''Šta je to?'', upita Zejd. ''To je mala gusjenica zarobljena u mreži!'', uzviknu Alija. Učiteljica priđe da pogleda na šta su to djeca naišla. ''To je gusjenica u čahuri'', reče učiteljica. ''Pa ko je nju tu zarobio? Hajde da joj pomognemo i oslobodimo je!'', predloži Abdullah. Učiteljica se nasmija: ''Hajde, sjednite da se odmorimo. Izvadite iz torbi nešto da pojedete ili popijete, a ja ću vam ispričati zašto gusjenica sjedi u čahuri.'' Djeca sjedoše i iz ruksaka izvadiše sendviče, vodu i slatkiše koje su ponijeli za jelo i piće. Učiteljica nastavi: ''Ova mala gusjenica nije zarobljena. Ona će tako, ustvari, postati pravi šareni leptir.'' Djeca su gledala začuđeno. ''Lijepi šareni leptir? Al' ta gusjenica je dlakava i pomalo ružna!“, začudio se Abdullah. ''Da, da. Upravo od ovakve ružnjikave gusjenice razvijaju se prelijepi leptiri šarenih boja. Leptiri se razvijaju iz jaja kao male larve, a kasnije te larve izrastaju u gusjenice. A jedna od faza koje leptiri prođu u svom razvoju jeste upravo ova – da su zarobljeni u čahuri iz koje kasnije izlaze sa krilima. Boja njihovih krila razlikuje se od mjesta na kojem su nastanjeni. Tako imamo leptire svijetlih boja koji žive po livadama, pašnjacima i zelenim poljima. Drugi leptiri koji imaju tamniju boju krila žive u šumama. Tako se oni prilagođavaju svom mjestu staništa“, objašnjavala je učiteljica. ''Hajde da pomognemo leptiru da što prije počne letjeti'', predloži Alija. ''Ne, to ne trebamo nikako raditi. Boravak gusjenice u čahuri je period kad se krila razvijaju i spremaju za letenje. Ako bismo oštetili čahuru, oštetili bismo i krila leptiru i on ne bi mogao više letjeti. To je jedan prirodni proces koji se dešava u razvoju leptira. A tako i kod nas, ljudi. Nekada moramo proći i kroz teži period života da bismo kasnije uspjeli i mogli uživati'', reče učiteljica. ''Sssst... Tihooo! Pogledajte iza vas!'', šaputala je učiteljica. Na brijegu iza djece šetali su zečevi. ''Haj'mo ih uhvatiti!'', predloži Halid. Djeca poskakaše i jurnuše za zečevima. Učiteljica se smijala. Znala je da su zečevi jako brzi i da ih je teško stići. Djeca su trčala na sve strane jureći zečeve koji su skakutali tražeći zaklon. Abdullah opazi jednog malog zeku koji je stajao uspravljene glave, dugih ušiju i osluškivao smijeh djece koja su trčala. Abdullah potrča za njim. Trčao je brzo, a zeko je trčao još brže. Abdullah je preskakao žbunje, granje i trčao što je najbrže mogao. Zec je trčao čas lijevo, čas desno pokušavajući da zavara svoj trag. Abdullah ga je pratio i nije primijetio koliko se udaljio od svojih drugova i učiteljice. Abullah stade, okrenu se i vidje da je sasvim sam u šumi, nigdje nema njegovih drugara, niti ih više može čuti. Ni zeca više nije bilo. Stajao je sam sa pola sendviča u ruci koji je jeo. Srce mu je jako lupalo od umora i od straha što je ostao sam. Išao je na jednu stranu, pa na drugu. Dozivao je drugove, učiteljicu, ali odgovora nije bilo. Užasavala ga je pomisao da je sam i da će uskoro i mrak pasti a njega možda neće naći. Možda neće ni primijetiti da njega nema u grupi. Abdullah poče plakati. Sjede na obližnji kamen i poče jako plakati. U rukama je još držao pola sendviča i htjede ga pojesti, al' se zamisli: ''Ako ostanem ovdje cijelu noć neću imati ništa drugo za jelo. Moj ruksak je ostao kod mojih drugara, a ja ovdje nemam ništa drugo osim ovo pola sendviča. Bolje da ga ostavim za kasnije. I stavi sendvič u džep.“ To ga još više rastuži i poče glasnije plakati. Samo nekoliko trenutaka kasnije začu: ''Eno ga tamo!“ Abdullah skoči, okrenu se i ugleda svoje drugare kako trče prema njemu. Za njima je išla i učiteljica koja je nosila Abdullahov ruksak. Abdullah obrisa suze i potrča u zagrljaj drugarima i učiteljici. ''A ja sam pomislio da niste ni primijetili da sam se ja izgubio!'', reče Abdullah smiješeći se, sav sretan što je ponovo sa svojim drugarima. ''Zar bismo mogli tebe zaboraviti?! Hajde, umij se i popij malo vode'', reče učiteljica. ''A moram i jesti. Jako sam ogladnio'', reče Abdullah i izvadi pola sendviča iz džepa. ''Pa zašto nisi pojeo sendvič kad ti je bio u džepu?'' upita ga Halid. ''Bojao sam se da će me i noć zateći samog u šumi pa sam ostavio pola sendviča za kasnije. Sjetio sam se priče o Sulejmanu, alejhis-selam i mravu, pa sam i ja, kao i mrav, mislio šta će biti ako ostanem duže ovdje sam'', reče Abdullah. Djeca su se nasmijala, a i učiteljica se nasmijala i rekla: ''Hajde, sjednite da od Abdullaha čujemo tu priču o Sulejmanu, alejhis-selam, i mravu'', reče učiteljica. Abdullah poče pričati: ''Sulejman, alejhis-selam, upitao je mrava: ‘Koliko jedeš godišnje?’ Mrav odgovori: ‘Za godinu pojedem tri zrna.’ Onda ga Sulejman zatvori u jednu kutiju i stavi mu tri zrna. Kada je prošla godina dana, Sulejman otvori kutiju i bi iznenađen. Vidio je da je mrav pojeo samo zrno i po. Ljutito ga je upitao: ’Kako to, rekao si mi da su ti potrebna tri zrna godišnje, a vidim da si pojeo samo zrno i po.’ Mrav mu reče: ‘Kada sam bio na slobodi, znao sam da me Allah neće zaboraviti s opskrbom, a sad kad si me zatvorio u kutiju, nisam bio siguran da me nećeš zaboraviti, pa sam uštedio još za jednu godinu.’
Učiteljica i djeca počeše se smijati sa Abdullahom. Smijali su se mudrosti mrava i Abdullahu koji se, isto kao i mrav, bojao da su ga ostali zaboravili.
