Danas je poseban dan. Ne samo zato što dječica neće ići u školu, već zato što je petak, a još više zato što će danas hadžije iz njihovog mjesta poći na put Allahove milosti, na put ka mubarek Mekki i Medini. I ako možda još uvijek ne znaju kolika je blagodat biti Allahovi gosti, i Abdullah i Amina će inšallah ići na ispraćaj hadžija i učiti dovu da budućim hadžijama Allah Dragi olakša put i ukabuli hadždž. I njihov otac će inšallah biti Allahov gost, i on odlazi na hadždž. “Nemoj neki od vadžiba hadždža da zaboraviš obaviti, babo.” – brižno se obratila Amina ocu. “Nadam se da neću, inšaAllah” – odgovori otac s osmjehom. Amina i Abdullah bili su radosni sto će inšaAllah njihov otac obaviti ovu islamsku dužnost, ali su, isto tako, bili i tužni što će neko vrijeme njihov otac biti daleko od njih. Nakon džume-namaza pođoše ka skupini ljudi koji su stajala ispred autobusa. Abdullah i Amina su ponosno koračali s ocem, gledajući u vesela lica budućih hadžija. Porodica, rodbina i prijatelji budućih hadžija stojali su ispred autobusa, selame i ispraćaju svoje najdraže na mubarek put. Divno li je biti hadžija. To je velika blagodat Uzvišenog. Zar nije san svakog vjernika tavafiti oko Ka'be kao što je Ibrahim alejhisselam, tavafio?! Zar nije čast sa'j od Safe do Merve činiti, te se sjetiti Hadžere, majke Ismaila, alejhisselam?! Zar nije blagodat Zem-zem vodu piti?! Zar nije od Allahove milosti stojati na Arefatu, tamo gdje je naš dragi Resul, alejhisselam, svoj oproštajni govor održao?! Molim Allaha Uzvišenog da se svima nama smiluje i da nas sviju ugosti u Bejtullahu. Na ispraćaju su svi suznih očiju: oni koji odlaze na hadždž plaču dirnuti radošću blagodati i milosti koju im je Milostivi Stvoritelj ukazao. Oni koji ostaju plaču što oni nisu ovogodišnji Allahovi gosti i mole Uzvišenog da se i njima smiluje i ugosti ih u jednoj od narednih godina. Dok su buduće hadžije ulazile u autobus, Amina i Abdullah su grlili oca. „Nemoj nas zaboravit u dovama, babo!“ – drhtavim glasom reče Abdullah. „Bićete inšaAllah u svakoj mojoj dovi, djeco draga.“ – odgovori otac. Dok je buduće hadžije ispraćao mehki glas tekbira, počasni putnici su uznemirenih srca krenuli na put. Željno su čekali momenat dolaska na mikat (mjesto gdje muškarci oblače bijele ihrame i sve hadžije donose nijet), kako bi počeli sa izgovaranjem telbije: "Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk! Innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulk, la šerike lek!" ("Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, Ti sudruga nemaš! Odazivam Ti se, Tebi pripada svaka hvala, blagodat i vlast! Ti sudruga nemaš!") Abdullah je pogledom pratio autobus u kome je njegov otac bio i dovu Allahu Dragom upućivao: “Gospodaru moj, olakšaj im putovanje i obavljanje svih obreda hadždža. Ukabuli im upućene dove i primi im hadždž, Milostivi Gospodaru. Smiluj se meni, mojoj majci, sestri i ostalim muslimanima koji još nisu osjetili slast hadždža da budemo što prije Tvoji gosti!” Amin!
Odazivam Ti se, Allahu, odazivam!
Razigrani sunčevi zraci probudiše još jedan mubarek dan, petak. Dok se Abdullah u svojoj sobi žurno spremao za sve obaveze koje ga danas čekaju, Amina je sjedila u dnevnoj sobi sa majkom i babom. I Abdullah i Amina su, kao i njihovi roditelji, uživali u jutarnjim zajedničkim trenucima kad nakon sabah-namaza zajedno piju čaj i razgovaraju o obavezama i dužnostima koje trebaju u toku dana izvršiti.
Pročitaj sljedeći
Povezano
Aminina potraga za Flekicom
Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.
Nijet koji vodi do prave pobjede
Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.
Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.