Šeddad b. Evs, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ljudi budu gomilali zlato i srebro, vi gomilajte, skupljajte ove riječi: ’Allahumme inni es’elukes-sebate fil-emri vel-‘azimete aler-rušdi, ve es’eluke šukre ni‘metike ve husne ibadetike, ve es’eluke kalben selima ve lisanen sadika, ve es’eluke min hajrin ma te‘alemu ve e‘uzubike min šerrin ma te'alemu, ve estegfiruke lima e‘alemu, inneke Ente ‘Allamul-gujub! – Allahu moj, ja Te uistinu molim za postojanost u islamu i odlučnost na Pravome putu; i molim Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima i za lijepo obožavanje Tebe; i molim Te za čisto srce i za istinoljubiv jezik; i molim Te za svako dobro koje Ti poznaješ i utječem Ti se od svakog zla koje Ti poznaješ; i oprost tražim od Tebe za grijehe koje samTi učinio; a doista si Ti Onaj koji sve poznaje.” (Hadis su zabilježili imam Ahmed u Musnedu, Tirmizi u Sunenu, Ibn Hibban u Sahihu, Hakim u Mustedreku; a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim i spomenuo u svojoj Zbirci vjerodostojnih hadisa, br. 3228)
Prenosilac hadisa
Šeddad b. Evs jedan je od plemenitih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ensarija je iz plemena Hazredž. Brat je Hasana b. Sabita, pjesnika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njegov otac Evs b. Sabit učestvovao je u Bitki na Bedru i preselio kao šehid na Uhudu.
Muslim, Ahmed i Nesai kažu da je njegov nadimak bio Ebu Ja‘la. Imao je petero djece, četiri sina: Ja‘lu, Muhammeda, Abdulvehhaba i Munzira, i kćerku Hazredž.
Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao je: “Doista su Šeddadu b. Evsu dati znanje i blagost.”
Seid b. Abdulaziz rekao je: “Šeddad b. Evs pretekao je ostale ensarije s dvije osobine: rječitošću u govoru i savlađivanjem nefsa u trenucima srdžbe.”
Halid b. Ma‘dan rekao je: “U Šamu nije bilo pouzdanijih i učenijih osoba od Ubade b. Es-Samita i Šeddada b. Evsa.”
Mufeddal el-Galabi je rekao: “Najveći zahidi iz reda ensarija jesu trojica: Ebu Derda, Umejr b. Sa‘d i Šeddad b. Evs.”
Šeddad b. Evs znao bi leći noću, pa bi se okretao u postelji, san mu ne bi dolazio na oči, a on bi govorio: “Allahu moj, džehennemska vatra je odagnala san od mene.” Zatim bi ustao i klanjao sve dok se ne bi pojavila zora. Umro je 58. h. g. u svojoj 75. godini života.
Komentar hadisa
Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada ljudi budu gomilali, skupljali, u kenz – riznicu pohranjivali..”, a u drugom rivajetu kaže se: “Kada vidite ljude da gomilaju..” Kenz je riznica u koju se pohranjuje, ostavlja, u njoj se gomila i iz nje se ništa ne uzima.
“...zlato i srebro...”, tj. “Kada vidite ljude da gomilaju, skupljaju zlato i srebro...” Kažu da se zlato zove zeheb jer ono odlazi (glagol zehebe – jezhebu ima značenje odlaska), a srebro je nazvano fiddah, jer je ono tefidu – ističe, polahko ga nestaje, dakle, i ono je prolazno.
Jedan od prethodnika je rekao: “Loša li su dva druga, dva jarana: zlato i srebro! Neće ti koristiti sve dok se ne odvoje od tebe!”, tj. neće ti koristiti ukoliko ih budeš gomilao kod sebe i ne budeš ih udjeljivao i na takav se način rastavljao od njih. Zašto je to loše?
Zato što Uzvišeni Allah kaže: “One koji gomilaju zlato i srebro i ne udjeljuju ga na Allahovom putu, njih obraduj bolnom patnjom, na dan kada će se ono u vatri džehennemskoj užariti, pa se njime čela, lica i slabine njihove i leđa njihova žigosati. Ovo je ono što ste za sebe gomilali, pa kušajte sada ono što ste gomilali.” (Et-Tevba, 34)
U tefsirima se pojašnjava zašto će se baš ovi dijelovi tijela pržiti užarenim zlatom i srebrom, pa se kaže zato što kada se imućni pozivao na udjeljivanje svoga imetka, zlata i srebra, prvo mu se čelo i lice namrštilo, zatim se djelimično okrenuo, svojim bokom, a zatim u potpunosti okretao leđa i odlazio.
U Muslimovom Sahihu bilježi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema nijednog vlasnika zlata i srebra koji nije udjeljivao zekat na njih, a da se ono neće užariti u džehennemskoj vatri poput ploča, pa će se njima pržiti njegovo čelo, bok i njegova leđa. Kada god se ohlade, ponovo će se njime žigosati, i tako u danu koji će trajati pedeset hiljada godina, a zatim nakon toga, vidjet će svoje mjesto, ili u Džennetu ili u Vatri.”
“Kada vidite ljude da gomilaju, skupljaju zlato i srebro, vi gomilajte, skupljajte ove riječi...”
Ove riječi kojima nas podučava Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu jesu riječi od kojih vjernik ima koristi i na dunjaluku i na ahiretu. Te riječi su poput riječi el-bakijatus-salihat, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Imetak i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, a za trajna dobra (el-bakijatus-salihat) kod Allaha veća je nagrada i veća nada” (El-Kehf, 46), “Ono što je kod vas prolazno je, a ono što je kod Allaha vrijedno je.” (En-Nahl, 96)
Svako dobro djelo kod Allaha je bolje jer ono ostaje, a sve drugo je prolazno.
Bilježi se da je Sulejman b. Davud, alejhis-selam, prošao sa svojom vojskom sačinjenom od ljudi, džina i ptica, pored zemljoradnika dok su obrađivali zemlju, pa su zemljoradnici rekli: “Kako li je samo ogromnim dobrom počašćen Sulejman b. Davud!” Čuvši te riječi, Sulejman, alejhis-selam, rekao je: “Samo jedan tesbih, riječi subhanallah, vredniji je od svega čime Sulejman vlada.”
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Divne li su vjerničke riznice El-Bekara i Alu Imran s kojima (vjernik) klanja namaz na kraju noći! A završeci sure El-Bekara su riznica ispod Arša. Riječi la havle ve la kuvvete illa billah jedna su od džennetskih riznica.”
Jedan od prethodnika je rekao: “Čija riznica bude njegov Gospodar (tj. čija riznica bude pokornost Allahu, strahopoštovanje prema Allahu, istinski oslonac na Njega, ljubav prema Njemu), taj će biti siguran od siromaštva i bijede (jer je on imućan sa Allahom)! Onaj koji se bude pridržavao vrata pokornosti, ustrajavao u dobrim djelima, Allah će ga odabrati da služi Njegovoj vjeri! I onaj koji se bude često sjećao smrti, mnogo će se i kajati.”
Šta da gomila vjernik kada drugi ljudi budu gomilali zlato i srebro?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Neka svaki od vas gomila ove riječi: ‘Allahumme inni es’elukes-sebate fil-emri vel-‘azimete aler-rušdi!’ – Allahu moj, ja Te uistinu molim za postojanost u islamu i odlučnost na Pravome putu!’”
“Allahu moj, ja Te uistinu molim za postojanost u islamu”, tj. u pokornosti Tebi, pridržavanju za Tvoju vjeru.”
Također, jedna od čestih dova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je: “...Allahumme, ja Mukallibel-kulub, sebbit kalbi ‘ala dinike! – Allahu moj, o Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri!”
Svakom vjerniku potrebni su postojanost i čvrstina u tri situacije, tri stanja:
1)
Postojanost i čvrstina potrebni su mu dok je na dunjaluku, da ga Uzvišeni Allah učvrsti u pokornosti Njemu. Svaki od nas putuje svome Gospodaru i nije upitno da će Ga svaki od nas sresti, ali je upitno kako će Ga sresti, kao Njegov pokorni rob ili kao inadžija i prkosnik! Kaže Uzvišeni Allah: “O čovječe, ti doista ideš ka svome Gospodaru i susrest ćeš se s Njim.” (El-Inšikak, 6) Uzvišeni Allah nije odredio drugu granicu za prekidanje ibadeta osim smrt. Rekao je: “I obožavaj svoga Gospodara sve dok ti smrt ne nastupi.” (El-Hidžr, 99) Dakle, potrebno je da vjernik ustrajava u ibadetu na dunjaluku, da bude čvrste i postojne vjere. Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji kažu: ‘Naš Gospodar je Allah’, a zatim ustraju u tome.” (Fussilet, 30) Jedan od prethodnika kaže: “Mnogo je onih koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah’, ali je malo onih koji ustraju u tome.” Kada bi Hasan el-Basri, rahimehullah, proučio spomenuti ajet iz sure Fussilet, učio bi: “Allahu moj, Ti si naš Gospodar pa nas opskrbi ustrajnošću!” Ono što će vjerniku, nakon Allaha, subhanehu ve te‘ala, pomoći da ustraje u ibadetu dok je živ, da bude postojan na Pravom putu, sve dok se ne susretne sa svojim Gospodarem, jeste sljedeće:● Dova, a to je i jedan od razloga što mi danas po nekoliko puta obavezno učimo: “Ihdines-Siratal-mustekim / Učvrsti nas na Pravom putu!” (El-Fatiha, 5)
● Dobro društvo, nakon dove i pribjegavanja Uzvišenom Allahu, najviše nam pomaže da ostanemo postojani na Pravom putu. Stoga Uzvišeni Allah naređuje Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim sljedbenicima: “I svoju dušu strpi uz one koji jutrom i večeri dozivaju svoga Gospodara iz želje da zadobiju Njegovo zadovoljstvo!” (El-Kehf, 28) Odazivajući se ovoj Allahovoj naredbi, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka svaki od vas dobro gleda s kim se druži.” (Ebu Davud, br. 4833; Tirmizi, br. 2378. Šejh Albani hadis je ocijenio dobrim)
● Pokornost Allahu, odazivanje Njegovim naredbama i klonjenje onoga što je Svevišnji zabranio, najveći su razlozi čovjekove postojanosti u islamu. Kaže Uzvišeni Allah: “A kad bi oni onako kako im se savjetuje postupali, bilo bi im najbolje i bili bi čvršći u vjeri. Mi bismo im tada, sigurno, veliku nagradu dali i na pravi put ih usmjerili.” (En-Nisa, 66–68)
Ovo je bio prvi neophodni vid postojanosti vjernika, postojanost u vjeri na dunjaluku tokom cijelog života.
2)
Drugi neophodni vid postojanosti u vjeri jeste postojanost pred smrt, u smrtnim trenucima. Ibn Kajjim, rahimehullahu te‘ala, prelijepo je rekao: “Koliko god da sakupiš imetka i ostvariš svojih životnih želja, znaj da nema ljepše želje od želje Jusufa, alejhis-selam, kada je rekao: ‘Gospodaru moj, usmrti me kao muslimana i pridruži me Svojim dobrim robovima!’ (Jusuf, 101).” Zato nam Uzvišeni Allah naređuje: “O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite nikako drugačije osim kao muslimani!” (Alu Imran, 102) I Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava: “Doista se djela vrednuju po završnici!” (Buhari, br. 6607) Ma koliko tvoja djela bila dobra i mnogobrojna, znaj da se nećeš spasiti na ahiretu sve dok tvoja završnica ne bude na dobrom djelu, sve dok ne okončaš svoj život čineći djela stanovnika Dženneta! Ima ljudi koji čine djela stanovnika Dženneta, pa pred samu svoju smrt počnu činiti djela stanovnika Vatre, sve dok ne umru čineći ta djela! Možeš li biti siguran za sebe da nisi jedan od njih?! Da Uzvišeni Allah sačuva! Koliko će samo skrušenih, napaćenih lica na kraju završiti u Vatri! Koliko li je onih koji su bili nadomak obale spasa, pa su se valovi poigrali s njima i utopili su se u moru strasti i prohtjeva!3)
Treći vid postojanosti za svakog vjernika jeste postojanost nakon smrti, u kaburskom ispitu, kada mu dođu dva meleka i upitaju: “Ko je tvoj Gospodar? Koja je tvoja vjera? Šta kažeš za čovjeka koji vam je bio poslan?” I u ovim trenucima potrebna je postojanost, jer, ko položi ovaj ispit, sve poslije njega će biti bolje, a ko ne položi ispit, sve će mu nakon njega biti gore! Kako postići postojanost u kaburu?! Uzvišeni Allah govori o postojanosti u ovoj situaciji i situaciji prije nje, pojašnjava kako biti postojan u njima: “Allah će postojanom riječju učvrstiti vjernike u životu na dunjaluku, a i na ahiretu.” (Ibrahim, 27) Komentatori Kur’ana za riječi Uzvišenog Allaha: “...u životu na dunjaluku...”, kažu: “tj. pred smrt, na samrti da izgovori riječi la ilahe illallah”, a za riječi: “...i na ahiretu...”, kažu: “tj. u kaburu”. Dakle, onaj koji bude postojan u dini-islamu u svome životu, na dunjaluku, taj će, Allahovom dozvolom, biti postojan i pred svoju smrt i nakon svoje smrti u kaburu. Allahu, Gospodaru naš, o Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u Svojoj vjeri!Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dalje kaže: “...i odlučnost na Pravom putu...”
Šta je odlučnost? Odlučnost ima značenje čvrste namjere, jake volje da se ostane u okviru rušda, tj. pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Rušd je pravi put za koji čovjek zna i postupa u skladu sa tim znanjem, kao što je gajj – stranputica na koju se odlazi kada čovjek zna, ali ne postupa u skladu sa usvojenim znanjem, dok je dalalet – zabluda kada čovjek ne poznaje istinu niti postupa po istini.
Islamski učenjaci spominju dva uvjeta odlučnosti na Pravom putu: odlučnost na početku dobrog djela i odlučnost na kraju dobrog djela, tj. da čovjek, kada hoće da uradi dobro djelo, bude odlučan da ga i privede kraju, a kada ga privede kraju, da bude odlučan da sa završetkom tog dobrog djela počinje odmah činiti novo dobro djelo. Samo na ovakav način odlučno se kroči Pravim putem!
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “...i molim Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima i za lijepo obožavanje Tebe...”
Zahvalnost Allahu na Njegovim blagodatima mora da bude iskazana i srcem, i jezikom, i tijelom. Zahvalnost srcem iskazuje se tako što spoznajemo dotičnu blagodat, pripisujemo je samo Uzvišenom Allahu, u našem srcu se ljubav prema Svevišnjem povećava. Zahvalnost jezikom iskazujemo tako što svjedočimo tu blagodat Allahu, zahvaljujemo Mu se na njoj i drugima govorimo o njoj kao što nam Uzvišeni Allah to i preporučuje: “A što se tiče blagodati tvoga Gospodara, pa o njima pričaj!” (Ed-Duha, 11) Zahvalnost na blagodatima ostalim organima iskazuje se njihovim stavljanjem u pokornost Svevišnjem Allahu. Kaže Uzvišeni Allah: “O porodico Davudova, činite djela zahvalnosti jer doista, je malo Mojih zahvalnih robova!” (Saba, 13) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, znao bi noću dugo klanjati skoro da bi mu pete počele pucati od dugog stojanja, pa bi govorio: “Zar da ne budem Allahu zahvalan rob?!” (Buhari, br. 1130)
Lijepo obožavanje Allaha podrazumijeva činjenje dobrih djela iskreno, radi Allaha, onako kako ih je činio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ko uljepša svoj islam, Allahovom dozvolom, bit će mu oprošteno ono što je prethodilo od grijeha i bit će nagrađen za djela koja čini u svojoj budućnosti, dok, onaj koji ne uljepša svoj islam, bit će kažnjen i za svoju prošlost i za svoju budućnost.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dalje kaže: “...i molim Te za čisto srce i za istinoljubiv jezik...”
Čisto srce neophodno je svakom onom koji sebi želi spas i uspjeh na dunjaluku i ahiretu. Uzvišeni Allah to jasno napominje kada kaže: “Toga dana nikome neće koristiti njegov imetak, niti će mu koristiti njegovo potomstvo! Koristit će mu samo čisto srce s kojim dođe pred Allaha!” (Eš-Šuara, 88–89) Kakvo je to čisto srce? To je srce koje je čisto od mnogoboštva, nevjerstva, licemjerstva, novina u vjeri, strasti i sumnji. To je srce koje je čisto od svakog drugog mimo Uzvišenog Allaha. To je srce koje je čisto od ljubavi prema svakom drugom mimo Allaha.
Istinoljubiv jezik također je neophodan na putu do Allaha i Njegovog zadovoljstva, Njegove nagrade. Stoga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traži od nas da govorimo samo istinu, jer istina vodi dobru, a dobro je u Džennetu, i upozorava nas na laž, jer laž vodi zlu, a zlo je u Vatri. Upozorava nas na laž jer je laž osobina licemjera, odnosno prva osobina licemjera. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući osobine licemjera, kaže: “Tri su znaka licemjera: kada govori – laže...” (Buhari, br. 33; Muslim, br. 59)
Zato, blago li se onome koji bude imao čisto srce i istinoljubiv jezik! Taj je pravi musliman! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” (Buhari, br. 10; Muslim, br. 42)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “...i molim Te za svako dobro koje Ti poznaješ i utječem Ti se od svakog zla koje Ti poznaješ...”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je sveobuhvatne dove, dove koje obuhvataju svako dobro. Jedna od takvih dova jeste i ova dova u kojoj Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, moli Allaha za svako dobro koje je dobro kod Allaha i utječe Mu se od svakog zla koje je zlo kod Svevišnjeg. Zašto treba na ovakav način tražiti dobro i na ovakav način utjecati se od zla? Zbog toga što mi nekada mislimo da je nešto dobro za nas i molimo Uzvišenog Allaha da nam to i podari, a ono je zlo za nas! I nekada se utječemo Allahu od nečega jer smatramo da je to zlo za nas, a ono je dobro za nas! Mi ne znamo, Allah sve zna! Zato molimo Allaha za dobro za koje Allah zna da je za nas dobro i utječimo se Allahu od onoga za što Uzvišeni Allah zna da je zlo za nas!
Na kraju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominje istigfar, završava svoju oporuku istigfarom, kao što istigfarom završavaju i brojni kur’anski ajeti. Kaže Uzvišeni Allah: “I vi krenite odakle kreću i ostali ljudi (s Muzdelife kada se završi najbitniji obred hadža Arefat) i tražite oprosta od Allaha, doista je Allah Onaj koji mnogo prašta i koji je milostiv.” (El-Bekara, 199) Rekao je Uzvišeni Allah: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i kada vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti slavi i hvali svoga Gospodara, i od Njega oprosta traži, jer, uistinu, On mnogo prima pokajanje.” (En-Nasr, 1–3)
Vjernik treba nastojati da svaku svoju dovu završi istigfarom, da svako svoje djelo privede kraju izgovarajući riječi istigfara. Vjernik se ne hvališe Allahu, niti Allahovim robovima, već nakon što kraju privede djelo pokornosti, on traži oprosta od Svevišnjeg Allaha. Kaže Uzvišeni Allah opisujući Svoje dobre robove: “...a pred zoru oni su oprost tražili...” (Ez-Zarijat, 18) Hasan el-Basri, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Klanjali bi noću dugo, do pred zoru, a onda bi tražili oprosta od svoga Gospodara.” (Ševkani, Fethul-Kadir, 5/112)
Ovo je sveobuhvatna oporuka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ko se prihvati nje, živi u skladu s njom i svoj život skonča u okvirima ove oporuke, živjet će lijepim životom, nakon kojeg će vječno uživati na ahiretu, za razliku od onoga koji na dunjaluku bude skupljao zlato i srebro.
Allahu, Gospodaru naš, mi Te molimo za postojanost u islamu i odlučnost na Pravome putu, i molimo Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima i za lijepo obožavanje Tebe; i molimo Te za čisto srce i za istinoljubiv jezik; i molimo Te za svako dobro koje Ti poznaješ i utječemo Ti se od svakog zla koje Ti poznaješ; i oprosta tražimo od Tebe za grijehe koje smo Ti učinili; a doista si Ti Onaj koji sve poznaje!