Razigrani sunčevi zraci probudiše još jedan mubarek dan, petak. Dok se Abdullah u svojoj sobi žurno spremao za sve obaveze koje ga danas čekaju, Amina je sjedila u dnevnoj sobi sa majkom i babom. I Abdullah i Amina su, kao i njihovi roditelji, uživali u jutarnjim zajedničkim trenucima kad nakon sabah-namaza zajedno piju čaj i razgovaraju o obavezama i dužnostima koje trebaju u toku dana izvršiti.
Danas je poseban dan. Ne samo zato što dječica neće ići u školu, već zato što je petak, a još više zato što će danas hadžije iz njihovog mjesta poći na put Allahove milosti, na put ka mubarek Mekki i Medini. I ako možda još uvijek ne znaju kolika je blagodat biti Allahovi gosti, i Abdullah i Amina će inšallah ići na ispraćaj hadžija i učiti dovu da budućim hadžijama Allah Dragi olakša put i ukabuli hadždž. I njihov otac će inšallah biti Allahov gost, i on odlazi na hadždž. “Nemoj neki od vadžiba hadždža da zaboraviš obaviti, babo.” – brižno se obratila Amina ocu. “Nadam se da neću, inšaAllah” – odgovori otac s osmjehom. Amina i Abdullah bili su radosni sto će inšaAllah njihov otac obaviti ovu islamsku dužnost, ali su, isto tako, bili i tužni što će neko vrijeme njihov otac biti daleko od njih. Nakon džume-namaza pođoše ka skupini ljudi koji su stajala ispred autobusa. Abdullah i Amina su ponosno koračali s ocem, gledajući u vesela lica budućih hadžija. Porodica, rodbina i prijatelji budućih hadžija stojali su ispred autobusa, selame i ispraćaju svoje najdraže na mubarek put. Divno li je biti hadžija. To je velika blagodat Uzvišenog. Zar nije san svakog vjernika tavafiti oko Ka'be kao što je Ibrahim alejhisselam, tavafio?! Zar nije čast sa'j od Safe do Merve činiti, te se sjetiti Hadžere, majke Ismaila, alejhisselam?! Zar nije blagodat Zem-zem vodu piti?! Zar nije od Allahove milosti stojati na Arefatu, tamo gdje je naš dragi Resul, alejhisselam, svoj oproštajni govor održao?! Molim Allaha Uzvišenog da se svima nama smiluje i da nas sviju ugosti u Bejtullahu. Na ispraćaju su svi suznih očiju: oni koji odlaze na hadždž plaču dirnuti radošću blagodati i milosti koju im je Milostivi Stvoritelj ukazao. Oni koji ostaju plaču što oni nisu ovogodišnji Allahovi gosti i mole Uzvišenog da se i njima smiluje i ugosti ih u jednoj od narednih godina. Dok su buduće hadžije ulazile u autobus, Amina i Abdullah su grlili oca. „Nemoj nas zaboravit u dovama, babo!“ – drhtavim glasom reče Abdullah. „Bićete inšaAllah u svakoj mojoj dovi, djeco draga.“ – odgovori otac. Dok je buduće hadžije ispraćao mehki glas tekbira, počasni putnici su uznemirenih srca krenuli na put. Željno su čekali momenat dolaska na mikat (mjesto gdje muškarci oblače bijele ihrame i sve hadžije donose nijet), kako bi počeli sa izgovaranjem telbije: "Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk! Innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulk, la šerike lek!" ("Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, Ti sudruga nemaš! Odazivam Ti se, Tebi pripada svaka hvala, blagodat i vlast! Ti sudruga nemaš!") Abdullah je pogledom pratio autobus u kome je njegov otac bio i dovu Allahu Dragom upućivao: “Gospodaru moj, olakšaj im putovanje i obavljanje svih obreda hadždža. Ukabuli im upućene dove i primi im hadždž, Milostivi Gospodaru. Smiluj se meni, mojoj majci, sestri i ostalim muslimanima koji još nisu osjetili slast hadždža da budemo što prije Tvoji gosti!” Amin!