Prve sedmice nakon vojnog udara u Egiptu pokazale su da tzv. revolucija, 30. juna 2013., nije ništa drugo do “lažna trudnoća”. U suštini, to je jak udarac procesu promjena i reformi u arapskom svijetu te unazađivanje demokratskog napretka kroz vraćanje na vlast snaga bivšeg režima “odjenutog u novo ruho”.
Nema sumnje da su demonstracije 30. juna bile masovne i da su odraz nezadovoljstva velikog broja građana politikom predsjednika Muhammeda Mursija i Muslimanske braće, što se ne može zanemariti. Te demonstracije pokazale su da pokret Muslimansko bratstvo nije uspio pridobiti druge političke opcije, niti formirati širok patriotski savez koji bi štitio stečevine revolucije kojom je svrgnut Mubarak. S druge strane, pokazale su uspjeh pristalica bivšeg režima u uspostavljanju saveza sa vojskom te liberalnim, nacionalnim i ljevičarskim snagama, što je rezultiralo stvaranjem krize općeg nepovjerenja prema islamistima, naročito prema Muslimanskom bratstvu, unatoč tome što se taj savez nije zasnivao na bilo kakvom programu osim na zajedničkom cilju svrgavanja Mursija i uklanjanja islamista sa vlasti.
Tvrdnja da su demonstracije 30. juna druga etapa revolucije 25. januara, ili da je to nova narodna revolucija, predstavljaju pretjerivanje i veliku laž, što se lahko pokazuje na osnovu sljedećih pet kriterija.
Revolucionarni karakter
Narodne revolucije dobijaju taj naziv zbog ustanka širokih narodnih masa protiv okrutnih diktatorskih režima, a ako pogledamo demonstracije 30. juna i vojni udar kojim su rezultirale, doći ćemo do zaključka da je to bio udar na demokratski sistem i civilnog predsjednika koji je izabran na transparentno provedenim demokratskim izborima, i kojim je upotrebom grube sile zbačen sa vlasti i otet izabrani predsjednik, poništen ustav za koji su glasale dvije trećine naroda, i raspušteno Savjetodavno vijeće izabrano demokratskim putem. Vojni udar je, također, iznio na vidjelo spregu vojske, nekih opozicionih stranaka i pristalica Mubarakovog režima koji su se ustremili na one koji su se borili protiv korupcije umjesto na korumpirane elemente bivšeg režima koji su kočili reformske procese. Ovi “tridesetojunski revolucionari” nisu zahtijevali uspostavu pravde u prijelaznom periodu niti odlučno suprotstavljanje utjecajnim ljudima Mubarakovog režima i korumpiranim elementima, naprotiv, isposlovali su vojni udar koji je na vlast vratio snage režima protiv kojeg je pokrenuta revolucija 25. januara. Štaviše, neke istaknute ličnosti bivšeg režima i simpatizeri Muhammeda Hosnija Mubaraka zasjeli su u ministarske fotelje dok su u isto vrijeme islamisti potpuno udaljeni sa svih dužnosti u svim ministarstvima, pa čak i članovi stranke Nur koja je podržala vojni udar, a pripadnici beznačajnih stranaka okupljenih u Frontu spasa dobili su više ministarskih pozicija nego što su imali islamisti u vladi predsjednika Mursija koja je, da podsjetimo, optuživana da postavljanjem kadrova Muslimanske braće u državne institucije provodi njihovo islamiziranje.
Narodna podrška
Demonstracije održane 30. juna odražavaju uvjerenja samo jednog dijela egipatskog naroda, dok su potpuno ignorirale široke narodne mase drugačijih uvjerenja, i donijele su polariziranje i razdor, suprotno demonstracijama 25. januara koje su odražavale stanje općenarodnog konsenzusa.
Pristalice vojnog udara bili su prinuđeni da se posluže preuveličavanjem broja demonstranata kako bi prikazali da imaju ogromnu podršku, pa smo svjedočili neviđenom ismijavanju zdravog razuma kroz preuveličavanje broja demonstranata 30. juna na području cijelog Egipta. Tako smo imali priliku pratiti kako se broj demonstranata dramatično povećavao: početnih sedam miliona ubrzo je naraslo na sedamnaest, potom na trideset, pa na trideset tri, da bi dostiglo cifru od čak “preko trideset šest miliona”. Ove cifre s punim uvjerenjem iznosili su intelektualci, akademici, ugledni političari, svi zaredom sljedbenici liberalne, nacionalne i ljevičarske ideje, odnosno, pristalice vojnog udara. Pred svakom objektivnom stručnom analizom navedene brojke su neodržive, a cilj im je bio da, kroz ogromnu domaću i stranu medijsku propagandu, pučistima daju legitimitet. Nakon pokušaja da utvrdi činjenice o broju demonstranata, BBC konstatira da “ne postoji nijedan dokaz niti pouzdan izvor koji potvrđuje da je broj demonstranata dosegao cifru od trideset miliona”. Čak su i predstavnici egipatske vojske demantirali tvrdnje da su oni iznijeli taj podatak, a i “Google Earth” opovrgao je da stoji iza toga. Medijska mreža Al-Džezire sponzorirala je istraživanje stručnjaka, koje je pokazalo da ukupan broj demonstranata, koji su 30. juna učestvovali u demonstracijama protiv Mursija, na teritoriji cijelog Egipta ni u kojem slučaju nije bio veći od četiri miliona učesnika. To znači da je na demonstracijama učestvovalo maksimalno 4,5% građana Egipta, odnosno 8% od onih koji imaju pravo glasa. Očito je da smo bili žrtve medijske propagande lišene svake objektivnosti.
Isti je slučaj i sa tvrdnjom pokreta Temerrud da su sakupili dvadeset dva miliona potpisa na peticiju za ostavku predsjednika Mursija i raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora. Nijedna nepristrana strana nije potvrdila tačnost tih navoda, niti je iko mogao provjeriti vjerodostojnost navedene brojke, kao ni imena potpisnika. S druge strane, pokret Tedžerrud (pristalice izbornog legitimiteta, op. prev.) iznio je tvrdnju da su sakupili dvadeset šest miliona potpisa podrške Mursiju, što je brojka koja bi, kada bi se utvrdila njena vjerodostojnost, u najmanju ruku pobila tvrdnje pristalica puča o narodnom konsenzusu o podržavanju puča koji je izvela vojska u sadejstvu sa pokretom Temerrud, Frontom spasa i pristalicama bivšeg režima.
Pristalice puča zaboravljaju da moderne demokratije prevazilaze metodu mobiliziranja narodnih masa i da su okrenute mnogo vjerodostojnijem, preciznijem i transparentnijem načinu utvrđivanja narodne podrške – glasačkoj kutiji. Ako su snage koje stoje iza demonstracija održanih 30. juna bile sigurne u veliku narodnu podršku, zašto nisu sačekali parlamentarne izbore koji su trebali biti raspisani u roku od dva do tri mjeseca, da tu podršku ovjere na slobodnim i pravednim izborima?
Odnos snaga
U demokratskim državama civilna vlast upravlja vojskom, policijom i sigurnosnim aparatom. U Egiptu se, međutim, vojska uzdigla iznad države, iznad demokratskog sistema, zapravo, i u nedemokratskom maniru stavila se u poziciju suca koji sudi vlastima i odabire političke opcije, vraćajući Egipat u doba vojnih prevrata od kojih su decenijama patile zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike.
Stavljajući se na jednu stranu, vojska je uništila demokratski proces i obesmislila demokratski sistem jer tim opasnim presedanom kojim se stavila iznad vlasti, višestranačje, izborni procesi, izgradnja demokratskih institucija, postali su besmisleni, pošto njihov uspjeh zavisi od ličnih interesa i hirova vojnih generala.
Također, treba istaći kako postoje ozbiljne indicije da priklanjanje vojske demonstracijama protiv predsjednika Mursija nije bilo nikakvo spontano priklanjanje volji naroda, nego unaprijed pripremljen plan izvršen u koordinaciji sa pokretom Temerrud i drugim Mursijevim protivnicima kako bi se vojni udar zaogrnuo plaštom civilnog pokreta.
Moralni principi
Demokratija podrazumijeva postojanje društvenog ugovora (ustava) koji garantira mirno smjenjivanje vlasti, nekorištenje nasilnih metoda kojima se poništavaju demokratski procesi te davanje prilike pobjedniku izbora da svoj program provede u dobijenom mandatu.
Potpuno je jasno da su liberali, ljevičari i nacionalisti bili šokirani uspjehom islamista na slobodnim izborima, dok su se oni sami našli u redu stranaka sa minornom narodnom podrškom, stoga su radije igrali ulogu kočničara demokratskih procesa u čemu su otišli tako daleko da su se urotili sa pristalicama bivšeg režima, najposlije i sa vojskom. To što su odabrali da ih vojska instalira na ministarske pozicije umjesto da do njih dođu putem glasačke kutije odraz je njihovog moralnog srozavanja. Nakon što su urlali “neka padne vojna vlast” koja je rukovodila prijelaznim periodom nakon zbacivanja Mubaraka, predstavnici tih političkih stranaka počeli su opravdavati vojni udar, otmicu demokratski izabranog predsjednika, poništavanje ustava, rušenje ustavnih institucija, te su se ponudili za ministarske fotelje i učešće u vladi, i učešće u planiranju masakara koji su izvršeni nad protivnicima puča. Čini se da ih je osjećaj nemoći u demokratskom sukobu sa islamistima nagnao da odbace parolu “građanske države” čijim se ekskluzivnim predstavnicima i zaštitnicima predstavljaju.
Sviđalo se to nekome ili ne, ali vječito, za terorizam i ekstremizam, krivi islamisti danas u Egiptu pokazuju visok stepen poštivanja izbornog legitimiteta, principa mirne smjene vlasti i transparentnih demokratskih procesa.
Međunarodni politički faktori
Ovo je vrlo bitno zbog međunarodnog i regionalnog značaja Egipta, a ovaj kriterij pokazuje da je puč rezultirao vraćanjem Egipta na stanje iz vremena bivšeg režima, stanje nepodudarnosti između volje vladajuće elite i volje naroda.
Na međunarodnoj političkoj sceni tri su faktora ključna za utvrđivanje prirode vojnog puča u Egiptu, a to su korelacije između pučista i arapskih zemlja, te Izraela i SAD-a.
Arapske zemlje:
Mnogo je sumnji da su zemlje Arapskog zaljeva koje s neprijateljstvom gledaju na “politički islam” i koje strahuju da će i njih zahvatiti “arapsko proljeće”, pomagale provođenje vojnog udara davanjem finansijske podrške pučistima.Sa svoje strane pučisti su šokirali svojim odnosom spram arapskih interesa. Naime, odmah po preuzimanju vlasti počeli su stezati obruč oko Gazze uništavanjem podzemnih tunela, zatvaranjem graničnog prijelaza Rafah, ogromnom medijskom kampanjom protiv Hamasa koja je obilovala lažnim konstrukcijama i zapanjujućim jezikom mržnje.
Medijska kampanja i jezik mržnje usmjeren je i na Sirijce kojih oko 200.000 boravi u Egiptu, uz ukidanje bezviznog režima i uvjetovanjem izdavanja viza pismenom potvrdom sirijskog ministarstva unutrašnjih poslova da odobrava dotičnoj osobi putovanje u Egipat. Jesu li gušenje palestinskih snaga otpora i vršenje pritiska na sirijske revolucionare, koje provodi pučistička vlast, zaista odraz slobodno izražene volje egipatskog naroda?
Izrael:
Izrael nije krio svoje zadovoljstvo zaustavljanjem demokratskog napretka u Egiptu, uklanjanjem utjecaja “političkog islama” i vraćanjem vojske na političku scenu. Izrael to smatra početkom kraha “arapskog proljeća”. Njihova radost zbog posljednjih dešavanja u Egiptu tolika je da je predsjednik Izraela Šimon Perez morao pozvati državne predstavnike da se suzdrže od izražavanja radosti jer će to djelovati iritantno na Egipćane pa će dovesti pučiste u neugodnu situaciju.Iz izraelskih izvora procurila je informacija da su ih vođe puča o svojoj namjeri obavijestili tri dana prije provođenja. Izraelske novine “Maaref” objavile su kako izraelski vojni krugovi generala Sisija smatraju genijem i junakom, a prema “Midle East Monitoru”, izraelski ambasador u Egiptu izjavio je da je Sisi junak židova ne samo u Izraelu nego i u čitavom svijetu. Ove izjave nisu toliko odraz simpatija prema Sisiju koliko su odraz mržnje prema “političkom islamu”, strahu od njega i njegove moguće uloge u borbi protiv Izraela.
Novine “El-Kudsul-Arabi” u izdanju od 25. 7. 2013., donose u prijevodu vijest koju su objavile izraelske novine “Maaref” u kojoj se navodi da premijer Natanjahu preko republikanskog senatora Randa Paula pokušava izdejstvovati američki ekonomski plan za podršku egipatske ekonomije kako bi se na vlasti održali pučisti koji su garant ispunjenja najveće želje Izraela – ukopavanja demokratskih procesa u arapskom svijetu.
Zapitajmo se, kolika je mogućnost da se slobodno izražena volja egipatskog naroda potpuno podudara sa željama njihovog najljućeg neprijatelja?
Sjedinjene Američke Države
podržale su vojni udar za koji su, prema raspoloživim informacijama, unaprijed znale te su mu pružile podršku, ali su odlučili da u početku igraju ulogu neutralnog posmatrača, zagovornika demokratije, kako ne bi došli u koliziju sa vrijednostima za koje se formalno zalažu. Međutim, odbili su vojni udar okarakterizirati tim svojstvom, nisu tražili povratak na snagu ustavnog poretka, niti su obustavili slanje pomoći za koju, navodno, uvjetuju postojanje demokratskog sistema u zemlji. Ipak, nismo dugo čekali da se svrstaju na stranu pučista izjavama tipa: “Egipatski je narod rekao svoje”, ili antologijskom izjavom Johna Carreyja, sekretara za vanjsku politiku, da je “vojska intervenirala kako bi zaštitila demokratiju odazivajući se pozivu miliona Egipćana”.Zaključak
Demonstracije održane 30. juna iskorištene su za dovođenje vojske na vlast, rušenje demokratskog puta, zadavanje udarca islamistima, posebno Muslimanskoj braći, te za zaustavljanje daljnjeg širenja “arapskog proljeća”. U tom cilju iskorištena je naivnost jednog dijela omladine i patriotskih snaga ozlojeđenih zbog sporosti demokratskog napretka i lošeg ekonomskog stanja da bi preko njih pučisti dobili na vjerodostojnosti. Od velike pomoći bili su im predstavnici ljevičarskih i liberalnih snaga koji svoju nepopularnost u narodu pokušavaju prikriti uspinjanjem na vlast vozeći se na tenkovima. Stoga nema sumnje da je u Egiptu na djelu kontrarevolucija koja poništava sve stečevine narodne revolucije 25. januara, što će narod ubrzo shvatiti i tada ćemo svjedočiti novoj narodnoj revoluciji, ovaj put jačoj i moćnijoj, koja će ojačati Egipat i vratiti ga na mjesto regionalnog lidera i jedne od svjetskih sila, mjesto koje Egiptu i pripada.
Izvor: aljazeera.net
Autor: Muhsin Muhammed Salih