Na naredbu hadždža, kao petog islamskog šarta, Uzvišeni Stvoritelj je ukazao slijedećim riječima: "...Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome." (Prijevod značenja Alu-Imran 97)
Prenosi se da je Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "O ljudi, Allah vam je propisao hadždž, pa ga obavite..." (Muslim) Dužnost hadždža je potvrđena Kur'anom, sunnetom i idžma'om, tako da osoba koja negira obavezu hadždža, kao stroge dužnosti (farza) smatra se nevjernikom. Onaj ko potvrđuje da je hadždž farz, ali ga zanemari, njegovo vjerovanje je u velikoj opasnosti.
Nek se pripaze oni koji odgađaju hadždž
Potvrđeno je od Omera, radijallahu 'anhu, da je rekao: "Nek` umre kao Jevrej ili kao Kršćanin!" - ponovio je to tri puta - "čovjek koji umre, a ne obavi hadždž, a imao je mogućnosti, te odbio da ga obavi." (El-Bejheki) Prenosi se od El-Hasana, da je rekao: "Rekao je Omer ibn el-Hattab: "Odlučio sam da pošaljem ljude u neke krajeve, pa da uvide ko sve ima mogućnost, te ne obavi hadždž, da im narede džizju. Oni nisu muslimani, oni nisu muslimani." (Se'id)
Dakle, osoba koja posjeduje mogućnosti da obavi hadždž, a ne obavi ga, nalazi se u velikoj opasnosti za očuvanje svoje vjere, osim da ga spriječi u tome bolest ili druga poteškoća. Inače, umire kao Jevrej ili Kršćanin, kao što se prenosi od Ebu-Hurejre, radijallahu 'anhu: "Ko umre i ne obavi hadždž islama, a ništa ga ne spriječi, opravdani razlog ili vladar koji je silnik, nek umre tj. odabere od dvije smrti, ako hoće kao Jevrej ili kao Kršćanin!" Za osobu koja je preminula, a nije obavila hadždž i da je imala namjeru da ga obavi, dozvoljeno je da neko drugi obavi tu dužnost za nju. Prenosi se od Ibn-'Abbasa, radijallahu 'anhuma, da je neka žena iz plemena Džuhejne došla kod Resulullaha, sallallahu 'alejhi ve sellem, i rekla: "Zaista se moja majka zavjetovala da će obaviti hadždž i umrla je ne obavivši ga. Da li ja mogu umjesto nje obaviti hadždž?", on reče: "Da, obavi hadždž za nju.' Kad bi ti znala da tvoja majka ima dug, da li bi ga isplatila?" Ispunite dug prema Allahu, jer Allah je najpreči da se prema Njemu ispunjavaju obaveze." (Buhari) Zato se, o brate, boj Allaha i izvrši ono što ti On naređuje i ne traži hajra u drugom mimo pokornosti: "Kada Allah i Poslanik Njegov nešto narede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe..." (Prijevod značenja Al-Ahzab, 36)
Vrijednost hadždža
Ebu-Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, upitan koje je najbolje djelo: "Vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika!", zatim je upitan: "Koje nakon toga?", rekao je: "Džihad na Allahovom putu!", zatim je upitan: "Koje nakon toga?", rekao je: "Hadždž mebrur (ispravno i iskreno obavljeni hadždž)!" (Buhari i Muslim) Ebu-Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "... a za hadždž mebrur, nema druge nagrade za njega, osim Džennet." (Buhari i Muslim) Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Ko obavi hadždž, a ne bude nepristojne i ružne riječi govorio, i ne bude kršio Allahove propise, vratiće se (bez grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila." (Buhari i Muslim) Vrijednost hadždža i 'umre je tolika da se oni koji obavljaju te obrede ubrajaju u Allahove robove koji kada mole Allaha, subhanehu ve te’ala, On im prima dovu; kada traže nešto od Njega, On im daje; kada traže oprost, On im oprašta. Allah, dželle ša'nuhu, se ponosi takvim Svojim robovima ukazujući melekima na njih i na Svoju milost prema njima dok oni borave na 'Arefatu, govoreći: "Idite oprostio sam vam!" To je, uistinu, velika blagodat i zar čovjeku treba veći dar od Allahova oprosta, kojeg On, 'azze ve dželle, daje kome On hoće. Pored velike vrijednosti i nagrade koju čovjek dobija izvršavajući obred hadždža, trebamo znati da se hadždžom iskazuje pokornost Allahovim naredbama, potpuna predanost svome Gospodaru i privrženost Njegovoj vjeri što potvrđuje sljedeći ajet: "Onaj ko se sasvim preda Allahu, uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vjeru..." (Prijevod značenja Luqman, 22)
Suština i značenje obavljanja hadždža
Postavlja se pitanje iz pozicije imana, islama i Šerijata; koje je to suštinsko i opće značenje obavljanja hadždža? Kao sastavni dio islamske tradicije svih objava, hadždž je u svim vremenima bio i ostaje do Sudnjeg dana, ljudski odziv na Allahov poziv: “I oglasi ljudima hadždž! – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim, dolaziće iz mjesta dalekih.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 27). Kako spoznati vrijednosti hadždža, kao jednu od najvećih duhovnih veza između Gospodara i Njegovog roba, te kako i na koji način osjetiti sve te blagodati koje proizilaze iz hadždžskih obreda? Odgovor na ovo pitanje krije se u načinu obavljanja hadždža jednog čovjeka, čovjeka kojeg je Uzvišeni Allah počastio da samo jednom obavi hadždž i to pred kraj svog plemenitog života. To je Allahov poslanik i miljenik, Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem. Za Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, je obavljanje hadždža bila prilika, da ljudima pokaže ne samo obrede hadždža, nego da ih nauči kako da izgrade svoj odnos prema Gospodaru, na koji način da očuvaju imansko bratstvo, kako da se odnose prema svojoj rodbini i mnoge druge vrijednosti koje su veoma bitne za odgojnu stranu ummeta. Želeći Allahovo zadovoljstvo i želeći da jasno i ispravno dostavi način obavljanja hadždža, Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, je na Oprosnom hadždžu bio vodič i imam hadžijama, a njihov broj je bio oko 100.000. Zasigurno svaki od tih hadžija, koje je Uzvišeni Allah počastio da vide Njegovog poslanika, te da sa njim obave i hadždž, osjetio je istinsku vrijednost svakog obavljenog hadždžskog obreda.
Sprovođenje i utvrđivanje tevhida
Tevhid, kao istinska spoznaja Uzvišenog Gospodara kroz sve vrste ibadeta, bio je jedan od glavnih aktivnosti na kojoj je radio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, za vrijeme obavljanja hadždža, povodeći se za riječima Allaha, dželle ša'nuhu, kao što stoji u prijevodu značenja: ”Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte” (El-Bekare, 196), a koje upućuju da se hadždžski obredi obavljaju iskreno u ime Allaha i sa istinskim tevhidom u srcu. Priznavanje Uzvišenog Allaha, kao jedinog Gospodara koji nema sudruga u vlasti, ogleda se kroz nekoliko stvari na hadždžu:
1) Telbija je jedan od obreda hadždža, koja u svom značenju krije i otkriva jednoću Stvoritelja, Onoga koji nema sudruga. Od Džabira, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: ”Povišenim glasom, Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, je učio riječi tewhida: ’Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam. Odazivam Ti se, Ti nemaš nikakva druga. Odazivam Ti se. Tebi pripada svaka hvala, blagodat i vlast, Ti nemaš (u tome) druga'”. (Muslim, 1218) A Ibn Omer, radijallahu 'anhuma, znao bi reći: ”Ove riječi su dovoljne i na njih se ništa ne dodaje”. (Buhari, 5915 i Muslim, 1184).
2) Klanjanje dva rekata nafile nakon obavljenog tavafa i učenja na njima sura, El-Kafirun i El-Ihlas. Ove dvije časne kur'anske sure u sebi sadrže izrazita i duboka značenja tevhida, kroz koje čovjek potvrđuje postojanost Uzvišenog Allaha, te Njegova uzvišena svojstva i lijepa imena. Tako da ove dvije časne sure obuhvataju sve tri vrste tevhida: tevhidu-r-rububijje, što znači da je Uzvišeni Allah Tvorac i Gospodar svega i da drugog Gospodara nema, zatim tevhidu-l-uluhijje, što znači da je Uzvišeni Allah istinski Bog i da se samo Njemu upućuju sve vrste ibadeta, i tewhidu-l-esmai ve sifat, znači čvrsto ubjeđenje da samo Allahu, dželle ša'nuhu, pripadaju sva imena i svojstva savršenstva. Velika je blagodat za jednog mu'mina, da na mjestu na kojem je stajao Ibrahim, 'alejhisselam, i gradio kuću tevhida (Ka'bu), slijedeći sunnet Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, uči i izgovara iste kur'anske sure koje je učio i on, sallallahu 'alejhi ve sellem. Od Džabira, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: ”Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, dok bi klanjao dva rekata poslije tavafa, učio bi sure u kojima su sadržane riječi tevhida, sure El-Ihlas i El-Kafirun”. (Sunen Ebi-Davud, 1909, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani).
3) Stajanje na brežuljcima Saffa i Merva, te učenje dove na njima. Saffa i Merva su dva sveta mjesta, od Uzvišenog Allaha blagoslovljena, koja je Allah, dželle ša'nuhu, učinio znamenjima, dokazima i milošću svim vjernicima. Pored sa'ja, obaveznog trčanja između ova dva brežuljka, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, učio bi dovu na ovim časnim mjestima, a ta dova sadržavala bi sve segmente tevhida. Od Džabira, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: ”Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, bi počeo od Saffe, popeo bi se na brežuljak tako da vidi Ka'bu, a zatim bi se okrenuo prema njoj (Ka'bi), i proučio tri puta: 'La illahe illallahu, vahdehu la šerike leh, lehu-l-mulku ve lehu-l-hamdu, ve huve 'ala kulli šej in kadir. La illahe illallahu vahdehu......' a kod bi došao do Merwe, uradio bi isto". (Muslim, 1218). Hadžera, radijallahu 'anha, je na ovim časnim mjestima stajala prije Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, u potrazi za vodom, kako bi napojila sebe i svoga sina Isma'ila, 'alejhisselam, pretrčavala bi prostor između Saffe i Merve, u svom srcu nosila je smisao i značenje dove koju je kasnije učio Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, a to značenje se ogledalo u istinskom ubjeđenju, da nema drugog Boga sem Allaha i da On jedini daje opskrbu.
4) Boravak na Arefatu i učenje dove na njemu. Arefat je mjesto koje devetog zu-l-hidždžeta pruža najbliže zamišljenu sliku Sudnjega dana. Po nekoliko miliona hadžija, tog dana iskreno upućuje Uzvišenom Allahu dove i traže od Njega oprosta za svoje grijehe. U današnje vrijeme, neki ljudi koji nažalost nisu ni svjesni mjesta na kojem se nalaze, period od podne namaza pa do akšama (koje je inače i predviđeno za boravak na Arefatu), provedu u spavanju i izležavanju. Kroz dove koje je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, učio na dan Arefata, zračio je čisti tevhid i neizmjerna zahvala Allahu što je Muhammedovom ummetu podario ovakvo časno i od Allaha blagoslovljeno mjesto. Tada je bilo teško zamisliti da ljudi na dan Arefata vrijeme provode u spavanju ili nekorisnoj priči, jer uz vodiča i imama, kao što je bio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, svaki od njih osjetio je istinsku i duhovnu vrijednost boravka na Arefatu. Istina, danas među nama nije Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ali jesu njegove riječi i upute o tome kako i na koji način mu'min da osjeti blagodati Arefata. Od Džabira, radijallahu 'anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: ”Najvrijednija dova, je dova na dan Arefata, i najvrijednije što sam učio ja i poslanici prije mene jeste: ’La illahe illallahu, vahdehu la šerike leh, lehu-l-mulku ve lehu-l- hamdu, ve huve 'ala kulli šej in kadir”. (Džamiu et-Tirmizi, 3585, a dobrim ga je ocijenio šejh Albani). I na kraju ovog kratkog pregleda nekih obreda hadždža, možemo slobodno zaključiti da je osnovna i glavna zadaća, Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, za vrijeme hadždža, bila ostvarivanje i utvrđivanje tevhida, kao glavne poruke s kojom ga je zadužio Uzvišeni Allah. Jedna velika većina hadžija koja je obavljala hadždž sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, je bila tek ušla u okrilje islama, pa je ovakav način hadždža samo učvrstio njihovo vjerovanje. Danas imamo sličnu situaciju, kada veliki broj hadžija dolazi na hadždž, sa minimalnim znanjem o svojoj vjeri i sa veoma nesigurnim ubjeđenjem o tevhidu kao glavnoj smjernici i vodilji za uspješan život na ovom svijetu, a pogotovo na budućem. Zato trebamo ispravno da naučimo kako istinski spoznati i obožavati svoga Gospodara kroz sve vidove ibadeta, kako bi tu spoznaju pokazali prilikom obavljanja pete islamske dužnosti, kojom nas Uzvišeni Allah duži ako smo u mogućnosti, te kako bi na kraju postigli i zaslužili najveću vrijednost za ISPRAVNO obavljeni hadždž, za kojeg je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: ”Za hadždž mebrur (tj. za pravilno i potpuno izvršen hadždž), nema druge nagrade osim Dženneta.” (Buhari)