Imam Ahmed, rahimehullahu teala, bilježi od Abdurrahmana b. Semure, radijallahu anhu, da je rekao: "Jednom prilikom, kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, opremao Vojsku el-usra / Tegobnu vojsku, došao mu je Osman b. Affan sa hiljadu dinara u svojoj odjeći, pa ih je sasuo u Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, krilo. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo ih je prevrtati svojom rukom, pa je rekao: 'Nakon ovog dana Affanovom sinu neće nauditi što god da uradi!', ponovivši to nekoliko puta."
U drugoj verziji navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nakon ovoga dana Osmanu neće nauditi što god uradi", ponovivši to dvaput.
Izvod hadisa
Hadis su zabilježili: Ahmed, El-Musned, br. 20631; Fedailus-sahaba, br. 738; Ibn Ebu Asim, Es-Sunna, br. 1279, El-Džihad, br. 82; Abdullah b. Ahmed, Fedailu Osman, br. 26; El-Hallal, br. 402; Et-Taberani, El-Evsat, br. 9226.
Drugu verziju zabilježili su: Tirmizi, br. 3701; Ahmed, Fedailus-sahaba, br. 846; Hakim, br. 4553; Ibn Ebu Dunja, Mekarimul-ahlak, br. 417; Taberani, Musneduš-Šamijjin, br. 1274; Adžurri, br. 1411; Ibn Ebu Asim, Es-Sunna, br. 1301; Abdullah b. Ahmed, Fedailu Osman, br. 137 (s dodatkom "zauvijek"); Ebu Nuajm, Fedailu el-hulefa er-rašidun, br. 6; Begavi, Mesabihus-sunna, br. 4752.
Hakim je za drugu verziju rekao: "Ovo je hadis vjerodostojnog lanca prenosilaca, a Buhari i Muslim nisu ga zabilježili." Zehebi se složio s Hakimom da je hadis vjerodostojan. Šuajb el-Arnaut ocijenio je hadis dobrim, kao i šejh Albani.
Prenosilac hadisa
Abdurrahman b. Semura Ebu Seid el-Kureši, radijallahu anhu, plemeniti ashab, islam je primio na dan oslobođenja Meke. Kaže se da mu je bilo ime Abdu Kelal ili Abdu Kelul ili Abdul-Ka'ba, pa mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Abdurrahman.
Učestvovao je u Bitki na Mu'ti, kao i u Bitki na Tebuku. Stanovao je u Basri. Za vrijeme Osmanovog hilafeta učestvovao je u bitkama za oslobođenje Sidžistana i Kabula. Bio je upravitelj Sidžistana. Zatim je učestvovao u bitki za oslobođenje Horasana, kada se nakon njegovog osvajanja vratio u Basru, u kojoj je i umro.
Prenio je četrnaest hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Od njega su hadise slušali Hasan el-Basri, Abdurrahman b. Ebu Lejla, Seid b. Musejjeb, Muhammed b. Sirin i dr.
Živio je skromno. Kada bi pala kiša, kako se kazuje, Abdurrahman bi obukao kabanicu i izašao na ulicu i čistio je. Umro je 50. h. g. ili 51. h. g. (Vidjeti: Zirikli, El-I'lam, 3/307--308; Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, 6/190; El-Isaba, br. 5149; Ibn Abdulberr, El-Istiab, br. 1440; Ibn Esir, Usdul-gaba, 3/454; El-Ikdus-semin, br. 1735)
Tema hadisa
Hadis govori o posebnoj odlici Osmana, radijallahu anhu, kojom se izdvaja nad ostalim ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Osman b. Affan b. Ebu As b. Umejja el-Kureši el-Emevi, vođa pravovjernih, treći je halifa muslimana. Islam je primio vrlo rano, posredstvom Ebu Bekra, radijallahu anhu. Osman je učinio dvije hidžre i bio je dvostruki zet Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: prvo ga je Poslanik oženio svojom kćerkom Rukajjom, a kada je ona umrla, oženio ga je drugom kćerkom Ummu Kulsum, nakon čega je Osman dobio nadimak Zunnurejn, Vlasnik dva svjetla. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga je šehadetom i Džennetom, i za njega je svojom plemenitom rukom dao prisegu Bejatu-ridvan. Nakon Omerove smrti, po odluci šure, hilafet je preuzeo Osman, 1. muharrema, 24. h. g., i na poziciji halife ostao je sve do 35. h. g., kada je ubijen. Šehidska smrt zadesila je Osmana u petak, 18. zul-hidžeta, nakon ikindije, i iste večeri je i ukopan. Allah bio zadovoljan njime! (Vidjeti: Ibn Sa'd, Et-Tabekatul-kubra, 3/53; Ibn Abdulberr, El-Istiab, 3/1037; Ibn Esir, Usdul-gaba, 3/578; Zehebi, Tezkiretul-Huffaz, 1/8; Ibn Hadžer, El-Isaba, 4/456; Buhari, Et-Tarih el-Kebir, 6/208)
Komentar hadisa
Osman b. Affan, radijallahu anhu, bio je jedan od najimućnijih ashaba, koji je koristio svaku priliku da materijalno pomogne Allahovu vjeru.
U ovom hadisu ashab Abdurrahman b. Semura, radijallahu anhu, pripovijeda da je Osman došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i donio mu hiljadu dinara u svojoj odjeći, a u drugoj verziji ovog hadisa kaže se da je došao noseći hiljadu dinara u svom rukavu. Naime, to se dogodilo kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pripremao vojsku za Pohod na Tebuk protiv Rimljana i njihovih arapskih saveznika. Ova vojska, kao i sam pohod nazvani su tegobni -- usra zbog tadašnjeg teškog stanja muslimanske vojske. Tada su bile velike vrućine, udaljenost velika, putovanje tegobno, a muslimani nisu imali ni dovoljno sredstava da se borci kvalitetno opreme za borbu i putovanje do Tebuka, tako da je nedostajalo i hrane i vode za toliki put. Ova bitka desila se 9. h. g., nakon oslobođenja Meke. U odnosu na druge bitke izdvaja se po sljedećem: Uzvišeni Allah direktno je u Svojoj Knjizi pozvao muslimane u ovu bitku, oprostio je grijehe onima koji su u njoj učestvovali, a ova bitka razotkrila je i istinske licemjere, pa je zato nazvana i El-Fediha.
Tako je Osman b. Affan, radijallahu anhu, svojim novcem opremio cijelu vojsku, koja je, kako se navodi, brojala trideset hiljada boraca.
U tim teškim trenucima Osman je donio zlatnike i sasuo ih u Poslanikovo krilo, a on ih je uzimao svojom rukom i prevrtao, govoreći: "Nakon ovoga dana Osmanu neće nauditi što god uradi!", odnosno: Osmanu neće nauditi grijesi koje je do sada učinio, jer će mu ih Allah oprostiti, a u budućnosti će biti sačuvan od grijeha koje Allah ne oprašta. Ako počini manje grijehe, koje Allah oprašta, Allah će mu ih i oprostiti. Allah će ga sačuvati od grijeha zbog ovog njegovog današnjeg djela -- udjeljivanja na Allahovom putu. Svevišnji Allah podario je da se obistine riječi Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da Osman, radijallahu anhu, od tog momenta sve do svoje smrti nije prestao činiti djela stanovnika Dženneta. (Vidjeti: Benna, El-Fethur-Rabbani, 21/193-194; Tibi, El-Kašif an hakaikis-sunna, 12/3874; Mulla Ali el-Kari, Mirkatul-mefatih, 9/3920; Mubarekfuri, Tuhfetul-ahvezi, 10/133)
Riječi: "Nakon ovoga dana Osmanu neće nauditi što god uradi!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovio je nekoliko puta kao potvrdu da je Uzvišeni Allah primio od Osmana, radijallahu anhu, njegovo udjeljivanje imetka i kao potvrdu da će mu On Uzvišeni sigurno oprostiti grijehe. U drugoj verziji navodi se da je te riječi ponovio dvaput, čime se ukazuje na važnost izgovorenih riječi i dodatno se potvrđuje rečeno.
Poruke i pouke hadisa
• U hadisu se ukazuje na veliku odliku i počast koja je ukazana vođi pravovjernih Osmanu, radijallahu anhu: da će Uzvišeni Allah biti zadovoljan njime sve do njegove smrti, pa će ga sačuvati velikih grijeha. Ako Osman i počini nešto od grijeha do svoje smrti, Allah će mu ih oprostiti.
• Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponavljao je nekoliko puta svoje riječi u vezi s Osmanom kako bi ukazao na ovu posebnu odliku Osmana, radijallahu anhu, jer je znao da će biti licemjera koji će prezirati Osmana, pa je htio da se ove njegove riječi dobro zapamte. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je Osmana: "O Osmane, vjerovatno će te Allah zaodjenuti posebnom odjećom, pa ako licemjeri budu htjeli da ti je skinu, ti je ne skidaj sve dok me ne susretneš." (Tirmizi, br. 3705; Ahmed, br. 25073; Ibn Ebu Šejba, br. 32708. Hadis je vjerodostojan.)
• Izuzetno je značajno biti imućan vjernik koji svoj imetak udjeljuje na Allahovom putu, naročito u teškim vremenima. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullahu teala, kaže: "Udjeljivanje na Allahovom putu radi uspostavljanja vjere na početku islama daleko je vrednije od udjeljivanja milostinje potrebnome. Zbog toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: 'Ne grdite moje ashabe! Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kada bi jedan od vas udijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi postigao nagradu koju postigne neko od njih kada udjeli pregršt ili pola pregršti.'" (Buhari, br. 3673; Muslim, br. 2541)
• Isto tako hadis pojašnjava koliko je vrijedno biti postojan i iskren vjernik. Ovoliko imetka može udijeliti samo čovjek čiji je iman u potpunosti ispunio njegovo srce. U jednom od predanja kaže se da je Osman, radijallahu anhu, rekao: "Opremio sam vojsku toliko da nisu imali potrebe ni za ogrlicom ni za užetom za jahalicu!" (Ibn Hibban, br. 6920. Šejh Albani ocijenio je predanje vjerodostojnim.) Osman, radijallahu anhu, opremio je Vojsku el-usra na ovakav način kada je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: "Ko opremi Vojsku el-usra, nagrada mu je Džennet." (Buhari, br. 2778)
• Hadis pojašnjava koliko je vrijedna borba na Allahovom putu u kojoj čovjek založi svoj imetak -- jednaka je borbi u kojoj založi svoj život. To je razlog što se zalaganje imetka i zalaganje života u borbi na Allahovom putu zajedno spominju na mnogim mjestima u Kur'anu, čak se zalaganje imetka u borbi spominje prije zalaganja života u borbi. Stoga, ovim hadisom Poslanik podstiče vjernike da svoj imetak stave na raspolaganje Allahovoj vjeri, da ga usmjeravaju u službu i uzdizanje Allahove vjere.
• Hadis također pojašnjava koliko je vrijedno pomoći vjeru onda kada je najpotrebnije, kada je teško stanje, koliko je tada bitno biti uz vjernike, stati uz njih i pomoći ih u očuvanju Allahove vjere.
• Iz hadisa se saznaje da nema uzdizanja Allahove vjere bez zalaganja za nju, svojim životima i svojim imecima. Za Allahovu vjeru i njeno uzdizanje iznad drugih mora se žrtvovati i život i imetak.
• Allahova vjera u svakom periodu ima svoje pomagače, prve i uvijek prve, koji, ne čekajući druge, žure da uzdignu Allahovu riječ kako bi Allah bio zadovoljan njima. Allah takve dovede i potčini ih radu za Svoju vjeru.
• Nema smetnje u prisustvu dobročinitelja kazivati drugim ljudima o njegovim dobrim djelima, naročito kada je to potrebno, da bi se drugi poveli za njegovim dobročinstvom.
• Vjernici moraju doživljavati i teška stanja, neugodnosti, neimaštinu, siromaštvo, slabost, kušnju... To se dešavalo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim drugovima. Međutim, lijepa završnica pripada vjernicima.
• Grijesi nanose štetu onome ko ih čini i prije će on osjetiti posljedice svojih grijeha nego što će naštetiti drugima.