El-Asr - Dešavanja u svijetu

ŠIIJE I EGIPAT

Egipat je od momenta kad ga je osvojio Amr b. el-As, radijallahu anhu, ostao svjetionik za širenje sunnijske akide. Tako je ostalo dok nisu došle Ubejdije (tz.Fatimije) pa su nastojali da promijene sunnijski mezheb u ismailsko-šiitski mezheb. Nakon što je Salahuddin el-Ejjubi, rahimehullah, skinuo fatimijskog halifu sa položaja, ponovo je sunnijski mezheb postao zvaničan. U početku dvadesetog vijeka od strane nekih učenjaka pojavila se ideja o približavanju mezheba. Tu ideju su prihvatili neki koji su željeli jedinstvo islamskog svijeta. Za tu stvar su osnovali ‘Daru takribil-mezahib’ (kuća za približavanje mezheba). I izdavali su jedan časopis sa istim imenom. Želeći da ujedini muslimane, šejhul-Azhar Mahmud Šeltut izdao je fetvu koja dozvoljava praktikovanje ibadeta po šiijskom (tz. Dža’ferijskom) mezhebu, a ne znajući za suštinu tog mezheba i ne provjeravajući iskrivljene izvore iz kojih izvlače propise. Ti izvori sadrže također stvari koje ne samo da se suprostavljaju urođenoj ljudskoj naravi, nego ponajviše islamskim principima. Šiije su iskoristili tu kuću za početak svojih aktivnosti u Egiptu i osnovali su organizaciju ‘Ehlul-bejt’. Kad je došlo do Iranske revolucije 1979. godine, bivši egipaski predsjednik Sadat se prepao da bi iranske šiije mogle da iskoriste tu kuću da počnu revoluciju u Egiptu pa je naredio da se ukine ta organizacija i oduzme njena imovina. Nakon toga je šejhul-Azhar Abdur-Rahman Bejsar izdao fetvu koja je poništila prethodnu fetvu Šeltuta. Unatoč dugogodišnjoj aktivnosti te kuće, ona nije imala nikakav utjecaj na stavove šiija. Ukoliko bi to približavanje značilo ljubav prema Ehlul-bejtu (porodici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), sunnije nisu našli nikakvu prepreku za približavanje, jer svaki sunnija voli Ehlul-bejt, čak donosi desetine puta salavate na njih na tešehhudu u namazu. A što se tiče šiija koji su pozivali na približavanje, oni nisu bili spremni da ostave njihovu mržnju prema ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Šiije još uvijek kontaktiraju sa vođama sufijskih tarikata kako bi ovi bili most za šiije da uvedu šiizam u Egipat. Naravno bez jasnog pokazivanja svog šiizma koji znači mržnja prema ashabima i nemar prema islamskim obavezama. Oni su se samo uhvatili za ljubav prema Ehlul-bejtu tako da se mali broj od ovih sufijskih ‘šejhova’ njima odazvao. Stranica ‘Risaletul-islam’ (poruka islama) objavila je 5/10/1429.h. da je vrhovno vijeće za islamska pitanja u jednom izvještaju spomenulo napore sufijskih tarikata da osnuju centar za studiranje za šiije. Šiije su također počele da koriste siromaštvo i neimaštinu kod Egipćana. Zato su se njihovi sljedbenici raširili tražeći Egipćane koje mogu da regrutuju za širenje svojih ideja, a zauzvrat oni će dobiti novac ili biće pomognuti da nađu posao kod šiija koji žive u Arapskom zaljevu. Nakon što su mnogi Iračani izbjegli u Egipat u zadnjim godinama, šiije su počeli da igraju veliku ulogu u formiranju šiitskih grupa u regijama u kojim su se naselili. U elektronskim novinama ‘el-Misrijjun’ 27-12-2008 objavljeno je da je u jednom od naselja u Kairu 6. Oktobar 2008 održan skup velikog broja šiitskih vođa u Egiptu i nekih šiija iz Iraka koji borave u Kairu. Također je bio prisutan jedan član Doma naroda koji se pripisuje šiitskoj grupi. Jedan dio uleme u Egiptu ne vide njih kao opasnost po Egipatsko društvo. Jer još smatraju da je govor Šeltuta ispravan. Ova ulema je slabo upoznata s planom šiija nakon Iranske revolucije da se sa Zemlje smakne sunnijski mezheb i da smatraju da je krv sunnija dozvoljena i da moraju biti ubijeni. Njihovo teoretsko ubjeđenje je postala praksa u Iraku. Nekad bi ubili čovjeka samo zato što se zvao Omer ili Ebu Bekr ili Osman. Nesumnjivo je da će šiije u budućnosti biti opasniji od tekfir-ideologije koji se u Egiptu pojavio u prošlom vijeku. Razloga za to je mnogo kao npr. to što tekfirska ideologija nije imala podršku. Dok šiije će naći podršku kod mnogih, jer je to način da se oslabe sunijski muslimani. Tekfirski džemati su dolazili u sukob samo sa bezbjednosnim aparatom. A ove šiije će doći u sukob sa svim grupama u Egipatskom sunnijskom društvu. Oni kad nadvladaju nad sunnijama, tada dozvoljavaju njihovu krv općenito. Ko želi nek pogleda u njihove izvore i glavna djela iz kojih uzimaju ideologiju. Prisutnost šiija u Egiptu će podstaći strane organizacije da se miješaju u inostrane poslove, pod izgovorom da štite manjine i pružaju im prava. A Egipćanima je dosta problem oko kršćana kojeg te organizacije stalno izmišljaju. Kad se njihov broj poveća, oni će sigurno tražiti da im država specijalno za njh obezbjedi obrazovni, društveni i sudski sistem, nakon što odbiju da priznaju trenutne obrazovne, društvene i sudske sisteme. Ko želi, nek pogleda šta traže sad u Kuvajtu, Bahrejnu i Saudiji. Šiije se odgajaju da budu lojalni Iranu a ne državi u kojoj žive. I posljedice te opasnosti će se vratiti na vladajući sistem prije nego se vrati na ostale pojedince.

(Izvor: albainah.net)

HORMUŠKI MOREUZ I RATNE ISKRE

U zadnjih tri desetljeća viđene su temeljite promjene u geografsko-političkim teorijama, pogotovo po pitanju onog što je povezano sa ‘srcem svijeta’. Nakon što se u početku dvadesetog stoljeća Evropski kontinent smatrao srcem svijeta, Arapski zaljev je na kraju dvadesetog vijeka postao srce svijeta. Ovo je vodena površina od 233100 kvadratnih kilometara, njena najveća širina je 370km a 55 kod Hormuškog moreuza (prolaza), dubina tu ne prelazi 90 metara, u dužini se prostire od Omanskog zaljeva do Šattul-Arab u Iraku i dostiže 965km. Unatoč ovoj strateškoj važnosti, on više liči na zatvoreno more, jer nema osim jednog otvora koji ga veže sa velikim okeanima, a taj otvor za ulaz i izlaz iz Arapskog zaljeva je Hormuški moreuz koji liči na vrat od flaše. Zbog ovog, Hormuški moreuz se smatra od najvažnijih moreuza i prolaza na vodi u svijetu. On je jedini morski prolaz za države u Arapskom zaljevu, kao Irak, Kuvajt, Bahrejn i Katar. I on je glavni prolaz za Saudiju i Ujedinjene Arapske Emirate i Oman i Iran. Izjave Evropske Unije i SAD-a upozoravaju na opasna dešavanja i moguću vojnu konfrontacije između koalicije koju vode SAD i Evropa sa jedne strane i Irana sa druge starne. I taj sukob mogao bi zahvatiti cijelu regiju ako bi Kina ili Rusija učinile pokrete da čuvaju svoje interese. To je stvar koja će, zbog cionističke prisutnosti, povući cijeli Bliski Istok i susjedne zemlje u krvavi rat. Iran je zaprijetio da će zatvoriti Hormuški moreuz za prolaz nafte zbog nametnutih sankcija na izvoz nafte. Iranski zastupnik u OPEC-u (organizaciji zemalja izvoznica nafte) Muhammed Ali Hatibi rekao je da Zapad treba da ostavi svoj plan za sankcije na iransku naftu, te je dodao: “Ako sankcije budu uvedene, to će dovesti do vanrednog stanja u kojem može da se desi bilo šta. Ako se Hormuški moreuz zatvori, onda neće biti izvoza nafte iz Zaljeva, i ovo je loše stanje za svakog.” Rekao je komandant iranske mornarice admiral Habibullah Sejari ‘da je iranskim oružanim snagama vrlo lahko da zatvore Hormuški moreuz, to im je kao napiti se vode’. Inosnik je za iransku Press TV koja se emituje na Engleskom jeziku rekao ‘svi znaju veličinu strateške važnosti Hormuškog moreuza, a on je u cijelosti pod vlasti Iranske republike’. Ovo je što se dešava u vanjštini i u medijama, a ono što se dešava po pitanju postavljanja scenarija i ratnih varki i sklapanja saveza i strateških planova, ostaje nejasno. Ali jasno jeste da su SAD i Evropa ponovo pokrenuli pitanje iranskog nuklearnog aktiviteta i uveli su sankcije na izvoz iranske nafte. Amerika i EU su našle u ovim događanjima zlatnu priliku da se direktno obračunaju sa iranskim nuklearnim programom, nakon iranskih izjava da će zatvoriti Hormuški moreuz i obustaviti plovidbu u njemu. I to je lahko kao što je rečeno ‘kao vode se napiti’, ali admiral Habibullah Sejari zaboravlja da će mu voda u grlu zastati ako Evropa i SAD uđu u sukob sa Iranom. U Hormuškom moreuzu svako šest minuta prolazi tanker i obustavljanje prometa bi smanjilo izvoz svijetske nafte za 40%. Uslijed tome, bilo koje remećenje kretanja brodova u moreuzu dovest će do smatranja Irana van internacionalne organizacije. Iran će protiv sebe dignuti civilni industrijski svijet. Ako dođe do vojnog udara na Iran, SAD, Evropa i Izrael će u tom sudjelovati. To će dovesti do velike katastrofe i trebaće mnogo vremena da se to nadoknadi. Ali iste štete će se desiti Iranu ako se pokrene rat. Jer Hormuški moreuz će biti zatvoren tokom rata za kojeg se ne zna koliko će trajati. Zbog toga, izvoz i uvoz mnoge robe će se obustaviti u toj regiji i cijene će se ludo povećati, ne samo cijena nafte nego i drugih roba. Ali logika rata ne poznaje ove detalje. Britanija je izgubila milijarde u ratu protiv Egipta i približila se Americi. Unatoč tome, izvršila je svoje prijetnje kako bi sačuvala ‘ugled’ Britanske imperije. I SAD nikad neće dozvoliti da Iran diže buku i galamu u Hormuškom moreuzu i Omanskom moru, zavlada njima i kontroliše kretanje brodova. Relativno gledajući, Iran neće imati takve gubitke zbog nafte kakve će imati zbog zračnih i raketnih udara pete flote i drugih. Ovo će dovesti do promjena u slici regije. Sve to ovisi od mogućnosti Irana da primi te udare i od nivoa izraelskog udjela u napadima. Zatvaranje Hormuškog moreuza nije ‘kao napiti se vode’, iako to nekima tako liči. Sa formalne strane gledajući, to jeste lahko Iranu da uradi. Donošenje ovakve odluke bez uzimanja u obzir reakcije svijeta, predstavljalo bi iransku jedinstvenu historijsku stratešku glupost. Mi ne vjerujemo da će se Iran odlučiti na ovaj korak, unatoč sankcijama na izvoz iranske nafte. Iran je skoro počeo da traži zamjenu za evropsko tržište, kao kinesko tržište koje je žedno za naftom. Stvar neće dugo potrajati ovako, jer Iran ne može podnijeti ovakve kazne i pribjeće drugom političkom i taktičkom manevriranju. Ono što je zatrašujuće u ovom pitanju jeste da ako Evropa bude žestoka u svojim sankcijama, i ako Iran bude čvrst u svojim prijetnjama, onda je teško predvidjeti stvarne scenarije, osim da će rezultati ovakvih stavova biti katastrofalni po cijelu regiju.

(Izvor: albainah.net, el-Halidž el-Imaratijje)