Muslimani u Maliju
Nerijetko se u vijestima spominje afrička zemlja Mali o kojoj se malo toga zna, a naročito da u njoj živi jedna velika populacija muslimana. U ovom tekstu donosimo informacije o zemljopisu i demografiji, o povijesti ove zemlje i izazovima i problemima s kojima se suočava.
Zemljopis i demografija
Mali je država u zapadnoj Africi, bez izlaza na more. Na zapadu graniči sa Senegalom, na sjeverozapadu s Mauritanijom, na sjeveroistoku s Alžirom, na jugoistoku s Nigerom te na jugu s Burkinom Faso, Obalom Slonovače, i Gvinejom. Sjeverni dio zemlje čini pustinja Sahara, a južnim, u kojem živi većina stanovništva, protječu velike istočnoafričke rijeke Niger i Senegal.
Reljef zemlje uglavnom je ravan ili brežuljkast. Na sjeveroistoku se izdiže masiv Iforas, nastavak alžirske visoravni Hoggar, a na jugozapadu dio gvinejske visoravni Fouta Djallon. Zemlja se dijeli na tri klimatsko-vegetacijske zone: Saharu na sjeveru, prijelazno područje Sahel s vegetacijom otpornom na dugotrajnu sušu, te sudansku zonu na jugu, u kojoj je količina oborina veća, a biljni pokrov obilniji. Ekonomska aktivnost izražena je pretežno na jugu gdje je poljoprivreda moguća. Mali također ima velike rezerve zlata i soli. Preko 80% stanovništva bavi se poljoprivredom i ribarstvom. Pamuk je najvažniji izvozni proizvod.
Najbrojnije etničke skupine su: Mande (narodi Bambara, Malinke, Solinke i drugi, 50%), Peul (Fulani, 17%), voltski narodi (12%) i Songhai (6%). Jezik Bambara koristi se za međusobnu komunikaciju, a francuski uglavnom u urbanim sredinama.
Mali je siromašna, uglavnom poljoprivredna zemlja, s ekonomskom aktivnošću koncentriranom u navodnjenim područjima rijeke Niger. Oko 10% stanovništva nomadski su stočari, ostali se bave ratarstvom i ribarstvom. Izvozi se pamuk, a u porastu je vađenje zlata. BDP je za 2004. procijenjen na oko 900 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.
U Svjetskom almanahu demografske istorije muslimana kaže se: "Mali je jedna od zapadnoafričkih zemalja čije stanovništvo u ogromnoj većini, odnosno, preko 90% sačinjavaju muslimani. Iako je islam na području današnjeg Malija prisutan još od 9. stoljeća, širenje ove religije teklo je postepeno i do kraja 19. stoljeća obuhvatilo je većinu etničkih grupa koje su naseljene uz rijeku Niger i sjevernije od nje. Pacifizacijom, koja je došla uspostavljanjem francuske vlasti na prelasku iz 19. u 20. stoljeće, stvorili su se uvjeti za posljednji veliki val širenja islama među Bambarama, najbrojnijom etničkom grupom u današnjem Maliju, kojih ima 40% u odnosu na ukupni broj stanovnika. Širenje islama išlo je sa sjevera na jug, s tim što su sjeverne grupe brže i čvršće primile islam od južnih. Godine 1912. broj muslimana među narodom Bambara procjenjivao se na svega 3%. Do 1960. godine broj sljedbenika ove religije već je iznosio preko 70%. Danas, oko 2000. godine pretpostavlja se se da je islam religija preko 90% pripadnika ove etničke grupe. (...) 1990-ih godina, kada je postalo jasno da je islam u ovoj zemlji značajno uznapredovao, počele su se javljati procjene u kojima se vjerska pripadnost Malijaca izlaže sa: 90% muslimani, 9% animisti i 1% hrišćani. Ove tvrdnje donekle potkrepljuju i rezultati demografskih anketa koje se provode među nekim etničkim zajednicama svakih nekoliko godina. Prema anketi iz 1987. godine, muslimanima se izjasnilo 92,63% svih ispitanika. Godine 1996. broj muslimana među ispitanicima iznosio je 90,74%, 2001. godine 93,1%, 2006. godine 92,13%. Popis iz 2009. godine sadrži informacije o vjerskoj pripadnosti. Od ukupno 14.528.662 stanovnika Malija, muslimanima se izjasnilo njih 94,84%. Broj Malijaca hrišćanske vjeroispovijesti u ukupnom stanovništvu, prema rezultatima ovog popisa, iznosio je 2,37%, a onih koji slijede tradicionalne afričke religije svega još 2,02%. (Svjetski almanah demografske istorije muslimana)
Povijest
Tokom 9. stoljeća muslimani Berberi i tuareški trgovci donijeli su islam na područje zapadne Afrike. Islam se širio i preko sufijskih tarikata. Najistaknutiji kralj Malija je Mansa Musa (1312--1337), koji je proširio utjecaj Malija na velike gradove na Nigeru, na Timbuktu, Gao i Djenne.
Velika džamija u Djenneu najveća je zgrada na svijetu sagrađena od zemlje, i to je najveće dostignuće sudansko-sahelske arhitekture. Prva džamija na ovom mjestu izgrađena je u 13. vijeku, a sadašnja struktura je iz 1907. godine. Zajedno sa gradom Djenne ova džamija je na listi Svjetske baštine UNESCO-a.
Od 4. do 16. vijeka Mali je bio dio tri najvažnije afričke kulture: Kraljevina Gana, Kraljevina Mali i Kraljevina Sonhai. Najvažnija djela o ovim kulturama napisali su arapski učenjaci koji su došli u posjetu u ovu regiju. Važan centar bio je Timbuktu u centru današnjeg Malija. Ovo je mjesto u 14. vijeku bilo važan centar za povijest, pravo i islamsku teologiju, ali i trgovački centar i destinacija za trgovačke karavane.
Francuska kolonija
Francuzi su nakon jakog otpora lokalnog stanovništva od 1893. godine zauzeli ovo područje i nazvali ga Francuski Sudan, a ova regija postala je dio Francuske Zapadne Afrike.
Francuski Sudan dobio je autonomiju 25. novembra 1958. kao samoupravni član Francuske zajednice, a 4. aprila 1959. spojen je sa Senegalom u Federaciju Malija, sa Dakarom kao glavnim gradom, koja je 20. juna 1960. postala neovisna od Francuske. Senegal je samo dva mjeseca kasnije istupio iz Federacije. Previše je bilo razlika u pogledu na ekonomiju i politički kurs. Republika Mali nastala je 22. septembra 1960. godine, a Federacija Malija je ukinuta.
Mali u periodu od 1960. do 1990.
Marksistički orijentirana vlada nije uspjela da ostvari ekonomski napredak i revolucija 1967. odvela je zemlju u haos i nasilje. Godine 1968. uslijedio je jedan udar skupine mlađih oficira koju je predvodio Musa Traore. Ova vojna hunta ostala je na vlasti do 1979. kad je Traore formalno uveo civilnu vladu i osnovao novu političku partiju. Sedamdesetih i osamdesetih godina Mali je bio na udaru nestašice vode i suše. Godine 1985. Mali je bio u kraćem ratu sa susjednom zemljom Burkinom Faso.
Građanski ratovi i primirje 1992.
Godine 1990. na sjeveru je došlo do pobune Tuarega koji su težili nezavisnosti. Pobunjenički pokret Tuarega, MPLA, zadao je malijskoj vosjci nekoliko poraza pa je vlada morala poslati trupe iz grada Bamako više na sjever. Zbog ovog poteza, opozicione grupacije iz grada Bamako vidjele su da imaju više šanse da se usprotive diktaturi. Godine 1991. izbili su studentski protesti protiv režima, u glavnom gradu došlo je do pogibije velikog broja ljudi. Generala Musaa Traorea tog je dana svrgnuo pukovnik Amadu Tumani Ture, koji je bio osnovao komitet u kojem su se nalazile vođe studentskih protesta i opozicije i Tuarega. Sve strane pregovarale su pod vođstvom Turea i 11. januara 1992. donijele su novi ustav i 11. aprila 1992. potpisale mirovni sporazum. Taj mirovni sporazum značio je da će vlada biti decentralizirana, sjever je dobio više autonomije, razne regije će dobiti veći ekonomski razvoj i slobodni izbori će biti održavani. To je bilo prvi put od 40-ih.
Alfa Umar Konare je 26. aprila 1992. godine izabran za predsjednika, ali on nije bio u stanju da dogovori mir sa Tuarezima koji su se podijelili u razne frakcije i sukobili međusobno. On je od UN-a tražio da se pokrene istraga o tome ko dostavlja oružje ovim grupacijama. Ovaj je zahtjev u konačnici doveo do moratorija. Godine. 1996. mir se vratio na sjever nakon dugog procesa pomirenja sa raznim plemenima i narodima. Velike količine oružja simbolično su zapaljene u Timbiktuu, a svi pobunjenički pokreti su raspušteni.
Konare je 1997. ponovo izabran za predsjednika i on je nastavio politiku ekonomskih reformi i borbe protv korupcije. Decentralizacija uprave u Maliju završena je 1999.
21. vijek i interni nemiri
Predsjednika Konarea je 12. maja 2002. na funkciji predsjednika zamijenio nezavisni kandidat i bivši oficir Amadu Tumani Ture. On je bio arhitekta mira i reformi u periodu između 1992. i 1997., pa je opet izabran za predsjednika pošto je Mali je u tom periodu služio kao primjer u Zapadnoj Africi.
Ali, nakon deset godina, sukobi su opet počeli 2012. Bivši pobunjenici koji su služili u vojsci kao oficiri povukli su se na Tigarga planine sjeverno od Kidala i tražili su da se izvorni Pacte National iz 1992. potpuno izvrši, jer neki dijelovi tog sporazuma nisu bili izvršeni. U ovim sukobima bilo je mrtvih.
Nakon posredovanja alžirskog predsjednika Abdelaziza Buteflikea, pokrenuti su pregovori između vlade i pobunjenika, koji su rezultirali sporazumom o reintegraciji vojnika i posebnim programom za Kidal. Ovaj sporazum potpisao je predsjednik Ture, ali nije prošao parlamentarnu proceduru, što je dovelo do velike diskusije o validnosti ovog dokumenta.
Godine 2011. mnogi Tuarezi borili su se zajedno sa Muamerom Gadafijem tokom ustanka u Libiji, i nakon poraza oni i druge pristaše Gadafija vratili su se u Mali sa teškim naoružanjem bivših libijskih vlasti. Nakon toga zauzeli su neke gradove u Sjevernom Maliju. Malijska vojska smatrala je da im predsjednik nije obezbijedio dovoljno oružja i izvršila je vojni udar 22. marta 2012.
Godine 2012. situacija na sjeveru toliko se pogoršala da je vlada Francuske 11. januara 2013. godine vojno intervenirala. U to vrijeme bila su tri fronta, a razne grupacije zauzele su velike dijelove pustinje na sjeveru i zapadu Malija. Hiljade civila napustilo je svoje domove i poginule su desetine ljudi.
U srijedu 21. marta 2012. došlo je do nemira kod državne televizije gdje su vojnici tražili bolje naoružanje kako bi se mogli boriti protiv Tuarega. Dan nakon toga došlo je do novog vojnog udara, 22. marta vojnici su svrgnuli predsjednika. Svjetska banka, Afrička razvojna banka i Evropska komisija prekinuli su ekonomsku pomoć. Pod ovim pritiskom Amadu Tumani Ture odstupio je sa svoje pozicije, a pobunjenici su pristali da se imenuje privremena vlada koja će organizirati izbore. (Al-Jazeera, "Mali mutiny 'topples' President Toure")
Građanski rat 2012--2013
Ovi sukobi odvijali su se u korist Tuarega na sjeveru. Oni su u ovom vakuumu mogli da napreduju i zauzeli su Gao i Kidal 30. marta, a 1. aprila zauzeli su Timbuktu, 6. aprila su proglasili nezavisnu republiku Azavad. U međuvremenu su borci grupacije Ansar Dine pod vođstvom Ivada Aga Galija proglasili šerijatsku vladavinu. Pokret u gradu Gao i pokret Tuarezi (MNLA) sklopili su sporazum da osnuju islamsku republiku Azavad. 27. juna 2012. došlo je do međusobnih borbi između Ansar Dine i Tuarega (MNLA).
Pobunjenici na sjeveru ojačavali su svoju poziciju i zauzeli su 10. januara 2013. centralni grad Kona, koji se nalazi na oko 600 km od Bamaka. Nakon ovog vlada Malija zatražila je pomoć od Francuske. Francuska vojska, koja ima baze u Maliju, od petka 11. januara 2013. vršila je zračne napade na pobunjenike. Pariz je poslao dodatne trupe da zaštite glavni grad Bamako i nadao se da će tako napredovanje raznih grupacija značiti veliko žarište. 26. januara 2013. grad Gao pao je pod francusku kontrolu. (rtl.nl, "Fransen hebben Gao in handen")
Vojni udari od 2020. godine
Od 5. juna 2020. održani su veliki protesti u Maliju, kad su demonstranti tražili ostavku predsjednika Ibrahima Bubakara Keite. Demonstranti su bili nezadovoljni nemirima u zemlji, korupcijom u vladi i ekonomskom krizom. U protestima je povrijeđeno nekoliko ljudi, a nekoliko je poginulo. Neke vojne jedinice napale su 18. augusta 2020. vojnu bazu u gradu Kati. Tenkovi i oklopna vozila uputili su se u glavni grad Bamako gdje su neki članovi vlade zatvoreni, a među njima su bili i predsjednik Keita i premijer Bubu Cisse. Keita je dao ostavku i raspustio vladu, pa je vlast došla privremeno u ruke vojnog vođe Asimija Goite. (vrt.be, "Assimi Goita stapt naar voren als nieuwe sterke man van Mali")
Krajem septembra 2020. Bah N'Daw imenovan je na mjesto vršioca dužnosti predsjednika u tranzicijskom periodu od osamnaest mjeseci. Moctar Ouane je postao vršilac dužnosti premijera. U maju 2021. vršila dužnosti predsjednika N'Daw i vršilac dužnosti premijera Ouane uhapšeni su po naredbi Goite. Istog mjeseca su pušteni, ali su u kućnom pritvoru. EKOWAS, organizacija za saradnju u Zapadnoj Africi, suspendirala je članstvo Malija zbog ovog zadnjeg udara. (nos.nl, "West-Afrikaans samenwerkingsverband schort lidmaatschap Mali op")
Loša perspektiva
Nažalost, ovi nemiri se ne smiruju, niti ima naznaka da će se to desiti u skorije vrijeme. Razne ekstremističke grupacije dobijaju sve više utjecaja i šire radijus svojih destruktivnih akcija. Vrlo je dobro poznata destruktivna uloga raznih snaga po raznim zemljama koje dolaze pod izgovorom da samo red uspostavljaju, a najbolji primjer za to je Afganistan koji ni nakon dvadeset godina intervencija i mnogo žrtava i dalje nije miran. A veoma destruktivne su i ove naoružane ekstremističke skupine koje ne mare za životima i imovinom civila.
U Maliju je situacija nešto drugačija, a problemi sa ovim ekstremnim grupacijama bit će samo veći, jer ovaj vakuum vlasti takve grupacije najviše koriste, a najveće žrtve svega toga su obični civili kojima nije ni do čega drugog nego do mirnog života kako bi mogli da nastave svoju svakodnevnu borbu da svojoj djeci osiguraju egzistenciju.
Dodatna komplikacija jeste da je velik postotak stanovništva veoma mlad, a u krizi, nepravdi i nedostatku perspektive mlađi ljudi još teže zadrže smirenost i strpljenje i prije su podložni raznim utjecajima.
Molimo Uzvišenog Allaha da olakša narodu Malija i sačuva ih ovih pogubnih i besmislenih sukoba.