El-Asr - Dešavanja u svijetu

UBIJANJE IRAČKIH NAUČNIKA

Irak je posjedovao ogromna bogatstva, kako materijalna tako i intelektualna tj. mnoštvo naučnika i mislilaca u različitim poljima. Jedan od prioriteta američkoga okupatora i njegovih vanjskih i unutrašnjih saradnika bio je obračun sa muslimanskim intelektualnim potencijalom. Američki okupator u Iraku koristio je dvije metode u uklanjanju naučnika i mislilaca:

● pokušaj Amerike da privoli i pridobije iračku inteligenciju da radi za njene interese,

● ubijanje onih naučnika koji odbiju američko-cionističke ponude.

Prvi pokušaji ostvarivanja prve metode počinju sa nacrtom senatora Josepha Bidena, koji je odobren od strane američkoga Senata u novembru 2002. godine, i koji traži dodjelu američke zelene imigracione karte iračkim naučnicima koji pristaju otkriti važne informacije o programima njihovog naoružanja, iskorištavajući na taj način blokadu Iraka u to vrijeme, jer su pribjegavanje američkim institucijama smatrali razumnim rješenjem za iračke naučnike koji ne mogu podnijeti ovo jadno stanje. Washington je insistirao da rezolucija UN-a br. 1441 obuhvata klauzulu ispitivanja iračkih naučnika u nadi da će mobilizirati neke od njih, međutim ta opcija nije uspjela. To je vidljivo iz huškačkoga govora Colina Pauela protiv Iraka u Vijeću sigurnosti u februaru 2003. godine, kada je aludirao na ljutnju svoje administracije zbog odbijanja saradnje iračkih naučnika sa timovima međunarodnih istražitelja. Na taj način želio je da sakrije činjenice o iračkom tehnološkom razvoju i njihovu odlučnost da ne moraju svjedočiti, jer velika većina iračkih naučnika odbila je američke ponude. Nakon okupacije Iraka 2003. godine, Amerika je u program "rehabilitacije iračkih naučnika" koji su radili u iračkom programu naoružavanja uložila 25 miliona dolara. Obznanjeni cilj bio je iskorištavanje naučnika u programu za civilnu upotrebu energije, a ustvari pravi cilj bio je iskorištavanje velikoga broja tih naučnika putem deportacije u Ameriku, davanja američkog državljanstva i njihove integracija u znanstvene projekte u Americi. Američke ponude rezultirale su posjetom brojnih iračkih naučnika cionističkoj tvorevini. Amerika je uklonila iz Iraka 70 iračkih naučnika i izolirala ih u udaljena područja zbog straha da ne prošire informacije koje imaju, ili pak da se te informacije ne dostave organizacijama ili zemljama koje su neprijateljski raspoložene prema Americi. Daily Telegraph objavio je 2007. godine, da Amerikanci nisu uspjeli pridobiti većinu iračkih naučnika na saradnju i rad na iračkoj teritoriji.

Druga metoda pokrenuta je na početku američke okupacije Iraka, kada su okupacijske snage nosile liste imena iračkih naučnika koji su poimenično navedeni u popisima međunarodnih inspektora za oružje, kao i njihove adrese i istraživanja, što je dovelo do njihovog hapšenja ili ubistva. Irak je izgubio oko 5.500 naučnika od vremena okupacije 2003. godine, većina njih se iselila van Iraka, dok su ostali ubijeni.

U ubistvima iračkih naučnika učestovalo je oko petnaest obaveštajnih agencija i domaćih sektaških grupacija. Konačni ishod: 40% univerzitetskih profesora napustilo je Irak ili je ubijeno, ranjeno ili oteto.

(Izvor: almoslim.net)

FETANI – PODRUČJE IZMEĐU MALEZIJE I TAJLANDA

Tajland je država na jugoistoku Azije, čiji broj stanovnika dostiže 45 miliona, od čega muslimani predstavljaju 18 – 25% i većinom žive na području Fetanija na jugu Tajlanda. Fetani je područje između Malezije i Tajlanda. Korijeni njegovih stanovnika vraćaju se grupi malajskih naroda, govore malajskim jezikom koji pišu, sve do sada, arapskim slovima. Muslimani čine 80% stanovništva Fetanija, tj. oko 4 miliona. Islam je stigao u Fetani putem trgovine u 4. vijeku poslije Hidžre – 10. vijeku po gregorijanskom kalendaru, i nije se prestajao razvijati sve dok cijelo područje nije postalo islamsko, pod muslimanskom vladavinom u 8. h. / 14. gr. vijeku. Tako je Fetani postao slobodno i nezavisno muslimansko kraljevstvo. Kad su Portugalci okupirali Tajland, sugerirali su čelnicima Tajlanda na neizbježnost okupacije Fetanija radi eliminiranja islamske kraljevine i uzurpiranja njenih dobara. Tajland je okupirao Fetani 917. hidžretske godine / 1511. gregorijanske, s tim da su pod pritiskom islamskoga otpora ubrzo napustili Fetani. Britanski kolonijalizam podržao je budistički Tajland u napadu na Fetani, suzbijanju revolucije i raseljavanju muslimana iz zemlje sve dok Tajland nije službeno proglasio aneksiju Fetanija 1320. hidžretske godine / 1902. gregorijanske, nakon dugog niza revolucija i hrabrog otpora muslimana. Pripajanje je nagovijestilo novu eru sukoba između muslimana i njihovih neprijatelja. Sredstva borbe protiv muslimana u Fetaniju:

● Naseljavanje budista Tajlanđana u islamska područja Fetanija.

● Uvođenje itajlanskoga obrazovnoga sistema na sijamskome jeziku umjesto na malajskome jeziku.

● Izazivanje razmirica, svađa i razilaženja između muslimana na Fetaniju.

● Širenje nemorala među muslimanima.

● Mobiliziranje židovskih učitelja u svrhu širenja mržnje prema Arapima i muslimanima, i širenje glasina da muslimani Fetanija više vole židove od Arapa, sa ciljem da arapske vlade obustave pomoć.

● Pokušaj iskrivljenja Allahove Knjige i sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u prijevodu na tajlandski jezik sa ciljem sprečavanja ulaska Tajlanđana u islam.

● Lažna propaganda u državnim krugovima da muslimani Fetanija daju prednost komunizmu i da rade za obavještajne indonezijske krugove, sa ciljem da izazovu sumnju u tim krugovima po pitanju neovisnosti Fetanija.

● Pokušaj iskrivljenja islamske akide sa omogućivanjem djelovanja kadijanijsko-ahmedijske otpadničke sekte i njihove propagande.

● Brisanje islamskoga karaktera zemlje. Muslimani su prisiljeni da uzimaju budistička imena, odjeću i tradiciju i da koriste tajlandski jezik. Također su ukinuti islamski sudovi osim u ličnim stvarima muslimana.

Otpor muslimana u Fetaniju protiv okupatorske budističke vlade počeo je sa samom amnestijom Fetanija 1320. hidžretske godine / 1902. gregorijanske i traje sve do danas. Također su se pojavile različite islamske, nacionalne, vojne i političke organizacije za otpor tajlandskoj vladi i ostvarivanje prava muslimana, s tim da je tajlandska vlada svaki vid otpora pokušala eliminirati na najzvjerskiji način i na tome putu činila je razne zločine.

(Izvor: časopis Alemije, iico.org/al-alamiya, islammemo.cc, islamstory.com, marefa.org)

SUESKI KANAL

Ideja da se Sredozemno i Crveno more spoje putem kanala postojala je već nekoliko vijekova u Egiptu. Prvi pokušaji spajanja ta dva mora uz pomoć rijeke Nil i njenih pritoka pojavljuju se još u vrijeme vladavine faraona prije nove ere. Prilikom tih radova umrle su stotine hiljada ljudi. Zanemarivanjem i neodržavanjem kanala dolazi do njegovog zatvaranja i nekorištenja. Inače, u ovome periodu tj. stavljanjem kanala u funkciju, počeo je transport robe i ljudi. Također, i u vrijeme islamske vladavine kanal se koristi za transport robe i hadžija na Arapsko poluostrvo. Prvi moderniji pokušaji za kopanje kanala zabilježeni su u vrijeme osvajanja Napoleona Bonaparte 1799. godine, koji kopanjem kanala pokušava da našteti engleskoj svjetskoj trgovini. Ali, zbog slabih proračuna pokušaji propadaju. U 1833, godini pojavljuje se grupa francuskih naučnika "San Simeun" koja uprkos poteškoćama radi na kopanju kanala. U 1865. godini osniva se svjetska firma za kopanje kanala koja dobija odlične privilegije i povlastice koje se ogledaju u tome da ta firma kopa kanal i koristi ga 99 godina, a nakon toga da se kanal vrati u vlasništvo egipatske vlade. Inače, firma je registrovana kao egipatska firma koju su posjedovali egipatski i francuski ulagači. Potom je britanska vlada 1875. godine kupila dionice egipatske vlade. Pilot ispitivanja pokazala su da je potrebno ukloniti ukupno 2,613 miliona kubnih metara zemlje, uključujući 600 miliona kopna i 2,013 miliona vode. Ukupni troškovi projekta procijenjeni su u iznosu od 200 miliona franaka. Nakon dugog i napornog rada, 17. novembra 1869. godine otvoren je kanal čija je izgradnja trajala deset godina. Najveći teret iznijeli su egipatski radnici, tj. svakih deset mjeseci dovođeno je 20 hiljada radnika i to zemljoradnika. 1875. godine britanska vlada radi spoljnih dugova kupuje dionice egipatske vlade, s tim da Francuska ostaje vlasnik najvećih privilegija. Godine 1888. postignut je međunarodni dogovor koji otvara kanal pred međunarodnim nadzorom, i to u miru i ratu, s tim da je Britanija i dalje smatrala kanal nužno potrebnim za očuvanje svoje pomorske moći i kolonijalnih interesa. Zato je u 1936. godini postignut sporazum između Britanije i Egipta koji Britaniji omogućava da postavi svoje odbrambene snage duž kanala. Godine 1936. postignut je dogovor da se britanske snage postepeno povlače u toku sedam godina. Britanska i egipatska vlada nastavile su da upravljaju kanalom sve do 1956. godine kada je Džemal Abdunasir nacionalizirao kanal i stavio ga pod stopostotnuegipatsku upravu. To je u istoj godini dovelo do napada na Egipat i u tom napadu su sudjelovali: Britanija, Francuska i židovi. Tada je saobraćaj u kanalu bio obustavljen da bi sljedeće 1957. godine ponovno vraćen u korištenje. Isto tako kanal je zatvoren 1967. godine usljed arapsko-židovskoga rata i ostao je zatvoren sve do 1975. godine, kada je potpisan egipatsko-židovski sporazum o miru. Sada se Sueski kanal nalazi pod stopostotnom egipatskom upravom. Dug je 163 km., počinje od grada Port Seid na Sredozemnom moru i završava u gradu – zalivu Suez na Crvenom moru. To je najkraći pomorski put između Evrope i zemalja oko Indijskog okeana i zapadne Pacifičke regije sa najvećim pomorskim saobraćajem. Također, takse za plovidbu unutar kanala smatraju se jednim vrlo važnim izvorom prihoda države Egipat.

(Izvor: web odgovorne institucije za Sueski kanal suezcanal.gov.eg)