Šiijske horde uništavaju sunnijske džamije u Iraku i Siriji
Jedna grupa sunnija objavila je 2006. godine knjigu pod nazivom Mesadžid fi vedžhin-nar (Džamije na meti) u kojoj su imenom i fotografijom dokumentirali desetine sunnijskih džamija koje su šiijske militantne horde, podržane od sektaške šiijske vlade Nurija Malikija, potpuno ili djelimično uništile. Pored džamija koje su uništili šiijski militanti, knjiga evidentira i slučajeve napada na klanjače koji su se dešavali naročito u vrijeme sabah-namaza, te ubistva imama i hatiba koje su počinile ove horde.
Ovakvo ponašanje šiija nastavljeno je i nakon 2006. godine. Samo u danima proteklog Bajrama, Malikijeva sektaška avijacija bombardirala je brojne džamije u Faludži koja je, ne samo zbog velikog broja džamija, nego i zbog toga što te džamije igraju važnu ulogu u životima njenih stanovnika, kod Iračana poznata kao Medinetul-mesadžid – Grad džamija. U samo tih nekoliko dana bombardirali su dvadeset tri džamije.
Mislio sam da je uzrok ovih zločina primitivizam, nedostatak elementarne naobrazbe, kulture i morala, po čemu su karakteristični pripadnici ovih šiijskih hordi zla, dok nisam vidio kako sirijska arapska vojska po istom obrascu cilja sunnijske džamije nakon što je tamošnje stanovništvo započelo svoju revoluciju.
Palestina
U Palestini, čemu svi svjedočimo, cionistička tvorevina vodi svoju bitku protiv sunnijskih mesdžida. Gledali smo kako danima bjesomučno raketiraju džamije u Gazi s očitom namjerom da ih unište i pobiju vjernike koji se nalaze u njima naočigled svjetske javnosti koja indiferentno posmatra izvlačenje tijela žrtava ispod džamijskih ruševina.
Iran nudi sasvim drugačiji primjer
Čini se da Velijul-fekih, mehdijevski nadahnut, uviđa kakva je budućnost rezervirana za sunnijske mesdžide u glavnom gradu njegove “islamske” republike, stoga sebi ne može dozvoliti luksuz da jednoga dana troši državna sredstva za njihovo rušenje, kao što to u posljednje vrijeme čine njegovi prijatelji iz Bagdada, Damaska i Tel Aviva, zato jednostavno zabranjuje njihovu izgradnju.
Ovakav odnos spram sunnijskih džamija ukazuje na duhovnu dekadentnost i mentalnu izopačenost ovih rušitelja sunnijskih džamija, kako na nivou običnog svijeta tako i na nivou njihovog vođstva. Istovremeno, to je čvrst dokaz da naše džamije imaju centralnu ulogu u širenju slobodarskog duha i podsticanju na otpor nasilju i zavojevačima ma ko oni bili.
“Islamska država” i miniranje džamija
Neke džamije u Iraku izložene su akcijama miniranja pod izgovorom borbe protiv vidova širka i paganstva koji se prakticiraju u tim džamijama jer se u njima nalaze kaburi nekih ljudi koje običan svijet smatra svecima, a za neke tvrde i da su kaburi nekih vjerovjesnika. Ove akcije pokrenule su burne rasprave kojima se ne nazire kraj, dok “halifa” nastavlja s njihovim izvršavanjem ne pokazujući namjeru da išta objašnjava i obrazlaže, iako ne znam da postoji ijedna relevantna vjerska institucija u Iraku koja nije osudila takvo postupanje i pozvala da se prestane s tim zbog opasnih implikacija takvog djelovanja koje prevazilaze nivo fikhskih razilaženje. U revoluciji koju danas vode sunnije u Iraku, učestvuju brojne različite skupine, različitih shvatanja, pa otvaranje ovakvih pitanja nikako ne doprinosi jedinstvu safa. Neki analitičari smatraju da je “država hilafeta” požurila sa ovim akcijama samo da bi pokazala kako oni vode glavnu riječ i da ostale skupine nemaju ni pedlja teritorije, što propagiraju simpatizeri “hilafeta” na nekim svojim internetskim stranicama.
Opasne posljedice ovog postupka
Islamski učenjaci vjerovatno se plaše da će sunnijsko stanovništvo, gledajući ove akcije, odustati od čuvanja i odbrane svojih velikih i historijskih džamija u kojima se nalaze kaburi naših velikana, kao što su časni ashabi Talha, Zubejr, Selman, ili istaknuti sunnijski učenjaci poput Ebu Hanife, Ebu Jusufa, Abdulkadira i dr., što će Malikijevim militantnim šiijskim hordama olakšati njihovo uništavanje, jer su već uništili niz takvih džamija, među kojima je i džamija časnog ashaba Talhe b. Ubejdullaha u Basri.
Treba u uzeti u obzir da je prisustvo kabura u džamijama vrlo rasprostranjena pojava u Iraku, Šamu, Egiptu, Sjevernoj Africi, Turskoj... Jer, insistiranje na određenim tekstovima bez obraćanja pažnje na stanje stvari i svijest ljudi lahko može odvesti u slijepu ulicu. Ti tekstovi nisu od jučer, kao što ni ovaj fenomen nije od jučer, pa ne treba danas na ovako provokativan način insistirati na primjeni tih tekstova.
Nema sumnje da su brojni postupci koje ljudi čine na ovim mezarima i mauzolejima opako zlo, i to ne poriče niko ko poznaje vjerske propise i sudi objektivno, ali zamjenjivanje jednog zla drugim nije ispravno, a miniranje džamija u kojima se nalaze ovi kaburi ostavlja vrlo negativne posljedice.
Dakle, šerijatski tekstovi jasno zabranjuju da se na kaburima prave bilo kakve građevine i naređuju da se svaki izdignuti kabur poravna, ali isto tako naređuju iskazivanje poštovanja prema umrlom, ma ko on bio, a miniranje kabura očito je omalovažavanje onoga ko je u njemu ukopan. U Buharijevom Sahihu i drugim hadiskim zbirkama navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustajao i naređivao da se ustane pred povorkom s umrlim židovom iz poštovanja prema mrtvacu, a zabranio je gaženje kabura, hodanje po njemu, sjedenje na njemu, jer je to vid nepoštovanja prema umrlom. Pa, šta onda reći za miniranje kabura?
Vjerodostojni hadisi ukazuju na to da je zabranjeno ukopavanje umrlih u džamijama, kao i da je zabranjeno graditi džamije na kaburima, ali ne postoji jasan dokaz koji pojašnjava kako treba postupiti u situaciji kada se ovo zlo već desi. Stoga je potrebno da se na osnovu šerijatskih normi traži odgovarajuće rješenje, a ne da se postupa po nečijem hiru i emocijama.
Muslimani iz prvih generacija – selefi, suočili su se sa sličnim problemom kada su proširivali mesdžid Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Proširivanje mesdžida dovelo je do toga da su se kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kaburi njegova dva časna ashaba, radijallahu anhum, našli unutar džamije. Selefi su se zadovoljili time da poduzmu korake koji će onemogućiti klanjanje prema tim kaburima i tavaf oko njih.
Pogrešno je misliti da je kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izuzet iz opće zabrane, pogotovo kad se uzme u obzir da su ljudi skloniji pretjerivanju u pogledu njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura, nego u pogledu drugih. Hipotetički gledano, ako bi Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, kabur bio izuzet, to nije slučaj s kaburima njegova dva ashaba.
Isto tako, rušenje i devastiranje džamija nije dozvoljeno i ako se u džamiji nalazi nešto što nije dozvoljeno, treba se zadovoljiti s otklanjanjem onoga što ne valja bez rušenja i devastiranja džamije. Uzmimo za primjer kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, porazbijao kipove oko Kabe i očistio Harem od njihove pogani. Dakle, i ovi su se trebali zadovoljiti time da na dostojanstven način izmjeste kabure i one koji su u njima ukopani, čuvajući Allahove kuće i njihov inventar od nepotrebnog devastiranja, jer je to vakufska imovina i niko nema pravo da je uništava.
Osim toga, ovakav odnos prema džamijama umanjuje poštovanje prema njima kod običnih ljudi, što može dovesti do toga da se neki odluče na devastiranje džamija zbog mnogo sitnijih grešaka pa i banalnosti, kao što je ukrašenost i okićenost ili postojanje minbera sa više od tri stepenice, mihraba i munara, ili zbog toga što su te džamije pod ingerencijama vlasti koje ne sude po šerijatu, a sa njihovih minbera često se podstiče na neprijateljstvo prema muvehhidima i mudžahidima, dok se veličaju nevjernici i nasilnici itd.
(Izvor: albainah.net)
Autor: dr. Muhammed Ajjaš el-Kubejsi
Preveo: Abdullah Nasup