Uzvišeni Allah je poslaničku misiju čovječanstvu zapečatio Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, a poslanice upotpunio spuštanjem i objavom Kur’ana. Ono što je specifično za Kur’an, za razliku od ostalih ranijih objava, jeste to da će Kur’an do Sudnjeg dana ljudima pružati neporecive argumente svoje nadnaravnosti, tako da će se čovječanstvo, iz generacije u generaciju, iznova diviti i otkrivati Allahove ajete – dokaze i znakove. Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (El-Fussilet, 53)
Razmišljanje o Allahovim ajetima, izvlačenje pouka i propisa, te pronalaženje skrivenih značenja je prva stanica svakom učeniku, onome koji želi znanje, uputu i bogobojaznost. “Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!?” (Muhammed, 24)
Koliko je onih koji su čitajući Kur’an ostali zadivljeni, te im na kraju nije preostalo ništa drugo osim da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik!
Još u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je mnogo onih koje je Kur’an naveo na prihvatanje islama. Nekada bi određeni ajet ili propis bio uzrokom prihvatanja islama skupina ljudi koji su ostajali bespomoćni u iznalaženju lažnih opravdanja za neprihvatanje istine.
Jedan od najupečatljivijih primjera jeste hadis koji je zabilježio Tirmizi od Nijara b. Mukrema el-Eslemija, koji kazuje: “Kada je objavljeno: ‘Elif-lam-mim. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti’ (Er-Rum, 1–4), Perzijanci su tog dana, kad je objavljen ovaj ajet, bili pobijedili Bizantince. Muslimani su željeli da pobijede Bizantinci, jer su i jedni i drugi bili sljedbenici Knjige, objave. O tome govore riječi Uzvišenog Allaha: ‘I tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći, On pomaže kome hoće, On je silan i samilostan’ (Er-Rum). Kurejševići su se pak radovali pobjedi Perzijanaca, jer ni oni nisu bili sljedbenici Knjige, niti su vjerovali u proživljenje poslije smrti. Kad je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet, izašao je Ebu Bekr i vikao po Meki: ‘Elif-Lam-Mim. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina’ (Er-Rum, 1–4). Kad Kurejševići to čuše, rekoše Ebu Bekru: ‘To je između nas i vas! Tvoj drug smatra da će Bizantinci pobijediti Perzijance za nekoliko godina. Hoćeš li da se s tobom, u vezi s tim, opkladimo?’ ‘Hoću’, reče on. Ovo je bilo prije nego što je klađenje zabranjeno. Opkladiše se Ebu Bekr i mnogobošci. Pošto se složiše u vezi s iznosom opklade, mnogobošci rekoše Ebu Bekru: ‘Na koliko tačno preciziraš riječ ‘bid’un – nekoliko’ koja označava broj od tri do devet?’ Dakle, reci nam precizno za koliko će to godina oni učiniti! On reče za šest godina. Pošto prođe šest godina, a ne pobijediše Bizantinci, mnogobošci od Ebu Bekra uzeše opkladu. Kad nastupi sedma godina, Bizantinci pobijediše. Muslimani prigovoriše Ebu Bekru što je precizirao na šest godina, jer je Uzvišeni Allah kazao ‘za nekoliko godina’. Nakon ovog događaja mnogi prihvatiše islam.” (Tirmizi, Sunen. Rekao je Tirmizi: “Ovaj je hadis hasen-sahih-garib.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim)
U drugim verzijama ovog hadisa navodi se da je Ebu Bekr zbilja produžio rok i na kraju dobio opkladu (klađenje nije bilo zabranjeno u tom vremenu), međutim, nas se tiče ovaj kur’anski nagovještaj i obećanje koje je Uzvišeni Allah objavio, te se ono zaista u tom roku i ostvarilo, što je bilo uzrok da islam prihvati velika skupina ljudi.
Ostvarenje ili otkrivanje ovih dokaza učvršćuje iman vjernika i ulijeva radost u njihova srca, za razliku od nevjernika i licemjera, kojima kakav god da se dokaz iznese, oni neće povjerovati, jer nisu slijepe oči, već srca u grudima. Uzvišeni Allah je rekao: “A kad bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: ‘Kome je od vas ova učvrstila vjerovanje?’ Što se tiče vjernika, njima je učvrstila vjerovanje, i oni se raduju, a što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju, i oni kao nevjernici umiru.” (Et-Tevbe, 124–125)
Dr. Jeffrey Lang, profesor matematike i predavač na Univerzitetu Kanzas, dao je zanimljiv opis svog putovanja u islam kroz iščitavanje Kur’ana: “Slikari mogu naslikati portret koji će vas pratiti pogledom s koje god strane ga pogledate, ali koji autor može napisati knjigu koja će pratiti vaše svakodnevne izazove? Nakon što bih svake noći postavio sebi pitanja i primjedbe, sutradan bih pronašao odgovor. Čini mi se kao da je govornik čitao moje ideje, a zatim ih pisao u retke za sljedeće čitanje. U tim stranicama pronašao sam sebe.”
Sabit el-Bunani, učenik Enesa b. Malika, radijallahu anhu, proučio je suru El-Humezeh i kada je došao do ajeta: “Allahova Vatra razbukala, koja će do srca dopirati” (El-Humezeh, 6–7), rekao je: “Pojest će ga sve dok ne dođe do njegovog srca, a on će još uvijek biti živ, kako bi ga kazna u potpunosti obuhvatila”, a nakon toga se zamislio i počeo plakati dok nije rasplakao prisutne. (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija)
Da li mi razmišljamo o Kur’anu i koliko se trudimo da istražimo njegove riznice istine i mudrosti? Ostajemo li zapanjeni pred Njegovom veličanstvenošću i bespomoćni da ponesemo svu puninu Njegove Riječi? U današnjem svijetu informacija, nauke i tehnologije, Kur’an i dalje izaziva divljenje, baš kao i onoga dana kada su ga slušali prvi muslimani, a i džini, koji su kazali: “Reci: ‘Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: ‘Mi smo, doista Kur’an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na pravi put upućuje – i mi smo u njega povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati.’” (El-Džinn, 1–2)