“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 6–8)
Od samog rođenja dijete se prilagođava pravilima života, bilo da se radi o hranjenju kada je dijete malo, ili da li je nešto dobro uradilo ili ne u kasnijem periodu njegovog uzrasta. Pedagog Feddema u svojoj knjizi “Ja=Ja & Nee=Nee” ističe da roditelji primjenjuju drugačiji način odgoja u početku života djeteta nego u kasnijem periodu kad dijete ima pet ili šest godina, a zasigurno koriste druge metode odgoja za djecu koja idu u školu. Također odgoj djevojčice i dječaka nije isti. Pored toga, jedno je dijete lakše odgojiti nego drugo.
Pored ovoga, mora se uzeti u obzir i porodična situacija tj. da li su roditelji razvedeni, da li dijete odgaja samohrani roditelj (u slučaju smrti jednog od supružnika) ili se pak javlja puno konfliktnih situacija unutar jedne porodice. Pored ovih faktora, postoje i drugi faktori koji utječu na odgoj djeteta, a koji se tiču prvenstveno njege, kao naprimjer, dijete ima ADHD, autizme ili neki drugi poremećaj koji može bitno utjecati na odgoj. U ovom slučaju odgoj zahtijeva drugačiji pristup djetetu.
Također pedagog Feddema ističe četiri najbitnija principa odgoja:
• Nagraditi ili kazniti dijete za dobro ili loše ponašanje
• Naučiti kako koristi riječ “ne”
• Postaviti principe i granice
• Pričati, objašnjavati, pregovarati i diskutirati sa djetetom
Ova četiri principa usko su povezana. Ako je jedan od njih neuspješan, isto tako će i ostala tri biti neuspješna i odgoj će naići na moguće probleme.
Ponašanje djece od rođenja, shvatanje kazne i nagrade
Do druge godine života dijete ne razumije kaznu i u tom periodu najbitnije je da roditelj pokazuje ljubav i pažnju prema njemu. Ono nagradu doživljava kao toplinu i zadovoljavanje svih njegovih potreba od strane roditelja. Psihologinja Harpka ističe da će topli emocionalni odnos roditelja i djeteta biti njegov temelj za rasuđivanje prihvatljivog ponašanja kasnije tokom razvoja. Ono u ovom periodu razvija razumijevanje za uzroke i posljedice, tako da kažnjavanje do ovog uzrasta ne bi imalo efekta. Ali, u ovom periodu djeteta neophodno je da roditelj stalno ponavlja šta je dobro, a šta nije dobro.
Već od treće godine života kod djeteta se počinje razvijati strah od kazne. U ovom periodu dječije ponašanje usmjerava se nagradama i kaznama. Oni su sposobni da ponove ono što im se govori, zbog čega je određeno ponašanje prihvatljivo ili neprihvatljivo, ali je činjenica da djeca u tom uzrastu na svjesnoj razini to još uvijek ne razumiju.
Nakon pete godine djeca počinju da shvataju osjećaje poput krivnje ili srama, čak i da razumiju osjećaje drugih, naročito poslije osme godine. Već od desete godine dijete je intelektualno zrelo da može razumjeti poželjna ponašanja, a i isto tako da razumije moralna načela u određenim situacijama. U ovom periodu ono svoje ponašanje usklađuje sa svojim unutrašnjim stavovima, ne prema zahtjevima roditelja ili drugih odraslih osoba, kao što je to bilo do sada.
Odgoj djece pomoću nagrade i kazne
Naučnici su istraživali ponašanje djece i došli su do zaključka da djeca kopiraju ponašanje svojih roditelja. Djeca koja su do svoje treće godine odrastala u sretnoj porodici, u kojoj je poklanjana ljubav i pažnja, bila su uspješnija u životu, dok djeca koja su materijalno imala veće mogućnosti, ali nisu imala dovoljno ljubavi i pažnje majčine ili očeve, manje su uspješna, a i isto tako manje osjećaju empatiju prema drugima. Također djeca koja su odrasla u nasilnim porodicama, u kasnijem periodu će se i ponašati nasilno.
Najveći dio ponašanja se uči tokom života. U zavisnosti od nagrade ili kazne, ponašanje će biti pozitivno ili negativno. Ali isto tako odnos roditelja, pozitivan ili negativan, prema djetetu ima veliki utjecaj na njegov odgoj. Ako roditelj daje do znanja djetetu da je ono dobro i da je njegovo ponašanje dobro, i dijete će se osjećati sigurnije u sebe i svoje ponašanje, imat će više samopoštovanja, a i druge će poštovati, dok roditelj koji konstantno ponavlja djetetu kako ono nije dobro dijete i stalno ga kritizira i kažnjava, to dijete će odrasti u negativnom mišljenju o sebi. Ovako ponašnje može na kraju preći u depresiju, melanholiju, neposlušnost ili revolt. (Hassan Šemsi Baša, Islamom i medicinom do zdravog života).
Kako bi ponašanje kod djece bilo efikasnije, neophodno je da roditelj jasno naglasi za koje ponašanje ga kažnjava ili nagrađuje. Ujedno nagrada i kazna treba da odgovara intenzitetu ponašanja, kako bi dijete shvatilo koje je ponašanje neprihvatljivo, a koje je manje prihvatljivo ili u potpunosti prihvatljivo (npr. ako dijete slaže za ocjenu ili kada udari svog brata ili sestru, kazna ne može biti ista).
Nekoliko je principa nagrade i kazne kojih bi se trebali roditelji pridržavati kako bi odgoj bio uspješan:
• Dosljednost (kažnjavati ili nagrađivati dijete za njegove postupke svaki put nakon njegovog ponašanja);
• Vrijeme (kazna ili nagrada mora se odmah izvršavati kako bi dijete shvatilo zašto se kažnjava ili nagrađuje, ne nakon nekoliko sati ili dana);
• Stepeni nagrade i kazne (jasno djetetu objasniti koji je prekršaj veći od drugog, ili koje je ponašanje bolje od prethodnog);
• Primjerene kazne (ne primjenjivati fizičke kazne).
Pohvala roditelja, osmijeh, zagrljaj i igranje s djetetom također su nagrade, isto tako je ljutnja i razočarenje kazna za njegovo ponašanje.
Psiholozi na Medicinskom univerzitetu Washington nakon istraživanja dokazali su da je kazna ipak učinkovitija od nagrađivanja djeteta za dobro ponašanje ili neke druge savremene tehnike odgoja.
Šta su nagrade, a šta kazne?
Za nagrade možemo reći da su svi oni postupci za koje očekujemo da će neko ponašanje biti ponovljeno. U zavisnosti od uzrasta i interesa djeteta, svaki roditelj treba da bira adekvatnu nagradu za određeni postupak.
Kako bi privukla pažnju roditelja, djeca su sklona da rade nestašluke, ali isto tako oni dobrim ponašanjem očekuju pažnju drugih. Neophodno je da roditelj svaki djetetov dobar postupak nagradi. Nagrada bi trebala da bude nekoliko sekundi nakon tog ponašanja, a ujedno i da se objasni zašto se dijete nagrađuje. Nije neophodno da svaka nagrada bude materijalna, pohvala, zagrljaj i osmijeh prestavljaju također nagradu, nekad je samo to i dovoljno. Međutim potrebno je da roditelj nagrađuje dijete svaki put kada ono ponavlja neko dobro ponašanje. Nakon određenog vremena, dovoljno je da dijete bude nagrađeno nakon što tri do četiri puta ponovi to ponašanje. Kada roditelj primijeti da je dijete savladalo i usvojilo takvo ponašanje, treba da prestane sa nagrađivanjem.
Kazne predstavljaju postupke koje trebaju da kod djeteta prekinu neko ponašanje ili da smanje njegovu učestalost. Kao i nagrada, i kazna se mora izreći odmah nakon tog ponašanja. Kazne treba uskladiti sa uzrastom djeteta i intenzitetom prekršaja koje je dijete počinilo. Također treba objasniti djetetu zašto je kažnjeno. Veoma je bitno da roditelj, ako kažnjava dijete, bude dosljedan kažnjavanju. Jer, ako roditelj izrekne tu kaznu i poslije se nje ne pridržava, onda kazna neće imati efekta. Tako da kazne koje se daju na određeni period, kao što su sedmica ili mjesec, neće imati efekt kod djece, jer djeca manjeg uzrasta nemaju osjećaj za vrijeme.
Jedan od načina kažnjavanja djece jeste i “time out”, odnosno odlazak u ćošak. Ako dijete bude kažnjeno tako što mora biti u ćošku duže od pet minuta, ovaj način kažnjavanja više neće biti djelotvoran. A i često kažnjavanje djeteta na ovaj će način također izgubiti značaj. Treba smisliti koje će kazne više utjecati na poboljšanje ponašanja od drugih. Drugi način kažnjavanja jeste “time with”, što znači da nekoliko minuta treba provesti sa djetetom i objasniti mu zašto je kažnjeno i zašto je roditelj ljut na njega, i da se takvo ponašanje ne može tolerirati.
Međutim, s druge strane, stalno ispravljanje djetetovog ponašanja i opominjanje predstavlja narušavanje međusobnog odnosa, roditelj-dijete. Stoga je neophodno da roditelj odredi koje je ponašanje prikladno, a koje nije i koje ne bi trebalo biti kažnjeno.
I za kraj, najbolje je:
• odvojiti vrijeme za dijete i saslušati ga,
• razgovarati sa njim o problemu i njegovom ponašanju,
• više nagrađivati nego kažnjavati dijete za njegovo ponašanje,
• bolje je nagraditi dijete za neizvođenje nekog lošeg ponašanja, nego ga kazniti za ono što uradi,
• kažnjavanje na način oduzimanja privilegija,
• podsjetiti ga na posljedice nepoželjnog ponašanja.
“Važno je napomenuti da će djeca veliki dio socijalno prihvaćenog ponašanja uočiti kod roditelja i onda ga kopirati.
Stoga, ako nemaju direktan primjer i ako se nagrade i posljedice koriste bez potkrepljenja prihvatljivog ponašanja u ponašanju samih roditelja, teško da će imati uspjeha” (Psihologinja, H. Harpka).Ali, kako bi roditelj postigao da njegov odgoj bude uspješan i da dijete bude odgojeno u skladu sa moralnim, vjerskim i ostalim načelima, potrebno je razvijati otvoren i topao odnos sa djetetom. Roditelj treba da poštuje dijete kao ličnost, podržava i motivira njegove dobre postupke.