Nakon toga nisu prošle ni četiri noći a on je izboden. Tog jutra stajao sam u safu (čekajući sabah-namaz), a između mene i Omera bio je samo Abdullah b. Abbas. (Tj. iza Omera u prvom safu je bio Ibn Abbas, a u drugom safu iza Ibn Abbasa bio je Amr. Znao je govoriti: 'Nije me sprečavalo da budem u prvom safu osim Omerov ugled.') On je običavao, kad bi prolazio kroz safove, da govori: 'Poravnajte i popunite safove.' Kada bi se uvjerio da u safu nema praznina, iskoračio bi i izgovorio početni tekbir. (Također je Amr govorio: 'Omer ne bi donosio početni tekbir sve dok se ne bi okrenuo prvom safu, pa ako bi primijetio nekoga da je isturen naprijed u safu ili da je povučen unazad, udario bi ga štapom. To me je sprečavalo da stanem iza njega.')Na prvom rekatu prakticirao je učiti suru Jusuf, na drugom suru En-Nahl, ili njima slične sure, kako bi se oni koji žele u džemat mogli okupiti. Ovoga puta čuo sam ga da je, čim je izgovorio početni tekbir i ovaj ga ubo (dva ili tri puta), rekao: 'Ubi me pseto!' Barbarin je nožem, koji je imao dvije oštrice (premazane otrovom), prolazeći kroz safove, udarao i lijevo i desno oko sebe. Ranio je trinaestericu, i sedmerica su podlegla ranjavanju. Vidjevši to, jedan musliman na njega baci ogrtač s kapuljačom. Shvativši da će biti uhvaćen, on presudi sam sebi. Omer je uzeo Abdurrahmana b. Avfa za ruku i postavio ga na svoje mjesto kao imama. Onaj što je bio iza njega vidio je isto što i ja, dok oni sa strana nisu znali o čemu se radi. Pošto je utihnuo Omerov glas, ljudi su uzvikivali: 'Subhanallah!'Abdurrahman brzo klanja namaz (u drugoj verziji kaže se da je klanjao učeći najkraće sure iz Kur'ana: Inna eatajnakel-kevser i Iza džae nasrullah) i pošto završiše, Omer reče: 'Ibn Abbase, idi vidi ko me ubode?' (U drugoj verziji navodi se da je Omer zatražio prvo od Ibn Abbasa da pita prisutne ljude da li je to neko od njih uradio Omeru. Kaže se da se Omer bojao da je nekome od svojih sugrađana nešto nažao uradio, pa su mu se na takav način osvetili. Ibn Abbas je to odbio i utjecao se Allahu da se takvo nešto desi među njima.)Ibn Abbas je otišao žurno i nakon izvjesnog vremena vrati se i reče: 'Mugirin rob!' (Ebu Lu'lu'a kojem je bilo ime Fejruz) 'Zanatlija?', upita Omer. 'Da!', odgovori Ibn Abbas. Omer kaza: 'Allah ga ubio, a bio sam zapovijedio da mu se pomogne. Hvala Allahu pa moja smrt nije došla od ruke muslimana. A ti i tvoj otac željeli ste da se Medina naseli barbarima.'Abbas je, inače, imao najviše robova. 'Ukoliko želiš', reče Ibn Abbas, 'sve ćemo ih pobiti.' 'Ne laži!', reče Omer. (Odnosno: "Ne griješi!" -- stanovnici Hidžaza pod riječju kezib nisu mislili na laž već na grešku.) 'Zar da ih pobiješ nakon što su naučili vaš jezik, nakon što su se počeli okretati prema vašoj kibli, nakon što su hodočastili Kabu!?'Omer je odnesen kući, a i mi smo se zaputili za njim. Ljudi su izgledali tako kao da ih do tada nikakva nesreća nije zadesila. Neko bi prozborio: 'Bit će dobro!' Drugi: 'Plašim se za njega!' (U drugoj verziji kaže se da je izgubio svijest i bio u takvom stanju sve dok sunce nije počelo da izlazi, pa se probudio i upitao: 'Jesu li ljudi klanjali?' Nakon što su mu potvrdno odgovorili, rekao je: 'Nema islama onaj koji ostavi namaz.' Zatim se abdestio i klanjao. Ibn Omer je rekao: 'Abdestio se i klanjao, pa je na prvom rekatu učio Vel-asr, a na drugom Ja ejjuhel-kafirun. Naslonio se na mene a iz rane mu je istjecala krv. Stavio sam srednji prst da mu zaustavim krvarenjem, pa to nije bilo dovoljno da zatvori ranu.')Donijeli su mu piće i on ga popi, a ono iscuri kroz ranu. Znali su da će umrijeti. (U drugoj verziji kaže se da je zatražio da mu dovedu doktora da mu pogleda ranu, pa kada je doktor došao, zatražio je da mu daju piće, sok od datula, da popije da vidi kako će reagovati rana. Zatim su doveli drugog doktora koji je zatražio da mu daju mlijeko, pa je mlijeko izašlo na obje rane. Tada je doktor rekao Omeru da ostavi oporuku jer će umrijeti istog dana ili sutradan.)Ušli smo kod njega. Ljudi su dolazili i hvalili ga. Ušao je jedan mladić (ensarija) i rekao: 'Raduj se, vladaru pravovjernih, onome što ti je Allah podario: drugovao si sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, među prvima si primio islam, imaš zasluge o kojima znaš, izabran si za halifu i vladao si pravedno, na koncu umireš šehidskom smrću.'A Omer reče: 'Ja iz ovoga želim izaći čist, ni za sebe ni protiv sebe!' Kada je mladić krenuo da izađe, Omer je primijetio da mu se odjeća vuče po zemlji, pa reče: 'Vratite mi tog mladića.' Pošto ga vratiše, Omer reče: 'Podigni tu odjeću, sinko, duže će ti trajati, a to je bliže pokornosti tvome Gospodaru.'I nastavi: 'O Abdullah, sine Omerov, pogledaj šta imam od duga.' Izračunali su i ustanovili da ima oko osamdeset i šest hiljada.'Ukoliko imetak Omerove porodice bude dovoljan, ti podmiri dug iz njega, a ukoliko ne bude, zatraži od porodice Adija b. Ka'ba. Ukoliko ni to ne bude dovoljno, onda zatraži od Kurejšija, a ne traži od drugih. Tako izmiri moj dug', reče Omer i dalje nastavi: 'Potom otiđi Aiši, majci pravovjernih, i reci joj: 'Omer te selami.' Ne govori 'vladar pravovjernih', jer od danas to nisam i reci: 'Omer traži dozvolu da bude pokopan kod dvojice svojih drugova.'Ibn Omer ode do nje i zatraži dozvolu da uđe. Zatekao ju je kako sjedi i plače, pa joj reče: 'Omer te selami i od tebe traži dopuštenje da bude pokopan kod svojih drugova.' Ona reče: 'Ja sam to mjesto htjela zadržati za sebe, ali ću ga njemu ustupiti.' Kad se vratio, povikaše: 'Došao je Abdullah b. Omer.''Podignite me', reče Omer (pošto je ležao). Pošto ga podigoše (u sjedeći položaj, pa ga je neko od prisutnih -- najvjerovatnije Ibn Abbas -- naslonio na sebe), on upita: 'Šta se dogodilo?' Abdullah kaza: 'To što si želio. Ona ti je dala dopuštenje.' On reče: 'Hvala Allahu, to mi je bilo najvažnije. Kad umrem, vi me odnesite do Aiše, nazovite joj selam i recite: 'Omer b. Hattab traži dozvolu da mu dopustiš (da se ukopa pored Allahovog Poslanika i Ebu Bekra). Ukoliko dopusti, ukopajte me pored njih dvojice, a ukoliko ne dopusti, odnesite me u mezarje muslimana.'U tom času dođe Hafsa, majka pravovjernih, sa ženama. Ustali smo. Ona je ušla kod oca i plakala jedno vrijeme. (U drugoj verziji stoji da je počela da hvali svoga oca govoreći: 'O druže Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! O ti koji si bio punac Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem! O vođo vjernika!' Omer joj je na to rekao: 'Ne mogu više da trpim to što govoriš!')Ljudi zatražiše od Omera dozvolu da ih primi te sam i ja sa njima ušao. Čuli smo je kako plače. Ljudi rekoše (u drugoj verziji kaže se da je to bio njegov sin Abdullah): 'Oporuči nasljednika halife!' 'Ne znam', reče Omer, 'ko bi bio preči od onih ljudi sa kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, do smrti bio zadovoljan', a onda je po imenu spomenuo Aliju, Osmana, Zubejra, Talhu, Sa'da, i Abdurrahmana (Nije spomenuo od deseterice koji su obradovani Džennetom Ebu Ubejdu jer je on umro prije ovog događaja, i nije spomenuo Seida b. Zejda jer je on bio Omerov amidžić te ga zbog rodbinske veze nije ubrojao kako ne bi narod pomislio da Omer za svoje nasljednike želi da postavi svoje rođake), dodavši: 'S vama će biti i Abdullah b. Omer bez prava da bude biran, samo kao član odbora za pokop. (U drugoj verziji navodi se da mu je rečeno da iza sebe za svoga nasljednika, halifu, ostavi svoga sina Abdullaha, pa je rekao: 'Allah te ubio! To radi Allaha neću učiniti! Zar da za halifu oporučim nekoga ko se ne zna na lijep način razvesti od svoje žene!') Ako kojim slučajem vlast bude dodijeljena Sa'du, neka tako bude. A ako ne, neka onda on pomogne onome ko bude izabran. Ja ga nisam smijenio zbog nesposobnosti niti zbog pronevjere.Oporučujem halifi poslije mene da pazi prve muhadžire i čuva njihovu čast. Preporučujem mu da dobro čini ensarijama, onima koji su se ranije nastanili u Medini i koji su primili vjeru. Neka prihvati njihove dobročinitelje, a neka oprašta njihovim grešnicima. Preporučujem mu dobročinstvo prema stanovnicima naselja jer su oni potpora islamu i sakupljači imetka, koji izazivaju gnjev neprijatelja; neka se od njih ne uzima ništa osim viška kojim su oni zadovoljni. Preporučujem mu dobročinstvo prema beduinima Arapima, jer su oni osnova Arapa, i oni su dio islama. Neka im se zekat uzima iz manje vrijednog imetka i neka se podijeli među siromašnima od njih. Preporučujem mu odgovornost prema Allahovim štićenicima (zimijama) i štićenicima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neka ispuni svoj ugovor i obaveze prema njima. Neka ratuje zbog njih i neka se ne opterećuju onim što ne mogu podnijeti.'Kad je umro, ponijeli smo ga do Aiše. Stigavši do Aišine odaje, Abdullah b. Omer nazva joj selam i reče: 'Omer b. Hattab traži dozvolu da uđe.' 'Unesite ga', reče ona. Unesen je i pokopan pored dvojice svojih drugova." (Prvi do kible je kabur Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim od pravca ramena Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, iza njega postavljen je kabur Ebu Bekra, radijallahu anhu, a kabur Omera od pravca ramena Ebu Bekra, iza njega.)U drugoj verziji od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, navodi se da je kazao: "Omer je stavljen na tabut. Ljudi su molili za njega i klanjali mu dženazu prije nego su ga ponijeli. Među njima sam bio i ja. Niko me nije toliko uplašio kao Alija b. Ebu Talib stavivši mi u tom momentu ruku na rame. Rekao je: 'Ni sa čijim djelima ne bih se rado susreo sa Allahom kao sa tvojima (obraćajući se Omeru). Tako mi Allaha, mislim da će te Allah sastaviti s tvoja dva druga. Više puta sam čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: Išao sam s Ebu Bekrom i Omerom! Izašao sam s Ebu Bekrom i Omerom!'"
Odlike halife Omera
Pripremio Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.
Tema HadisČitanje 26 minuta
Nakon toga nisu prošle ni četiri noći a on je izboden. Tog jutra stajao sam u safu (čekajući sabah-namaz), a između mene i Omera bio je samo Abdullah b. Abbas. (Tj. iza Omera u prvom safu je bio Ibn Abbas, a u drugom safu iza Ibn Abbasa bio je Amr. Znao je govoriti: 'Nije me sprečavalo da budem u prvom safu osim Omerov ugled.') On je običavao, kad bi prolazio kroz safove, da govori: 'Poravnajte i popunite safove.' Kada bi se uvjerio da u safu nema praznina, iskoračio bi i izgovorio početni tekbir. (Također je Amr govorio: 'Omer ne bi donosio početni tekbir sve dok se ne bi okrenuo prvom safu, pa ako bi primijetio nekoga da je isturen naprijed u safu ili da je povučen unazad, udario bi ga štapom. To me je sprečavalo da stanem iza njega.')Na prvom rekatu prakticirao je učiti suru Jusuf, na drugom suru En-Nahl, ili njima slične sure, kako bi se oni koji žele u džemat mogli okupiti. Ovoga puta čuo sam ga da je, čim je izgovorio početni tekbir i ovaj ga ubo (dva ili tri puta), rekao: 'Ubi me pseto!' Barbarin je nožem, koji je imao dvije oštrice (premazane otrovom), prolazeći kroz safove, udarao i lijevo i desno oko sebe. Ranio je trinaestericu, i sedmerica su podlegla ranjavanju. Vidjevši to, jedan musliman na njega baci ogrtač s kapuljačom. Shvativši da će biti uhvaćen, on presudi sam sebi. Omer je uzeo Abdurrahmana b. Avfa za ruku i postavio ga na svoje mjesto kao imama. Onaj što je bio iza njega vidio je isto što i ja, dok oni sa strana nisu znali o čemu se radi. Pošto je utihnuo Omerov glas, ljudi su uzvikivali: 'Subhanallah!'Abdurrahman brzo klanja namaz (u drugoj verziji kaže se da je klanjao učeći najkraće sure iz Kur'ana: Inna eatajnakel-kevser i Iza džae nasrullah) i pošto završiše, Omer reče: 'Ibn Abbase, idi vidi ko me ubode?' (U drugoj verziji navodi se da je Omer zatražio prvo od Ibn Abbasa da pita prisutne ljude da li je to neko od njih uradio Omeru. Kaže se da se Omer bojao da je nekome od svojih sugrađana nešto nažao uradio, pa su mu se na takav način osvetili. Ibn Abbas je to odbio i utjecao se Allahu da se takvo nešto desi među njima.)Ibn Abbas je otišao žurno i nakon izvjesnog vremena vrati se i reče: 'Mugirin rob!' (Ebu Lu'lu'a kojem je bilo ime Fejruz) 'Zanatlija?', upita Omer. 'Da!', odgovori Ibn Abbas. Omer kaza: 'Allah ga ubio, a bio sam zapovijedio da mu se pomogne. Hvala Allahu pa moja smrt nije došla od ruke muslimana. A ti i tvoj otac željeli ste da se Medina naseli barbarima.'Abbas je, inače, imao najviše robova. 'Ukoliko želiš', reče Ibn Abbas, 'sve ćemo ih pobiti.' 'Ne laži!', reče Omer. (Odnosno: "Ne griješi!" -- stanovnici Hidžaza pod riječju kezib nisu mislili na laž već na grešku.) 'Zar da ih pobiješ nakon što su naučili vaš jezik, nakon što su se počeli okretati prema vašoj kibli, nakon što su hodočastili Kabu!?'Omer je odnesen kući, a i mi smo se zaputili za njim. Ljudi su izgledali tako kao da ih do tada nikakva nesreća nije zadesila. Neko bi prozborio: 'Bit će dobro!' Drugi: 'Plašim se za njega!' (U drugoj verziji kaže se da je izgubio svijest i bio u takvom stanju sve dok sunce nije počelo da izlazi, pa se probudio i upitao: 'Jesu li ljudi klanjali?' Nakon što su mu potvrdno odgovorili, rekao je: 'Nema islama onaj koji ostavi namaz.' Zatim se abdestio i klanjao. Ibn Omer je rekao: 'Abdestio se i klanjao, pa je na prvom rekatu učio Vel-asr, a na drugom Ja ejjuhel-kafirun. Naslonio se na mene a iz rane mu je istjecala krv. Stavio sam srednji prst da mu zaustavim krvarenjem, pa to nije bilo dovoljno da zatvori ranu.')Donijeli su mu piće i on ga popi, a ono iscuri kroz ranu. Znali su da će umrijeti. (U drugoj verziji kaže se da je zatražio da mu dovedu doktora da mu pogleda ranu, pa kada je doktor došao, zatražio je da mu daju piće, sok od datula, da popije da vidi kako će reagovati rana. Zatim su doveli drugog doktora koji je zatražio da mu daju mlijeko, pa je mlijeko izašlo na obje rane. Tada je doktor rekao Omeru da ostavi oporuku jer će umrijeti istog dana ili sutradan.)Ušli smo kod njega. Ljudi su dolazili i hvalili ga. Ušao je jedan mladić (ensarija) i rekao: 'Raduj se, vladaru pravovjernih, onome što ti je Allah podario: drugovao si sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, među prvima si primio islam, imaš zasluge o kojima znaš, izabran si za halifu i vladao si pravedno, na koncu umireš šehidskom smrću.'A Omer reče: 'Ja iz ovoga želim izaći čist, ni za sebe ni protiv sebe!' Kada je mladić krenuo da izađe, Omer je primijetio da mu se odjeća vuče po zemlji, pa reče: 'Vratite mi tog mladića.' Pošto ga vratiše, Omer reče: 'Podigni tu odjeću, sinko, duže će ti trajati, a to je bliže pokornosti tvome Gospodaru.'I nastavi: 'O Abdullah, sine Omerov, pogledaj šta imam od duga.' Izračunali su i ustanovili da ima oko osamdeset i šest hiljada.'Ukoliko imetak Omerove porodice bude dovoljan, ti podmiri dug iz njega, a ukoliko ne bude, zatraži od porodice Adija b. Ka'ba. Ukoliko ni to ne bude dovoljno, onda zatraži od Kurejšija, a ne traži od drugih. Tako izmiri moj dug', reče Omer i dalje nastavi: 'Potom otiđi Aiši, majci pravovjernih, i reci joj: 'Omer te selami.' Ne govori 'vladar pravovjernih', jer od danas to nisam i reci: 'Omer traži dozvolu da bude pokopan kod dvojice svojih drugova.'Ibn Omer ode do nje i zatraži dozvolu da uđe. Zatekao ju je kako sjedi i plače, pa joj reče: 'Omer te selami i od tebe traži dopuštenje da bude pokopan kod svojih drugova.' Ona reče: 'Ja sam to mjesto htjela zadržati za sebe, ali ću ga njemu ustupiti.' Kad se vratio, povikaše: 'Došao je Abdullah b. Omer.''Podignite me', reče Omer (pošto je ležao). Pošto ga podigoše (u sjedeći položaj, pa ga je neko od prisutnih -- najvjerovatnije Ibn Abbas -- naslonio na sebe), on upita: 'Šta se dogodilo?' Abdullah kaza: 'To što si želio. Ona ti je dala dopuštenje.' On reče: 'Hvala Allahu, to mi je bilo najvažnije. Kad umrem, vi me odnesite do Aiše, nazovite joj selam i recite: 'Omer b. Hattab traži dozvolu da mu dopustiš (da se ukopa pored Allahovog Poslanika i Ebu Bekra). Ukoliko dopusti, ukopajte me pored njih dvojice, a ukoliko ne dopusti, odnesite me u mezarje muslimana.'U tom času dođe Hafsa, majka pravovjernih, sa ženama. Ustali smo. Ona je ušla kod oca i plakala jedno vrijeme. (U drugoj verziji stoji da je počela da hvali svoga oca govoreći: 'O druže Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! O ti koji si bio punac Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem! O vođo vjernika!' Omer joj je na to rekao: 'Ne mogu više da trpim to što govoriš!')Ljudi zatražiše od Omera dozvolu da ih primi te sam i ja sa njima ušao. Čuli smo je kako plače. Ljudi rekoše (u drugoj verziji kaže se da je to bio njegov sin Abdullah): 'Oporuči nasljednika halife!' 'Ne znam', reče Omer, 'ko bi bio preči od onih ljudi sa kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, do smrti bio zadovoljan', a onda je po imenu spomenuo Aliju, Osmana, Zubejra, Talhu, Sa'da, i Abdurrahmana (Nije spomenuo od deseterice koji su obradovani Džennetom Ebu Ubejdu jer je on umro prije ovog događaja, i nije spomenuo Seida b. Zejda jer je on bio Omerov amidžić te ga zbog rodbinske veze nije ubrojao kako ne bi narod pomislio da Omer za svoje nasljednike želi da postavi svoje rođake), dodavši: 'S vama će biti i Abdullah b. Omer bez prava da bude biran, samo kao član odbora za pokop. (U drugoj verziji navodi se da mu je rečeno da iza sebe za svoga nasljednika, halifu, ostavi svoga sina Abdullaha, pa je rekao: 'Allah te ubio! To radi Allaha neću učiniti! Zar da za halifu oporučim nekoga ko se ne zna na lijep način razvesti od svoje žene!') Ako kojim slučajem vlast bude dodijeljena Sa'du, neka tako bude. A ako ne, neka onda on pomogne onome ko bude izabran. Ja ga nisam smijenio zbog nesposobnosti niti zbog pronevjere.Oporučujem halifi poslije mene da pazi prve muhadžire i čuva njihovu čast. Preporučujem mu da dobro čini ensarijama, onima koji su se ranije nastanili u Medini i koji su primili vjeru. Neka prihvati njihove dobročinitelje, a neka oprašta njihovim grešnicima. Preporučujem mu dobročinstvo prema stanovnicima naselja jer su oni potpora islamu i sakupljači imetka, koji izazivaju gnjev neprijatelja; neka se od njih ne uzima ništa osim viška kojim su oni zadovoljni. Preporučujem mu dobročinstvo prema beduinima Arapima, jer su oni osnova Arapa, i oni su dio islama. Neka im se zekat uzima iz manje vrijednog imetka i neka se podijeli među siromašnima od njih. Preporučujem mu odgovornost prema Allahovim štićenicima (zimijama) i štićenicima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neka ispuni svoj ugovor i obaveze prema njima. Neka ratuje zbog njih i neka se ne opterećuju onim što ne mogu podnijeti.'Kad je umro, ponijeli smo ga do Aiše. Stigavši do Aišine odaje, Abdullah b. Omer nazva joj selam i reče: 'Omer b. Hattab traži dozvolu da uđe.' 'Unesite ga', reče ona. Unesen je i pokopan pored dvojice svojih drugova." (Prvi do kible je kabur Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim od pravca ramena Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, iza njega postavljen je kabur Ebu Bekra, radijallahu anhu, a kabur Omera od pravca ramena Ebu Bekra, iza njega.)U drugoj verziji od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, navodi se da je kazao: "Omer je stavljen na tabut. Ljudi su molili za njega i klanjali mu dženazu prije nego su ga ponijeli. Među njima sam bio i ja. Niko me nije toliko uplašio kao Alija b. Ebu Talib stavivši mi u tom momentu ruku na rame. Rekao je: 'Ni sa čijim djelima ne bih se rado susreo sa Allahom kao sa tvojima (obraćajući se Omeru). Tako mi Allaha, mislim da će te Allah sastaviti s tvoja dva druga. Više puta sam čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: Išao sam s Ebu Bekrom i Omerom! Izašao sam s Ebu Bekrom i Omerom!'"