Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Neka niko od vas ne mokri u stajaću vodu, koja ne teče, a zatim da se u njoj okupa." U drugoj verziji hadisa stoji: "Neka se niko od vas ne kupa u stajaćoj vodi dok je džunup." (Buhari, 239; Muslim, 282 i 283)
Komentar hadisa
Abdulganijj el-Makdisi uvrstio je ovaj hadis u poglavlje o čistoći jer se tiče vode koja je osnovno sredstvo za čišćenje tijela, odijela i mjesta gdje se obavlja namaz. Islamski učenjaci imaju običaj spominjati hadise i propise koji govore o vodi u poglavlju o čistoći, jer je upravo čistoća vode uvjet za ispravnost abdesta i kupanja (gusula). Potom, nakon propisa vezanih za vodu, spominju propise i radnje čišćenja, bilo tokom uzimanja abdesta ili kupanja (gusula).
Prema doslovnom značenju ovog hadisa, možemo zaključiti da postoje dvije vrste vode: voda koja izvire i teče i stajaće vode.
Vode koje teku, poput rijeka, rječica i izvora, u osnovi su čiste i mogu se koristiti prilikom uzimanja abdesta i gusula. Uzvišeni Allah kaže: "I Mi s neba čistu vodu spuštamo." (El-Furkan, 48) Ovaj ajet ukazuje na čistoću ovih vrsta voda i da je dozvoljeno njihovo korištenje u svrhe čišćenja sve dok su čiste, jer je izuzetno teško da ove vrste voda postanu nečiste zbog nečistoće koja upadne u njih. Razlog da će vjerovatno ostati čiste jeste njihova velika količina kao i činjenica da teku, pa na taj način odstranjuju nečistoću.
Što se tiče stajaćih voda, one se mogu podijeliti na dvije vrste.
Prva vrsta su stajaće vode, poput vode bunara ili jezera, koje imaju svoj izvor iz kojeg se nadopunjavaju, pa kad god se uzme dio vode iz bunara, to se nadoknadi iz njegovog izvora. Ova vrsta vode smatra se stajaćom vodom koja ne teče, i po propisu je čista kao i prethodna vrsta. Međutim, ukoliko u ovu vodu dospije nečistoća, pa se promijeni jedno od svojstava vode, poput mirisa, okusa ili boje, tada će se ta voda, prema konsenzusu islamskih učenjaka, smatrati nečistom, i nije je dozvoljeno koristiti u svrhe uzimanja abdesta, gusula i otklanjanja nečistoće.
Druga vrsta su stajaće vode koje nemaju svoj izvor, a koje mogu sadržavati velike količine vode, poput jezera, ili pak sadrže male količine vode. Ukoliko bi nečistoća dospjela u jezero gdje je količina vode velika i ne promijeni se miris, okus ili boja, tada je ova vrsta vode čista. Međutim, ukoliko se radi o maloj količini vode, tada će se ona smatrati nečistom ukoliko promijeni jedno od spomenutih svojstava zbog nečistoće koja je dospjela u vodu.
Kada pogledamo tekst hadisa, primijetit ćemo da on sadrži dva propisa:
• propis mokrenja u stajaću vodu;
• propis upotrebe vode u koju je izvršena mala nužda.
Većina islamskih učenjaka smatra da je zabranjeno mokrenje u stajaću vodu, koja ne teče. Neki od njih rekli su da je to pokuđeno (mekruh) ako se radi o velikoj količini vode, a ako se radi o maloj količini, onda je zabranjeno (haram). Također, mišljenja su da druge vrste nečistoća potpadaju pod ovaj propis i da se riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne odnose isključivo na mokraću, te da je ona spomenuta kao nešto što je pretežno. Pored toga, nisu pravili razliku u pogledu toga da li se mokrenje direktno obavlja u vodu, ili osoba izvrši mokrenje u posudu koju potom istrese u vodu, i za obje radnje propis je isti.
Mudrost zabrane ogleda se u tome da se ovim činom ljudima uskratilo korištenje i upotreba blagodati vode. Analogno ovome, zaključujemo da je zabranjena bilo kakva radnja koja bi naštetila ljudima u pogledu korištenja vode, od mijenjanja smjera protoka vode, ubacivanja hemikalija, smeća i tome slično.
Kada je u pitanju propis upotrebe vode u koju se izvršila prirodna potreba, ili u koju je upala nečistoća, njena upotreba ovisi o tome da li su se promijenila svojstva vode: miris, okus ili boja. Ukoliko se promijenilo barem jedno svojstvo, tada je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, zabranjeno koristiti tu vodu. Naprimjer, da osoba mokri u stajaću vodu koja nakon obavljene prirodne potrebe promijeni boju, i tada nije dozvoljeno njeno korištenje, a ako voda ne promijeni nijedno svojstvo, većina islamskih učenjaka smatra da se gleda da li je količina vode velika ili mala. Ukoliko je količina vode velika, tada će voda zadržati status čiste i može se koristiti, a ukoliko je količina vode mala, tada će se smatrati nečistom i nije dozvoljeno njeno korištenje.
Drugi dio Poslanikovog hadisa: "...a zatim da se u njoj okupa" odnose se na šerijatsko kupanje -- gusul, koje podrazumijeva polijevanje vode tako da voda dospije do svih dijelova tijela. Jedno od pitanja koja su vezana za gusul jeste da li je obaveza trljati tijelo prilikom kupanja i u vezi s tim većina islamskih učenjaka smatra da trljanje tijela nije obaveza zbog hadisa Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dovoljno ti je da po glavi poliješ tri pregršti vode, a zatim okupaš cijelo tijelo" (Muslim, 330). Shodno ovom hadisu, dovoljno je da voda dospije na tijelo, a nije obaveza da se pri tome tijelo trlja.
Drugi rivajet ovog hadisa: "neka se niko od vas ne kupa u stajaćoj vodi dok je džunup" odnosi se na propis kupanja osobe koja je džunup u stajaćoj vodi. Ovaj rivajet hadisa tretira dvije različite situacije:
• propis kupanja u stajaćoj vodi;
• propis vode kojom se okupala osoba koja je džunup.
Što se tiče prve tačke, a to je da li je dozvoljeno osobi da se okupa u stajaćoj vodi, poput bunara, tu postoji nekoliko situacija.
Većina islamskih učenjaka smatra da osobi koja je džunup nije dozvoljeno da se okupa u stajaćoj vodi, kao što je bunar, zbog striktne zabrane koja je spomenuta u hadisu. Analogno ovoj zabrani, smatrali su zabranjenim da se u stajaćoj vodi okupa osoba koja se kupa od hajza ili nifasa, ili za džumu, kod onih učenjaka koji kupanje smatraju obaveznim. Razlog zabrane može biti nečistoća, kao što je kod kupanja od hajza i nifasa, ili prezir prema vodi u kojoj se osoba kupala od dženabeta, hajza ili nifasa, jer je prirodno da se ljudima gadi da piju ili koriste vodu koja je korištena prilikom kupanja. Također, većina islamskih učenjaka, analogno dženabetu, zabranila je uzimanje abdesta u stajaćoj vodi, dokazujući to time da je uzimanje abdesta također vrsta čišćenja, i da se druge osobe mogu suzdržavati od korištenja te vode.
Što se tiče druge tačke, odnosno pitanja da li je dozvoljeno korištenje vode kojom se okupala osoba koja je džunup, islamski učenjaci imaju dva mišljenja, a pitanje glasi: Da li je osobi dozvoljeno da uzme abdest koristeći vodu kojom se osoba okupala od dženabeta?
Prvo mišljenje zastupaju hanefijski, šafijski i hanbelijski učenjaci, koji kažu da nije dozvoljeno koristiti tu vodu jer je ona izgubila svoju čistoću, i ukoliko bi osoba uzela abdest, ne bi joj bio validan. Kao dokaz koriste navedeni hadis u ovom poglavlju u kojem je spomenuto da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio osobi koja je džunup da se kupa u stajaćoj vodi.
Drugo mišljenje zastupaju malikijski i zahirijski učenjaci, te neki šafijski i hanbelijski učenjaci, koji smatraju da je ova voda i dalje čista i da se može koristiti ukoliko nije promijenila jedno od svojih svojstava. Dokaz za to im je hadis ovog poglavlja koji razumijevaju na način da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio kupanje u stajaćoj vodi osobi koja je džunup, ali nije spomenuo da je voda nakon kupanja nečista ukoliko se osoba okupa, te je osnova da je ona čista sve dok ne nađemo jasan argument da je nečista. Također, svoje mišljenje argumentiraju hadisom koji prenosi Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, u kojem stoji: "Neke supruge Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, okupale su se iz posude, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uzme abdest iz nje. Tada mu ona reče: 'O Allahov Poslaniče, ja sam bila džunup!', a on odgovori: 'Voda ne može postati džunup.'" (Ebu Davud, 68; Tirmizi, 65; Nesai, 325; Ibn Madža, 370, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Allah najbolje zna, ali ovo mišljenje je jače.