Ko će mi prodati svoj iman
Mislio sam da je održavanje i očuvanje imana lahko i da je dovoljno obaviti propisane namaze i proučiti dnevno određeni broj stranica Kur’ana, ali nikad se nisam suočio sa nečim težim od očuvanja imana, jer iman je poput morskih valova koji se uzdižu i spuštaju, nikad se ne mogu zadržati na istoj razini.
Kad sam se umorio od borbe sa svojim šejtanom, sa dunjalukom i samim sobom, uzeh da napišem ovo što sada čitaš. I poput svakog gubitnika, za svoje neuspjehe krivim okolnosti... i ljude.
Pomislih, kako bi bilo dobro kad bih mogao kupiti iman! Čudno kako se ljudi dosad nisu dosjetili da otvore pijace na kojima bi se prodavao iman! Kad bih mogao kupiti čistu stranicu djela, neukaljanu ničim nedoličnim, o muslimanski trgovci, platio bih vam koliko god zatražite! Ali, pomislih, ko uopće ima čistu stranicu djela!
Ljudi se odlikuju briljantnim umom i izumili su mnogo toga. Čak su otkrili oružje za masovno uništenje. Ustvari, vrlo su inovativni u smišljanju načina kako da ubiju čovjeka.
Čudno je kako nisu uspjeli izmisliti nešto čime bi mu udahnuli život, entuzijazam...
I dok sam tako razmišljao, naumpade mi hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kad ne biste griješili, Allah bi vas zamijenio drugim ljudima koji bi griješili i molili Allaha za oprost, pa bi im On opraštao.”
O Allahu, kako je prostrana Tvoja milost! O Allahu, podari mi čisto srce, u kojem kuca vjera u Tebe! Uputi me ka Svojoj milosti i zadovoljstvu!
Razgovor na pločniku
“Allaha mi, volio bih se dosljednije pridržavati vjere, redovnije dolaziti na namaz u džematu, ali plašim se popuštanja i vraćanja na staro i...”, slušao sam Abdullaha kako razgovara sa svojim prijateljima, osjetivši u njegovom glasu iskrenost. Imao sam već priliku čuti ova opravdanja od mnogih mladih ljudi, ali njegove iskrene riječi nagnale su me da se zaustavim. Abdullaha sam poznavao iz komšiluka, bio je čestit i pošten mladić. Povremeno sam ga viđao na namazu u džamiji. Znao sam da je odličan učenik i poslušan svojim roditeljima, no družio se s mladićima koji nisu bili društvo za poželjeti, pa nije bio postojan i dosljedan u pridržavanju vjere.
“Pa, šta te sprečava da budeš postojan i ustrajan u vjeri? Zar čekaš da te zadesi neka nedaća poput saobraćajne nesreće, teške bolesti, pa da se iskreno pokaješ i ozbiljno prihvatiš dužnosti prema Allahu? Možda nećeš dočekati tu priliku, ako budeš stalno odgađao!”, rekao sam mu, a onda sam ga uzeo za ruku i upitao: “S koliko si se ljudi rukovao ovom rukom, a koji danas nisu među živima? Ne odlaži pokajanje i ustraj u pridržavanju vjere, jer to je put sreće na ovom i na onom svijetu!”
Rekao je Uzvišeni Allah: “Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovome svijetu, a i na onome; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imat ćete, bit ćete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je milostiv.’” (Fussilet, 30–32)
Veliki je grijeh omalovažavati roditelje
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim je hadisima podsticao muslimane da poštuju roditelje, da se lijepo ophode prema njima, da drugima o svojim roditeljima govore lijepe stvari, a one negativne prešute, a zabranio je njihovo omalovažavanje, čak je zabranio psovanje tuđih roditelja.
Vrijeđanje i omalovažavanje roditelja veliki je grijeh. Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Veliki grijeh je psovati (vrijeđati) svoje roditelje!” Ashabi, radijallahu anhum, upitali su: “Allahov Poslaniče, zar neko psuje svoje roditelje?!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Da! Opsuje nekome oca, pa ovaj opsuje njemu njegovog oca, ili nekome opsuje majku, pa taj njemu opsuje njegovu majku!” (Buhari i Muslim)
Štaviše, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo nam je pažnju da je omalovažavanje roditelja i njihovo vrijeđanje jedan od najvećih grijeha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Jedan od najvećih jeste grijeha da čovjek proklinje svoje roditelje!”
Onaj ko omalovažava svoje roditelje proklet je i nesretnik kojeg je Allah izuzeo iz Svoje milosti. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Proklet je onaj koji omalovažava svoje roditelje!” (Ahmed, Ebu Ja‘la i Taberani)
U hadisu koji bilježi Muslim u Sahihu, Allahov Poslanik je rekao: “Allah je prokleo onoga koji proklinje svoje roditelje i Allah je prokleo onoga koji zakolje žrtvu u nečije drugo, a ne u Allahovo ime i Allah je prokleo onoga koji sakriva prijestupnika i Allah je prokleo onoga koji mijenja međe na zemlji!”
Omalovažavanje roditelja neislamsko je ponašanje i odlika džahilijeta – neznaboštva. Ma‘rur b. Suvejd rekao je: “Prolazili smo pored Ebu Zerra, koji je bio odjeven u isti ogrtač kakav je nosio i njegov rob. Upitao sam ga o tome, pa mi ispriča kako je on u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izgrdio nekog čovjeka, roba, prigovarajući mu u vezi porijekla njegove majke, nakon čega mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ti si uistinu čovjek u kojem ima obilježja paganstva! Robovi su vaša braća, vaši poslužitelji. Allah ih je stavio pod vašu vlast, pa čiji brat bude pod njegovom vlašću, neka ga hrani hranom koju i sam jede, neka ga odijeva odjećom koju i sam nosi. Nemojte ih zaduživati obavezama koje će ih iscrpiti i oslabiti, a ako ih već zadužite, onda im i pomozite.’” (Buhari i Muslim)
Kako je Kur’an pomogao vjernici da donese odluku o životnom saputniku
Kada sam imala dvadeset godina zaprosio me mladić, baš onakav o kakvom sam maštala. Bio je student islamskih nauka, poznat po pobožnosti i ustrajnosti na Pravom putu. Nakon što sam klanjala istihara-namaz i posavjetovala sa sa roditeljima, odlučila sam prihvatiti njegovu bračnu ponudu.
Nakon što smo se zaručili, svakodnevno sam razmišljala o svom predstojećem životu. Prožimao me osjećaj izuzetne sreće i neopisivog zadovoljstva pri pomisli da će moj dom biti dom znanja i pobožnosti.
Uskoro je moje spokojstvo bilo narušeno. Sve češće sam od “dobronamjernih” slušala savjete i upozorenja da se ne trebam vezivati za takvog čovjeka jer ljudi poput njega vjeru shvataju suviše ozbiljno, strogi su, pretjeruju i ne znaju ni za kakvu radost u svom životu. Ova učestala zastrašivanja poljuljala su moju prvobitnu odlučnost. Postala sam kolebljiva, zabrinuta. Pomišljala sam da odustanem od sklapanja braka, pod utjecajem priča koje sam slušala, da bih u drugom momentu govorila sebi kako moram ostati pri svojoj ranijoj odluci i da ne smijem dozvoliti da ogovaranja sruše moje principe. Ponekad bih i plakala zbog konfuzije koju su mi stvarale priče koje sam slušala. A datum vjenčanja bio je sve bliži.
Jednog jutra, nakon što sam klanjala sabah-namaz, uzela sam mushaf i sjela da učim Kur’an čekajući izlazak sunca. Učeći suru Alu Imran, proučila sam riječi Uzvišenog Allaha: “One kojima je, kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!’, to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!’” (Alu Imran, 173)
Ovaj ajet jako me se dojmio te sam prestala učiti Kur’an i počela sam razmišljati o njemu. Tada nisam znala njegovo tumačenje, niti povod zbog kojeg je objavljen, ali me prožimao snažan osjećaj da su ove riječi upućene upravo meni povodom moje kolebljivosti. Spontano sam počela ponavljati: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!”
Shvatila sam da je jedina ispravna odluka da nastavim s pripremama za vjenčanje ne obazirući se na glasine. Danas, nakon dvadeset pet godina braka, vidim kako se u pogledu mene ostvaruje značenje ajeta koji slijedi: “I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan – a Allah je neizmjerno dobar.” (Alu Imran, 174)
(Iz knjige Hakeza ašu meal-Kur’an, dr. Esme er-Ruvejšid)
