Dnevne borbe unutar kompleksa Mesdžidul-aksa, kojima smo svjedočili prošlog ramazana, kao i skoro svakog prethodnog, koje su izazvale snage izraelskog okupatora, koje se koriste suzavcima i gumenim mecima kako bi udaljile vjernike iz same džamije -- nikako ne uspijevaju slomiti otpor hrabrih palestinskih boraca. Otpor umnogome ovisi o ljudstvu, čija se brojnost povećava pridruživanjem omladine iz Zapadne obale svojim sunarodnjacima u Kudsu, prilikom čega moraju proći dug put okružen bodljikavim žicama i vojnim patrolama.
Takav put morao je proći Sabit Sabit (25-godišnjak) kako bi došao do Mesdžidul-aksaa, iako živi u gradu Ramala, koji je udaljen sitnih petnaest kilometara. Omladinci iz Zapadne obale poput Sabita prinuđeni su proći dug i težak put kako bi vidjeli Jerusalem, zbog toga što im izraelski okupator sistematski oduzima pravo na to. Odmah po rođenju oni su dužni imati razne potvrde i odobrenja kako bi ušli u sveti grad, koja okupator uglavnom izdaje isključivo određenim kategorijama -- poput bolesnika, trgovaca i stranih državljana -- pri čemu ih uskraćuje svakom ko je mlađi od četrdeset pet godina. Čak i kada uspijete ući u Jerusalem, ulazak u Mesdžidul-aksa iziskivat će dodatna odobrenja -- naročito ukoliko ste muškarac. Uglavnom ih nećete ni dobiti.
Kako bi stanovnici Zapadne obale uspjeli preživjeti u ovakvim okolnostima, prije dvije godine počeli su se koristiti "rupama" u segregacijskom zidu, što su zapravo prolazi gdje je probijen betonski zid i pocijepana bodljikava žica koje dijele Zapadnu obalu od okupiranog teritorija Palestine, uključujući Jerusalem. Ove "rupe" omogućuju Palestincima prolazak radi obavljanja džuma-namaza u Kudsu ili radi rada, a trenutno je napravljeno više od 270 takvih prolaza. Ipak u ovom mjesecu kontrole su ciljano povećane, zbog čega su Palestinci primorani vratiti se "staroj metodi", što podrazumijeva popeti se na betonski zid ljestvama ili konopcima i skočiti na drugu stranu. Ovakvom metodom morao se koristiti i Sabit da bi posjetio Mesdžidul-aksa u ovom ramazanu, što mu nije pošlo za rukom iz prvog pokušaja, jer kada se uspeo na zid, vidio je da je druga strana prekrivena bodljikavim žicama "da se ni padobranom ne može preskočiti". Iako je i sam svjestan velikog rizika, naročito zbog skakanja s tolike visine, on se planira ponovo vratiti u posljednjih deset blagoslovljenih dana ramazana.
Slično Sabitu, Mudžahid Hamajil (22-godišnjak) zaputio se iz svog sela u okrugu Nablus, s velikom bojazni, nikako od snaga okupatora, nego od toga da se vrati s neuspjehom, kao što se desilo u prethodna dva pokušaja. Ovaj put, zajedno s trideset mladića iz Ramala, locirao je moguće mjesto za prijelaz preko zida, gdje je visok oko deset metara. Grupa je uspješno prešla zid, ali ubrzo su ih okupatorske patrole otkrile, krenuvši u potjeru za njima. "Morali smo se sakriti u jednoj džamiji, u gradiću na putu ka Jerusalemu, gdje smo ostali do iftara. Nakon toga smo, dvojica po dvojica, krenuli ka autobuskoj stanici. Kada smo uspješno stigli, zamor je odjednom nestao."
Grupa mladića uspješno je stigla do Jerusalema: "Kao da sam prvi put u Mesdžidul-aksau. Došao sam jednom kao desetogodišnjak. Neopisiv je osjećaj. Ljepota i sjaj zlatne kupole dok dodiruje plavo nebo -- ispunjava dušu." Mudžahid je taj dan obavio teravih-namaz, nanijetio je jedan dan ostati u itikafu -- uoči drugog ramazanskog petka, ali po završetku sabah-namaza, okupatorske snage su provalile u džamiju. "Bili smo opkoljeni unutar džamije. Vojnici su razbili prozore. Pucali su i bacali suzavce na sve strane. Pogodila su me dva gumena metka, u stomak i ruku. Vidio sam strašne prizore oko sebe. Krv je tekla uslijed različitih povreda." U tom napadu mnogobrojna vojska brutalno je privela veliki broj mladića koje je zatekla u džamiji, no Mudžahid se uspio sakriti među starijim klanjačima, s kojima je -- nakon povlačenja vojske -- očistio džamiju, a potom se vratio svome selu iščekujući vijesti o svojim drugovima.
Za razliku od Mudžahida i Farisa, Musa Nasr (26-godišnjak) ove će godine samo pratiti vijesti iz svoje kuće u Ramali. Musa se rado prisjeća kako je kao desetogodišnjak odlazio u Medžidul-aksa, u kojem je 2016. i 2017. godine boravio cijeli mjesec dana u itikafu: "To je bilo poput života u džennetskoj bašti." Nerado se prisjeća kada je na putu ka Mesdžidul-aksau 2019. godine pao sa zida, nakon što mu se konopac prekinuo, slomivši tako ruku i nogu. Bez obzira na to, i ove je godine nastojao preći zid, ali pojačane mjere su ga spriječile u više navrata.
Istog dana je Abbud Faris (26-godišnjak), zajedno sa svojim drugovima, bio u Mesdžidul-aksau. Abbud se zaputio u Jerusalem iako je prethodno čuo da će okupatorska vojska pucati na bilo koga ko pokuša preći zid. Ipak, želja da se odbrani svetost Mesdžidul-aksaa od provalnika bila je snažnija. Uspješno je stigao do dvorišta Svete džamije, iftario sa svojim drugovima, ali, nažalost, ramazanski smiraj prekinuli su povici vojnika koji su upali u džamiju povrijedivši više od 150 vjernika. "Prvi put sam posvjedočio ovakvoj borbi. U samoj džamiji su svake minute ispaljivali desetine gumenih metaka. Svi su barem jednom pogođeni. Nakon pet sati otpora, ništa nismo vidjeli od suzavaca." Poslije nekoliko sati vojska je uspjela provaliti u džamiju, te prijeteći oružjem i udarcima privesti većinu klanjača. Palestinska omladina tu je noć provela slušajući teške prijetnje i trpeći snažne udarce, no -- na kraju su, naporima palestinskih advokata, uspješno izvedeni iz pritvora.
Ovo su svjedočenja samo nekoliko palestinskih mladića, među hiljadama sličnih, koji svake godine polaze na teško putovanje, pokrenuti snažnom vjerom u pojedinačnu dužnost da se brani Mesdžidul-aksa od provalnika, i u tome ih ništa ne može zaplašiti niti zaustaviti.
(Izvor: Al-Jazeera Midan)
Autor: M. Auf
Pripremio: Muaz Smajlović, prof.