Abdullah je klimao glavom i nepomično pratio svaku riječ. U tom momentu dobio je poruku od Imrana u kojoj mu se izvinjava jer je njegova mlađa sestra Ilma krenula da mu isključi igricu i da bi je spriječio, ne pazeći na džojstik, on je nenamjerno pritisnuo pogrešan taster i izbacio i Abdullaha i sebe iz igre. Abdullah se nasmijao čitajući ovu poruku. Ovo je bio razlog što nije pobijedio u finalu, ali je naučio jednu jako bitnu lekciju -- nije sve kao što izgleda!
Nije sve kao što izgleda
Raznolike jesenje boje ukrasile su Abdullahov kraj. Svaki dio prirode odiše jesenjim mirisima i nijansama. Sunčane dane zamijenila su svježa jutra i česte kiše. Priroda je obukla nove narandžasto-zlatne boje i dobila jesenji sjaj. Tako je i danas osvanulo tmurno i kišovito jesenje jutro u Abdullahovoj mahali. Abdullah se dogovorio sa svojim drugarima da zajedno igraju online popularnu videoigru koju skoro sva djeca iz njihovog razreda igraju. Iako je svako u svojoj kući, u toploj sobi, mogu online pričati i dogovarati se. Abdullah je u timu sa Imranom i nadaju se da će danas osvojiti najveći level i pobijediti sve ostale drugare. Dogovorili su taktiku igre i sve je išlo po planu. Pobjeđivali su i polako prelazili levele i olako došli do finala. Uigrani i sretni, bodrili su jedan drugog. To će biti pobjeda o kojoj će naredne sedmice brujati cijela škola. I finale je išlo kao i što su se nadali. Zajedno su prelazili prepreke i izazove pomažući jedan drugom. A, onda pred sami cilj, kada su se već počeli radovati pobjedi, Abdullah je izbačen iz igre. Pritiskao je snažno sve tipke na džojstiku i iz bijesa počeo da viče na sav glas: "Ne, ovo je nemoguće!" Čuvši Abdullahovu dreku, babo zabrinuto dotrča da vidi šta se dešava. Zatekao je Abdullaha ljutog i tužnog sa džojstikom u ruci kako plače. Babi nije bilo jasno šta se dešava pa upita Abdullaha: "Šta se desilo, zašto tako vičeš?" Abdullah kroz plač odgovori: "Igrao sam igricu sa Imranom i dogovorili smo se da zajedno pobijedimo, a kada smo bili na posljednjem levelu u finalu pred pobjedom, Imran je mene izbacio iz igre kako bi on sam pobijedio. On od danas više nije moj drug." Pomalo zbunjen, babo je slušao Abdullaha pa ga upita: "A jesi li upitao Imrana zašto te je izbacio iz igre?" "Pitao sam ga, ali se ne javlja", odgovori Abdullah ljutito. Babo je posmatrao Abdullahovo ljutito lice, pa mu reče: "Razumijem da ti je krivo i žao što nisi pobijedio, ali ipak ne mora da znači da te je Imran izbacio iz igre." Abdullah, zbunjeno gledajući u babu, reče: "Kako to misliš da ne mora da znači kada je samo on igrao sa mnom u timu?" Babo sjede pored Abdullaha i nježno mu poče govoriti: "U Kur'anu ima jedna predivna priča u kojoj nas Allah uči da stvari mogu biti drugačije nego što to nama na prvi pogled izgleda." "Na koju priču misliš?", znatiželjno upita Abdullah. Babo se nasmiješi i reče: "Radi se o priči o Musau, alejhis-selam, i Hidru." Abdullah je pomalo zbunjeno gledao u babu i reče: "Baš me interesuje kakve to veze ima sa mnom i Imranom." Babo zatim nastavi: "Allah nam u Kur'anu priča najljepše priče koje imaju snažne poruke za sva vremena. Takva je i ova priča. Uzvišeni Allah objavio je Musau, alejhis-selam, da na zemlji postoji jedan čovjek koji ima veliko znanje. Taj čovjek zvao se Hidr. Kada je Musa izrazio želju da ga sretne i uči od njega, Allah mu je ukazao da se on nalazi na mjestu gdje se spajaju dva mora. Poslanik Musa, alejhis-selam, uputio se na put sa svojim slugom Jošuom. Poslije nekoliko dana putovanja i traganja, Musa, alejhis-selam, pronašao je mjesto gdje se spajaju dva mora i susreo se sa Hidrom. Kada mu se predstavio, Musa, alejhis-selam, upitao ga je da li može da ga prati da bi učio od njega ispravno znanje. Hidr mu na to odgovori da on ne može izdržati da putuje s njim. Musa, alejhis-selam, bio je uporan i govorio je Hidru da će biti strpljiv i da mu se neće ništa protiviti. Hidr pristade da ga Musa, alejhis-selam, prati, ali pod uslovom da ga ništa ne pita dok on prvi nešto ne kaže. I tako njih dvojica krenuše na to putovanje i to lađom. I kad se u lađu ukrcaše, Hidr je probuši. Musa, alejhis-selam, osudio je taj čin jer je znao da je ta lađa potrebna tim ljudima da na njoj plove. Hidr podsjeti Musaa da mu je na početku rekao da ne može s njim izdržati. Nedugo zatim na tom putu naiđoše na jednog dječaka i Hidr ga ubi. Kada Musa, alejhis-selam, vidje taj jeziv prizor, poče kritikovati Hidra jer je učinio strašno ružno djelo -- ubio je bezgrešno dijete koje nikog nije ubilo. Hidr je tada još žešće podsjetio Musaa, alejhis-selam, da mu je na početku već rekao da ne može s njim izdržati. Musa, alejhis-selam, traži od Hidra još jednu šansu i obeća da ga više ništa neće pitati. Zatim nastaviše putovanje i dođoše do jednog grada i jako gladni zatražiše nešto hrane od stanovnika, ali niko nije htio da ih ugosti. Zatim vidješe neki stari zid koji samo što se nije srušio. Hidr je popravio taj zid i iznova sazidao. A kada završiše, Musa, alejhis-selam, reče Hidru da je mogao od stanovnika grada tražiti i neku nadoknadu zbog posla koji je uradio. Ovo je bilo treći put da Musa, alejhis-selam, upućuje neko pitanje ili opasku Hidru poslije koje je Hidr odlučio da prekine putovanje i da se rastane s Musaom. Ali, prije nego su se razišli, Hidr je pojasnio djela koja su naizgled bila okrutna. Što se tiče lađe koju je probušio, rekao je da je ona bila u vlasništvu siromaha koji su radili na moru, a pred njima je bio neki vladar koji je otimao svaku ispravnu lađu. Njihovu oštećenu lađu vladar neće oteti, a onda je oni mogu popraviti i dalje je koristiti. Što se tiče dječaka, njegovi roditelji bili su vjernici, a ovaj dječak bi ih mogao navratiti na nasilje i nevjerovanje. Allah je htio njegovim roditeljima da podari boljeg, čestitijeg i milostivijeg sina. A što se tiče onoga zida, on je dvojice siročadi iz onog grada i pod njim je zakopano blago. Otac njihov bio je dobar čovjek pa Uzvišeni Allah želi da oni, kada odrastu, izvade svoje blago. Ovo je bilo objašnjenje za Musaovo, alejhis-selam, nestrpljenje. Ovom poučnom pričom Allah nas uči da nije sve u životu kao što izgleda. Neke stvari sasvim drugačije izgledaju nego što ustvari jesu."
Pročitaj sljedeći
Odgovorno roditeljstvo i žvakanje
Povezano
Dječiji kutak Broj 134
Aminina potraga za Flekicom
Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.
Dječiji kutak Broj 133
Nijet koji vodi do prave pobjede
Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.
Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.