Trumpov “ekonomski rat”, koji je objavio Turskoj zbog američkog pastora Brunsona, nije polučio željene rezultate. Nada u pad vrijednosti lire izjalovila se, a turska valuta polahko se stabilizira.
Harizmatičnost turskog predsjednika Redžepa Tajjipa Erdogana, njegov čvrst karakter i postojanost, jedan je od glavnih faktora. Erdogan je uspio sačuvati prisebnost i ne pokolebati se u trenutku iznenađujućeg i neočekivanog udarca koji mu je zadao saveznik iz NATO-a. Harizma koju posjeduje pomogla je Erdoganu da mobilizira narodne mase i rasplamsa kod njih osjećaj nacionalnog ponosa i patriotizma, usljed čega su se mnogi građani odazvali njegovom pozivu da bojkotiraju američki dolar. Nesumnjivo, u tome su turskom predsjedniku pomogle i Trumpove provokativne objave na Twitteru u kojima je objavio svoj “ekonomski rat” protiv Turske, jer su Turci to doživjeli kao ponižavanje i omalovažavanje.
Bojazan zemalja EU za njihove ekonomske interese sa Turskom drugi je važan faktor koji je pomogao Turskoj da se lakše odupre “ekonomskom ratu”.
Kriza oko pada vrijednosti turske lire otkrila je koliko je snažna međusobna zavisnost ekonomije Turske i EU, iako je Turska daleko od članstva u toj organizaciji i sa njenim vodećim zemljama nije u najboljim odnosima, a postoji niz pitanja koja ih opterećuju. Razlog za to jeste što se ekonomija Turske bazira na različitim granama, od industrije i tehnologije, preko poljoprivrede i stočarstva, do trgovine, bankarstva i turizma.
Do izbijanja krize evropska javnost nije znala da samo Njemačka, naprimjer, posjeduje vlasništvo ili udio u vlasništvu oko 6.500 tvornica u Turskoj. Također, otkrilo se da je turski finansijski i bankarski sektor čvrsto povezan s evropskim finansijskim i bankarskim divovima, tako da nije čudo da se pad vrijednosti turske lire negativno odrazio i na evropsko tržište kapitala, vrijednost dionica na evropskim berzama osjetno je pala, a izvjestan pad vrijednosti pogodio je euro i britansku funtu. To je razlog što evropski lideri, oštri kritičari Erdoganove politike, sada staju na stranu Turske.
Interesantno je napomenuti da, kada je iranska valuta doživjela pad vrijednosti, to nije imalo nikakav utjecaj na ekonomiju i vrijednost valuta drugih zemalja. Štaviše, evropske zemlje nisu osjetile nikakve negativne posljedice ni usljed pada vrijednosti ruske rublje.
Snažan osjećaj patriotizma i nacionalnog ponosa kod Turaka još je jedan faktor koji je odigrao pozitivnu ulogu u ovoj krizi. Narod se odazvao pozivu turskog predsjednika da bojkotira dolar i da se osloni na poslovanje i štednju u domaćoj valuti. Stoga nije čudo što je glasnogovornica Bijele kuće prošlog mjeseca izjavila kako je Trump duboko razočaran da američki pastor još nije pušten na slobodu.
Teško je reći hoćemo li gledati nastavak “ekonomskog rata”, prije svega zbog nepredvidivog ponašanja američkog predsjednika, ali američki mediji sve učestalije upozoravaju na opasnost nastavka vršenja pritiska na Tursku, strateškog američkog saveznika u NATO-u, koji čuva jugoistočne granice Evrope.
Kako Turska može pospješiti sučeljavanje s krizom u odnosima sa SAD-om?
Uprkos tome što je Turska u posljednje vrijeme uspjela u određenoj mjeri ublažiti pad vrijednosti lire, američko-turska kriza i dalje traje i postoji opasnost od daljnjeg zaoštravanja. I dok turska strana krizu želi riješiti dijalogom i diplomatijom, čini se da američka administracija želi ovu krizu iskoristiti za ostvarenje političke koristi na unutrašnjem planu, odnosno, želi iskoristiti nastalu situaciju kao kartu na lokalnim izborima koji će se održati u novembru, jer je općepoznato da krizne situacije povećavaju sklonost biračkog tijela onoj administraciji koja u tom trenutku upravlja krizom.
Postoji nekoliko koraka koje Turska treba poduzeti kako bi se uspješnije suočila sa krizom u odnosima sa SAD-om.
Kao prvo, potrebno je da turska vlada prizna sebi da se suočava s ozbiljnom krizom čiji su uzroci kako u “ekonomskom ratu” SAD protiv Turske, tako i u unutrašnjim prilikama. Turska vlada do sada je odbijala da prihvati kako su i unutrašnji uzroci utjecali na nastanak krize koja se tiče pada vrijednosti lire. Ne postoji ništa loše u tome da Turska prizna da se suočava s ekonomskim izazovima i poteškoćama, jer turska ekonomija, kao i svaka druga ekonomija u svijetu, može zapasti u poteškoće i period stagnacije. Priznanje problema, pak, pomoći će u uspješnijem suočavanju s izazovima. Negiranje unutrašnjih uzroka u budućnosti može uzrokovati probleme Turskoj, naročito ako se riješi kriza sa SAD-om, a ekonomski problemi ostanu neriješeni.
Ubrzani postupak suđenja američkom pastoru Brunsonu drugi je korak koji bi Turska trebala učiniti radi uspješnijeg suočavanja sa američkim pritiscima. Jasno je da ozbiljne optužbe s kojima je Brunson suočen u Turskoj, sudski proces čine kompleksnim i osjetljivim, ali dugotrajan proces američkoj administraciji pruža odličan alibi za sve jače udare na Ankaru. Svaki dan trajanja procesa protiv Brunsona dodatno je vrijeme i prilika za Washington da postavljaju nove uvjete i pojačavaju pritisak. S druge strane, nakon okončanja procesa, ukoliko Brunson bude osuđen, postoji niz zakonskih mogućnosti koje Turska može iskoristiti da se bez blamaže povinuje američkim zahtjevima za puštanje pastora na slobodu, kao što je predsjedničko pomilovanje ili međudržavni sporazumi između SAD-a i Turske o ekstradiciji.
Formiranje ćelije za upravljanje trenutnom krizom trebalo bi biti sljedeći korak turske vlade. Ovaj potez ostavio bi dojam da turska vlada ozbiljno pristupa rješavanju problema. Krizna ćelija mogla bi odigrati značajnu ulogu u angažiranju dokazanih domaćih stručnjaka da doprinesu propravljanju situacije, pa i da doprinesu boljoj komunikaciji između vlade i domaće javnosti, te između vlade i stranih zemlja. Dosadašnji odnos turske vlade prilično je zbunjujući jer je dolazilo do preklapanja ovlasti i odgovornosti kod donošenja nekih odluka, a djelovanje je izgledalo više reakcijsko, nego plansko i smišljeno. U ovom kriznom momentu stručni i sposobni kadrovi potrebniji su turskom predsjedniku od lojalnih saradnika i članova porodice.
Ublažavanje populističke retorike kojom se Erdogan i njegovi ministri služe, još je jedna stvar koja može pomoći Turskoj u krizi s kojom se suočava. Populistička retorika nije ništa strano na političkoj sceni svih zemlja svijeta, uključujući zemlje zapadne demokratije i SAD-a. Možda će neko kazati da je takva retorika potrebna radi stvaranja patriotskog naboja i mobiliziranja naroda, ali Erdogan i njegova vlada ne smiju smetnuti s uma da njihova populistička retorika već odavno nema samo lokalni značaj, te da se u vanjskopolitičkim krugovima razumijeva kao poruka koja je usmjerena upravo njima, a to turskoj diplomatiji otežava djelovanje i, zapravo, šteti turskim interesima.