Moralne vrijednosti predislamskih Arapa

Tema Da'vaČitanje 13 minuta

Jedan od ciljeva, koji je bio dio misije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sadržan je u njegovim riječima: “Zaista sam poslan da usavršim moral kod ljudi.” (Hadis bilježe imami Malik, Bejheki i Bezzar, šejh Albani ocijenio ga je sahihom.)

Značenje ovog hadisa, u najkraćem, jeste da je jedan od zadataka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je Uzvišeni stavio u obavezu, da pohvali ono što je zatekao od lijepog morala kod ljudi, da to uokviri u granicama šerijata, da sve one koji se budu okitili takvim moralom obavijesti da će za to biti nagrađeni od Milostivog, i da ukaže na sve negativnosti, loše strane morala koje je zatekao kod tadašnjih ljudi i da ukaže na negativne posljedice takvih osobina na dunjaluku i ahiretu.


Mušrici na Arabijskom poluotoku, mjestu koje je Uzvišeni odabrao da bude prebivalište posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, itekako su imali lijepih osobina kojima su se ponosili i koje su krasile njihov moral. Islam je te osobine prihvatio, pohvalio i uokvirio ih u granicama ibadeta, a ne adeta – običaja, kakvim su ih smatrali predislamski Arapi.

Ova historijska činjenica, da su moral predislamskih Arapa krasile i jako lijepe osobine, bila je poznata ne samo Arapima, koji su prvi narod koji je prihvatio misiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već je bila poznata i prihvaćena od svjetski poznatih intelektualaca koji nisu bili ni Arapi, ni muslimani.

Gustav Le Bon, francuski naučnik i jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka iz oblasti psihologije, u svom djelu Civilizacija Arapa kaže: “Moral Arapa u prvim fazama islama daleko je bio superiorniji u odnosu na moral ostalih naroda u svijetu, pa tako i u odnosu na moral kršćana. Njihova pravda i pravednost, tolerancija i saosjećanje, ispunjavanje obećanog i plemenitost bili su vrijedni pažnje, i bili su potpuno suprotni od morala kod ostalih ljudi u to vrijeme.” (Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon)

Sve ove osobine koje je Le Bon naveo, bile su osobine koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zatekao kod Arapa i koje su ih krasile kao narod u trenutku kada je počeo primati objavu. Upravo ove osobine predislamskih Arapa i još neke koje ćemo navesti u tekstu koji slijedi, bile su ključne u uspjehu misije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Arabijskom poluotoku, i kasnijem naglom širenju islama na tri kontinenta.

Cilj ovog teksta jeste da uporedimo neke segmente morala predislamskih Arapa, koji su bili u osnovi mnogobošci, od kojih su se neki istakli i kao najveći neprijatelji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i stanja morala kod većine današnjih muslimana (čast izuzecima), koji sebe smatraju sljedbenicima upute Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a koji bi se doslovno mogli postidjeti čitajući biografije i svijetle primjere morala Arapa mušrika. Tekst ne treba shvatiti kao još jedno u nizu jadikovanja na stanje muslimana i njihovog morala danas, već kao jednu konstruktivnu kritiku svakom čitaocu.

Laž je bila strana predislamskim Arapima

Prva osobina koja je krasila predislamske Arape, a koja je strana mnogim muslimanima danas, jeste iskrenost. Predislamskim Arapima laž je bila strana; njih je bilo stid da se čuje da su negdje nekada izrekli laž. Kada su htjeli diskreditirati ili potvoriti nekoga, govorili bi da je lud, ili opsihren, ali ga nikada ne bi potvorili da je lažov, jer je za njih to bila prevelika uvreda. Tako su i svog najvećeg neprijatelja u to vrijeme, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvarali da je lud, opsihren, da je pjesnik, ali ga nikada nisu optužili da je lažov, već je među njima bio prozvan El-Emin, onaj koji nikada nije prevario, niti slagao. Imam Buhari u svome Sahihu prenosi slučaj koji opisuje situaciju, u kojoj bi veliki broj današnjih muslimana slagao, i čak bi to pravdao sa vjerske strane kako je laž protiv neprijatelja dozvoljena. Naime, Ebu Sufjan, u to vrijeme vođa mušrika Meke i jedan od onih koji su najviše mrzili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije nego što je primio islam, dok je bio gost bizantijskog cara Heraklija, na njegovom dvoru, na Heraklijevo pitanje o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dakle do tada Ebu Sufjanovom zakletom neprijatelju, nije izrekao laži o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iako mu se tada ukazala prilika da tako postupi. Ebu Sufjan je kasnije govorio o toj situaciji: “Tako mi Allaha, da me tada nije bilo stid da me uhvate u laži (mušrici saputnici koji su bili sa njime tu prisutni), slagao bih na njega namjerno.” Vođu mušrika bilo je stid da kaže samo jednu laž na svog najvećeg neprijatelja tada. A da li je nas stid Uzvišenog da za nebitne stvari, većinom vezane za ovodunjalučka dobra, svakodnevno izreknemo po koju neistinu? Muhadisi su kao jednu od mahana prenosioca hadisa, čiji su hadisi bili ocjenjivani kao vrlo slabi i neprihvatljivi, navodili da je on nekada u svome životu bio uhvaćen da laže. Šta mislite da li bismo mi po ovim ocjenama muhadisa bili povjerljivi?!

Ispunjavali su data obećanja

Druga osobina predislamskih Arapa jeste da su se oni strogo držali obećanja i ispunjavali ono što su obećali. Njima nije bila potrebna pismena potvrda, niti raznorazni pečati i potpisi koji bi bili garancija da će ono što je dogovoreno biti do kraja ispoštovano. Njihova data riječ bila je dovoljna garancija bez pisanog traga i bez prisustva svjedoka, i onaj koji je obećao, ne bi odustajao od izvršenja tog obećanja makar ga to skupo koštalo, za razliku od današnjih obećanja u obliku međunarodnih sporazuma, koje potpišu mnogobrojni predsjednici, kraljevi, prinčevi, emiri, generali i to sve bude ovjereno pred međunarodnim sudovima, ili Ujedinjenim nacijama, i na kraju taj dogovor bude samo “mrtvo slovo na papiru”. U knjizi arapske poezije El-Egani, Asfahanija, nalazi se i poezija predislamskih Arapa, a posebno se ističu stihovi u kojima je opjevan slučaj Samuela b. Adija kod koga je čovjek po imenu Kajs ostavio u emanet svoj štit (za borbu). Jednom je čovjek po imenu Haris b. Ebu Šemr htio uzeti taj štit od Samuela, koji mu to nije dozvolio. Haris je tada uzeo Samuelovog sina i zaprijetio da će ga ubiti ako mu Samuel ne preda štit koji je uzeo u emanet. Samuel je odbio prekršiti svoju riječ, a to ga je koštalo života njegovog sina. (Mahmud Arafa Mahmud, El-Arabu kable el-islam)

Sličan je slučaj sa Ibn Zuhejrom el-Mazinijom, koji je ubio svoga rođenog brata samo zbog toga što je ovaj prekršio dogovor koji su imali sa komšijom. (Vidjeti prethodni izvor)

Islam je naravno kasnije uokvirio i ograničio ovako ekstremne slučajeve, ali je definitivno usvojio pravilo obaveze ispunjavanja obećanja, i onoga koji se ne drži toga pravila označio kao potencijalnog munafika.

Jedan od najljepših slučajeva kako su predislamski Arapi držali do obećanja jeste kada je Munzir b. Imri el-Kajs trebao izvršiti smrtnu kaznu nad čovjekom koji se zvao Hanzala. Hanzala je imao porodicu o kojoj nije imao niko da se brine, pa je zamolio Munzira da odloži izvršenje kazne na godinu dana, kako bi se Hanzala postarao za svoju porodicu. Munzir je pristao uz uvjet da neko garantira za Hanzalu da će se vratiti, a ako Hanzala bude prekršio obećanje, onda će kazna biti izvršena nad čovjekom koji je za njega garantiro. Garanciju je preuzeo Hanzalin poznanik Šerik b. Omer eš-Šejbani. Kada se nakon godinu dana primaklo vrijeme izvršenja kazne, ljudi su se okupili na mjestu izvršenja kazne, a Hanzala nije bio tu, već samo Šerik koji je garantirao za njega. I kada su svi pomislili da će kazna biti izvršena nad Šerikom, u daljini se pojavio konjanik, i kada se približio, vidjeli su da je to Hanzala. Kada to vidje Munzir, upita ga šta ga je navelo da dođe na svoju smrtnu kaznu iako je mogao da pobjegne, a Hanzala mu odgovori: “Moj moral mi ne dozvoljava da budem od onih koji varaju.” Tada Munzir oprosti Hanzali i ostavi ga u životu. (Muhamed Ebu Fadl Ibrahim, Ejamul Arab fil-džahilije)

Hrabrost i ponos

Hrabrost i ponos također su krasili predislamske Arape. Geografsko-klimatski uvjeti bili su glavni uzrok tome da su sve veće carevine i kraljevine kroz historiju u širokom luku zaobilazili Arabijski poluotok, ali su svi oni bili svjesni činjenice da im, i u slučaju da se usude okupirati nepristupačne pustinjske terene, to ne bi bilo nimalo jednostavno, s obzirom na to da bi ih tu čekao narod kojeg do tada niko nije pokorio, niti je navikao biti pod tuđom čizmom. Iako Arapi tada nisu imali državu koja bi ih držala na okupu, svjetski vladari su znali koliko je hrabrost cijenjena kod Arapa. Strahovi svjetskih vladara koji su ih odvraćali od želje za pokoravanjem predislamskih Arapa, bili su opravdani, što je dokazano kada su Arapi primili islam, koji ih je po prvi put u njihovoj historiji postojanja ujedinio u jednu državu. Hrabrost i ponos koje su naslijedili od svojih predaka idolopoklonika, bili su nakon čiste vjere, glavni razlog da su do tada nepismeni Arapi, za samo nekoliko decenija pokorili dva najveća carstva i izgradili najveću i najstabilniju svjetsku imperiju tada, koja je vijekovima kasnije trajala kao takva.

Predislamska poezija Arapa prepuna je stihova u kojima se opisuju arapski konjanici i njihove podvizi, a priče o njima prepričavale su se i kasnije među ashabima i kasnijim generacijama muslimana. Jedan od predislamskih konjanika, koji je opjevan u mnogobrojnim stihovima, ostao je simbolom hrabrosti kod Arapa sve do danas, tako da kada za nekoga hoće reći da je hrabar kažu: “Hrabriji je od Rebie b. Mikdema!” (Ferid b. Abdu Rabi, El-Akd)

Neki od njihovih arapskih ratnika u džahilijetu, kao što je Kajs b. Ma’ad, u borbama nisu koristili nikakav štit, niti oklop, niti kacigu, smatrajući da se od smrti nikako ne može pobjeći, što se smatra vrlo hrabrim potezom, s obzirom na to da se radi o ljudima koji su bili mušrici. (Šuki Dajf, El-Asr el-džahili)

Dakle, predislamskim Arapima, kojima je poezija bila ono što je današnjim generacijama muslimana televizija, internet i društvene mreže, glavni likovi o kojima se pisalo, pričalo, čijim se podvizima divilo, bili su hrabri ratnici, konjanici, zaštitnici slabih i nejakih. Oni nisu dozvoljavali da njihova djeca odrastaju uz priče o bradatim likovima na štiklama, ili polugolim ženama koje vrište u mikrofon, ili o liku koji zbog neuzvraćene ljubavi popije čašu otrova ili digne ruku na sebe.

Darežljivost i pomaganje siromašnih

U predislamskom periodu na Arabijskom poluotoku bilo je siromašnih i gladnih. Ali tada oni, kao što je to danas čest slučaj sa siromašnima, nisu bili primorani da rove po kontejnerima i uzimaju ono što ljudi bace, kako bi pronašli komad hljeba. Naime, najpoznatija osobina predislamskih Arapa, a koja datira još od Ibrahima, alejhis-selam, jeste kerem – darežljivost i plemenitost i pomaganje siromašnih. (Ahmed Emin, Fedžrul-islam)

Oni su se prosto nadmetali, i to je bio simbol prestiža kod njih, koliko će neko od njih ugostiti siromašnih i putnika namjernika, i koliko će ko od njih zaklati svojih deva (što je kod njih bilo najvrednije tada kao hrana) i mesom počastiti putnike namjernike i gladne. Oni su se trudili da obilježe put do svoje kuće malim vatrama, kako bi putnici namjernici, ukoliko bi pristigli noću, znali ko u tom mjestu voli da ugošćuje putnike i siromašne. Neki su čak na vatru dodavali mirise, tako da i slijepi pomoću mirisa mogu doći do onoga ko će im ponuditi hranu i prenoćište. Također, imali su običaj dresirati pse tako da ih, ukoliko čuju da neko navečer prolazi u daljini, svojim posebnim lavežom usmjeravaju na kuću svoga gazde, koji je sebi dao za cilj da pomaže siromašne i one kojima je u tom trenutku potrebna pomoć. (Alusi, Bulugul-Arab)

Zamislite danas većinu bogataša i vladara, kada bi stao ispred njihove kapije, od ogromnih kućetina, nebodera, palata prošao neki siromašni nevoljnik, ili putnik namjernik koji je tuda prošao jer je zalutao sa puta! Pitanje je samo za koliko minuta bi se tu pojavila policija da ga uhapsi, i koliko bi pušaka bi bilo upereno u tog nevoljnika dok bi mu vezali ruke i hapsili ga.

Još je mnogo drugih osobina koje su krasile moral Arapa mušrika, poput poštivanja komšije, čuvanja časti poštenih i časnih žena, strpljivosti..., kojima bi oni mogli stati rame uz rame mnogim muslimanima danas, ali bi zasigurno većinu muslimana postidjeli svojim ponašanjem u navedenim segmentima morala.

Tekst Moralne vrijednosti predislamskih Arapa je objavljen u broju 88, 05. januar 2019. Permalink

Još tekstova na temu Da'va