljeno sedam miliona rupija. Šejh Ihsan bio je od onih koji uče i druge podučavaju praktičnim djelima.
Što se tiče njegove postojanosti na istini, akide i menhedža, o tome se prenose zadivljujuće priče. Šejh Ihsan bio je poznat po razotkrivanju zabluda i opasnosti raznih sekti, posebno šiija rafidija. O njima je napisao zbirku knjiga koje do danas služe kao jedni od najboljih izvora odgovora na njihove zablude. Rafidije su od njega tražili da prestane sa pisanjem protiv njih i da povuče knjige koje je izdao, na šta je on rekao: “Uradit ću to kad vi spalite svoje knjige!” Jedna od zanimljivih situacija koje je imao sa rafidijama jeste slučaj kada mu je lično Homeini poslao jednog od njihovih mula, da mu prenese njegovo divljenje knjigama o babijama i behaijama i da ga pozove da posjeti Iran. Šejh Ihsan mu je rekao: “Ko garantira za moj život?” Mula reče: “Ja garantiram za tvoj život, ostat ću ovdje kod tvojih sljedbenika dok se ne vratiš u Pakistan.” Šejh mu odgovori: “Kako možeš biti siguran da nisi jedan od ljudi na koje se Homeini rasrdio (pa želi da ih se riješi)?”
Bio je ubijeđen da je put Kur’ana i sunneta jedini ispravni put i da vjere koje su utemeljene na laži i zabludama moraju biti pobijeđene u debatama pred dokazima i svjetlom istine. O tome je držao predavanja, vodio debate sa predstavnicima zabludjelih sekti i napisao knjige zasnovane na objektivnosti i dokazima. U razotkrivanju pogrešnih uvjerenja sekti o kojima je pisao, često je navodio njihove riječi, dovodeći ih u kontradiktornost i otkrivajući tačke u kojima su zastranili. Iz svake debate izlazio je kao pobjednik koji je uzdigao istinu iznad zablude, potpomognut Uzvišenim Allahom. Kada su sljedbenici sekti osjetili da su dovedeni u bezizlaznu situaciju, a njihove spletke razotkrivene, pokušali su izvršiti nekoliko atentata na ovog plemenitog šejha, što ukazuje na njihov kukavičluk.
Pokušaji ubistva
Pripadnici sekti kojima je šejh Ihsan odgovarao i protiv kojih se borio svojim perom i jezikom pokušavali su ga spriječiti u tome izvršenjem atentata. Vođa ismailija Kerim Aga Han pozvao je šejha Ihsana u Britaniju na razgovor, želeći ga podmititi i ubijediti da prestane pisati o ismailijjama, međutim, šejh Ihsan glatko je odbio njegov poziv i ponudu. Aga mu je poslao pismo sljedećeg sadržaja: “Trebaš pisati o ujedinjenju muslimana, a ne da ih razjedinjavaš!”, na što mu je šejh odgovorio: “Da, o ujedinjenju muslimana koji vjeruju u Allaha Jedinog, i u Njegovog poslanika i principe islama, a ne o ujedinjenju muslimana sa nevjernicima koji poriču da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji poslanik i koji vjeruju u poslanstvo Muhammeda ibn Ismaila!”
Šejh Ihsan Ilahi Zahir ostao je ustrajan u svojoj borbi, iako su mu pripadnici sekti neprestano upućivali prijeteća pisma i pozive, na šta on nije obraćao pažnju. Jednom prilikom dok je bio u Americi, umalo nije ubijen, a Homeini je dozvolio njegovo ubistvo rekavši: “Ko ubije Ihsana, dobit će sto hiljada dolara.” Nebrojeno puta su ga pokušali ubiti pucavši na njega iz automatskog oružja. Jedan od njegovih profesora sa Medinskog univerziteta kaže: “Posjetio sam ga u Pakistanu kada je bio pogođen. Sljedbenici sekti upućivali su mu brojne prijetnje smatrajući ga svojim najljućim protivnikom, nakon Muhibbuddina el-Hatiba.”
Ubistvo šejha Ihsana
Prijetnje su neprestano stizale i njegov život nalazio se u sve većoj opasnosti. Tako je bilo sve do 23. redžeba 1407. h.g. Tada je šejh prisustvovao simpoziju učenjaka koji je organizirala organizacija Ehlul-hadis. Na tom skupu bilo je oko dvije hiljade zvanica. Negdje oko jedanaest sati uvečer, dok je držao govor, na binu je donijeta vazna na kojoj se pisao: “Ihsan Ilahi Zahir, koji se na Allahovom putu ne boji ničijeg prijekora”. Nakon dvadesetak minuta vazna je eksplodirala usmrtivši devet osoba i ranivši desetine. Eksplozija je šejha Ihsana odbacila 20-30 metara, raskomadavši trećinu njegovog tijela, njegovo desno oko, uho, desni bok i desnu nogu, ali je i dalje bio pri svijesti. Ljudi su se žurno okupili oko njega, a on im je, iako teško ranjen, govorio: “Ostavite me i pobrinite se za druge ranjenike.” Ugledavši jednog od prisutnih kako plače za njim, ukorio ga je i rekao: “Ako ti plačeš, kako ćeš druge tješiti?” Zatim je prenesen u centralnu bolnicu u Lahoreu. Kada je vijest o nesreći stigla je do šejha Bin Baza, on je od saudijske vlade zatražio da se šejh Ihsan dovede na liječenje u Saudijsku Arabiju. Saudijski konzul u Pakistanu hitno je otišao šejhu u posjetu, poslije čega je prebačen u Saudijsku Arabiju, gdje su ga učenjaci i uglednici veoma lijepo dočekali. Prebačen je u vojnu bolnicu u Rijadu, ali Allah je odredio da šejh preseli na ahiret prvog dana mjeseca ša‘bana 1407. h.g.
Nakon života ispunjenog znanjem, da‘vom, borbom i odbranom islama i sunneta, uz razotkrivanje i ukazivanje na opasnost zabluda raznih sekti i vjera, vijest o njegovoj smrti proširila se svijetom izazvavši veliku žalost kod vjernika. Klanjanje njegove dženaze predvodio je šejh Abdul-Aziz ibn Baz, a njoj je prisustvovao veliki broj učenjaka, daija, studenata i običnih ljudi. Zatim je njegovo tijelo prenijeto u Medinu, nakon čega je ukopan u Beki’ji sa ashabima. Na tom skupu Allahovi neprijatelji ubili su šejha Ihsana i još desetericu učenjaka, ponijevši njihove grijehe, ali nisu ubili njegovu da‘vu kojoj je posvetio svoj život. Allah se smilovao šejhu koji, sav u ranama, izjavljuje: “Nastavit ću služiti islamu nakon liječenja u Saudijskoj Arabiji.” To je poruka koju je uputio zlobnicima, u kojoj im poručuje da se ne raduju tome što su ušutkali Ihsana Ilahija Zahira, jer je njegova da‘va i dalje živa!
Šejhova naučna djela
Pored predavanja koja je održao u Pakistanu, Kuvajtu, Iraku, Saudijskoj Arabiji i Americi, napisao je veliki broj knjiga, od kojih su:
● Eš-Ši‘ah vel-Kur’an – Šiije i Kur’an,
● Eš-Ši‘ah ves-sunneh - Šiije i sunnet,
● Eš-Ši‘ah ve ehlil-bejt – Šijje i Poslanikova porodica,
● Eš-Ši‘ah vet-tešejju’, firek ve tarih – Šiije i šiizam – sekte i historija,
● El-Isma‘ilijjeh – Ismailije,
● El-Isma‘ilijjeh, tarih ve akaid – Historijat i vjerovanje ismailija,
● El-Babije, ardun ve nakdun – Babije, izlaganje i kritika njihovih vjerovanja,
● El-Kadijanijje – Kadijanije – ahmedije,
● El-Brilevije, akaid ve tarih – Vjerovanje i historija brilevija,
● El-Behaijje, nakd ve tahlil – Analiza i kritika behaijja,
● Er-Reddul-kafi ala mugaletatid-duktur Ali Abdul-Vahid Vafi – Prikladan odgovor na greške dr. Alija Abdul-Vahida Vafija,
● Et-Tesavvuf, el-menše’ vel-mesadir – Porijeklo i izvori tesavvufa,
● El-Batinije bifirekiha el-mešhure – Sekta batinije i njeni ogranci,
● Fireku šibhil-karretil-hindijje ve mu’tekadatuha – Sekte na indijskom potkontinentu i njihova vjerovanja,
● En-Nasranijje – Kršćanstvo,
● El-Kufru vel-islam – Nevjerstvo i islam,
● Kitabut-tevhid – Knjiga monoteizma.