Pokazivanje pred drugima iskušenje je pred kojim čovjek najlakše poklekne, a katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu nekad spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli oni koji su na nižem stepenu po znanju i bogobojaznosti. Na ovo se ukazuje u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: “Najviše se za svoj ummet bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 1/268, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca)
Ibn Kudama el-Makdisi u djelu Muhtesaru minhadžil-kasidi kaže: “Na pokuđenost rijaluka ukazano je u Kur’anu i sunnetu. Uzvišeni Allah kaže: ‘A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju (pokazuju)’ (El-Maun, 4–6); ‘Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka u ibadetu Gospodaru svome nikoga ne pridružuje’ (El-Kehf, 110). Što se tiče hadisa, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ko radi neko djelo pripisujući Mi druga u njemu, ono pripada onome koga Mi je pridružio, i Ja se odričem tog djela.’ (Muslim i Ibn Madža) A u drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Najviše se za vas bojim malog širka.’ Ashabi upitaše: ‘O Allahov Poslaniče, a šta je mali širk?’ Poslanik reče: ‘Pokazivanje. Na Sudnjem danu, kada ljude bude nagrađivao za djela, Uzvišeni Allah će im reći: ‘Idite onima radi kojih ste se pokazivali na dunjaluku i vidite da li ćete od njih dobiti nagradu.’ (Ahmed, Musned; Bejheki, Šuabul-iman, a Iraki kaže da su mu prenosioci pouzdani).”
Bišr el-Hafi je rekao: “Draže mi je da tražim dunjaluk svirajući frulu nego da ga tražim preko vjere.”
Rijaluk, dakle, znači pokazivanje i to je izvedenica od riječi ru’jeh – viđenje, a riječ sum’ah – reputacija, izvedenica je od riječi sema’ – čuvenje. Onaj koji se pokazuje ljudima ispoljava ono čime kod njih traži ugled, a to se dijeli na sljedeće vrste:
● Pokazivanje u vjeri, koje se dijeli na:
– Tjelesno pokazivanje, ispoljavanjem mršavosti i žutila, kako bi ljudima pokazao da se on puno trudi u ibadetu i plaši ahireta. U ovo spada i pokazivanje čupave kose, kako bi ljudi mislili da on samo vodi brigu o ibadetu i da se ne posvećuje pravljenju frizure. Blizu ovoga je spuštanje glasa, upalost očiju, suhoća usta, kako bi to ukazalo na njegov post. Zato je Isa b. Merjem, alejhis-selam, rekao: “Kada neko od vas posti, neka naulji kosu i napravi frizuru.” To je zato što za postača postoji bojazan od pokazivanja. Ovo je tjelesno pokazivanje ljudi posvećenih vjeri. Što se tiče tjelesnog pokazivanja dunjalučara, oni to čine pokazivanjem ugojenosti, čistoćom boje kože ili pravilnom konstitucijom tijela, lijepim licem, čistoćom tijela.
– Pokazivanje ukrasima, poput pognutosti glave tokom hoda, ostavljanja traga sedžde na licu, oblačenja grube i vunene odjeće, puno zavrtanja odjeće, kraćenja rukava, oblačenje pocijepane i prljave odjeće, oblačenje zakrpljene odjeće, oblačenje plave odjeće oponašajući neke pobožnjake, iako nema njihove duhovne kvalitete, zatim prekrivanje lica dijelom turbana, kako bi ga ljudi prepoznavali po tom običaju. Postoji više kategorija ovih ljudi.
● Pokazivanje u govoru, koje do izražaja dolazi kod vjerskih ljudi u njihovim vazovima, dersovima i pamćenju raznih predaja radi razgovora o tome, pokazivanja obilja znanja i velike brige o stanju selefa. Ogleda se u tome što pokreću usne zikreći u prisustvu ljudi ili se srde pred ljudima kad vide neko zlo, ili govore tiho, ili blago uče Kur’an, kako bi to ukazalo na njihov strah od Allaha, tugu za grijesima i tome slično.
● Pokazivanje u djelima, manifestira se, naprimjer, kod klanjača koji pred ljudima pokazuje dugo stajanje u namazu, ili oduži ruku’ i sedždu, ili ispoljava skrušenost i tome slično. Isti je slučaj sa postom, džihadom, hadžom, sadakom i drugim djelima. Što se tiče dunjalučara, oni se pokazuju ispoljavanjem oholog i nadmenog hoda, pokretanjem ruku, kratkim koracima, držanjem krajeva ogrtača ili naginjanjem tijela, kako bi pokazali dostojanstvo.
● Pokazivanje u drugovima i posjetiocima. Ovo pokazivanje karakteristično je za onog ko se muči da kod njega u goste dođe učenjak ili pobožnjak, kako bi se reklo: “Taj i taj je posjetio toga i toga”, ili: “Vjerski ljudi stalno posjećuju tog i tog, i traže bereket od sijela sa njim.” Isti je slučaj sa onim ko pokazuje da ima puno šejhova, kako bi se reklo: “Sreo je puno šejhova i okoristio se od njih”, pa se time ponosi.
Ovo su stvari kojima se licemjeri pokazuju, tražeći time ugled i visoko mjesto u srcima ljudi. Neki od njih žele isključivo ugled, pa vidimo koliko se samo pobožnjaka izolovalo po brdima i koliko se monaha osamilo u samostanima. Oni ne žele imetak ljudi, ali vole da ih oni smatraju uglednima. Neki od njih žele imetak, neki pohvalu, neki širenje dobrog glasa o njima. Ukoliko neko pita da li je pokazivanje haram, mekruh ili dozvoljeno, odgovor mora biti detaljan.
Ukoliko se radi o pokazivanju ibadetima, onda je haram. Onaj ko se pokazuje svojim namazom, udjeljivanjem, hadžom i tome slično, nepokoran je Allahu i grješan, zato što je to radio zbog nekog mimo Allaha, koji jedini zaslužuje da bude obožavan. Onaj ko se pokazuje u ibadetima, zaslužio je Allahovu srdžbu.
Ukoliko se radi o pokazivanju nečim mimo ibadeta, to je onda poput traženja imetka, kao što smo već spominjali. Traženje mjesta u srcima ljudi nije haram samo po sebi, već kao što se stjecanje imetka može postići obmanama i zabranjenim sredstvima, tako je isto i sa stjecanjem ugleda. I kao što je pohvalno stjecanje imetka koji je čovjeku stvarno potreban, tako je isto i sa stjecanjem ugleda, i to je ono što je tražio Jusuf, alejhis-selam, kada je rekao: “...ja sam zaista čuvaran i učen.” (Jusuf, 55) Mi ne kažemo da je haram kada neko ima ugled, makar bio i veliki, osim ako čovjeka navede na nešto nedozvoljeno, kao što smo spomenuli u vezi sa imetkom. Ukoliko je čovjek veoma ugledan, a nije težio traženju ugleda i bez brige da li će izgubiti ugled, i bez tuge ukoliko ga izgubi, onda u njemu nema štete, jer je najveći ugled imao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim islamski učenjaci nakon njega. Međutim, usmjeravanje težnji ka traženju ugleda predstavlja manjkavost u vjeri, mada se ne kaže da je haram.
Što se tiče uljepšavanja odjeće pri izlasku među ljude, da bi ga ljudi vidjeli, ili bilo koje drugo uljepšavanje radi ljudi, ne kažemo da je to zabranjeno, već da se propis o tome razlikuje shodno razlici namjera. Većina ljudi ne želi da ih drugi vide u stanju kada pri sebi imaju neki nedostatak. Muslim prenosi hadis od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu ima trun oholosti.” Neko upita: “Ako čovjek voli da nosi lijepu odjeću i obuću?” Poslanik reče: “Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi.” (Muslim, 1/65) Neki ljudi vole da ispolje i pokažu blagodat kojom ih je Allah obasuo, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to je i naredio.
Vrste ljubavi prema pokazivanju
Neke vrste pokazivanja teže su od drugih, jer pokazivanje ima više stepeni. Najteža vrsta jeste da čovjek čini ibadet, a da u samoj osnovi uopće ne cilja nagradu od Allaha, poput onoga ko klanja pred ljudima, a ne klanja kad je sam.
Na drugom stepenu je onaj koji ima malu želju za sevapom, ali pomiješanu sa (jakom) željom za pokazivanjem, i ako bi bio sam, ne bi uradio to dobro djelo. Ovaj je sličan prethodnom i obojica su mrski Uzvišenom Allahu.
Na trećem stepenu je onaj kod kojeg su želja za sevapom i pokazivanjem jednake, ali nijedno od to dvoje nije dovoljno jako da ga samo po sebi privoli na činjenje dobrog djela.
Na četvrtom stepenu je onaj koji je aktivniji u ibadetu ako ga ljudi vide, ali ako ga ne bi vidjeli, ne bi ostavio ibadet. Ovaj će biti nagrađen za dobru namjeru, a kažnjen za lošu. Blizu ovog je onaj koji se ne pokazuje nekim ibadetom u osnovi, već nekim od svojstava tog ibadeta, poput onog koji želi skratiti ruku’, sedždu ili učenje Kur’ana, ali kada ga vide ljudi, on to uljepša. I ovo je, također, zabranjeno pokazivanje, jer sadrži veličanje stvorenja, ali nije na stepenu pokazivanja nekim ibadetom u osnovi.
Razlika između jasne i skrivene ljubavi prema pokazivanju
Pokazivanje može biti jasno i skriveno. Jasno je ono koje čovjeka podstiče na dobro djelo, a malo manje pokazivanje jest ono koje čovjeka samo po sebi ne podstiče na dobro djelo, ali mu olakšava to djelo kojim on u osnovi cilja Allahovo zadovoljstvo. Primjer za to je čovjek koji inače prakticira noćni namaz svake noći, ali mu je to nekada teško, pa kad mu dođe gost, postane aktivniji i bude mu lakše.
Još skriveniji rijaluk jeste onaj koji uopće ne utječe na djelo, niti ga olakšava, ali je skriven u srcu. S obzirom na to da ne utječe na djelo, može se spoznati samo po određenim pokazateljima. Najjasniji pokazatelj ove vrste pokazivanja jeste da se čovjek obraduje kad ljudi saznaju za njegova dobra djela. Možda je neki čovjek iskren u činjenju dobrih djela i mrzi pokazivanje, zatim upotpuni djelo u takvom stanju, ali kasnije, kada ljudi saznaju za to njegovo dobro djelo, obraduje se i olakša njegovom srcu težinu ibadeta. Ova radost ukazuje na skrivenu ljubav za pokazivanjem, koja ju je uzrokovala. Zatim, kada osjeti slast nakon što su ljudi saznali za njegovo dobro djelo, ne odbije je mržnjom, već ga možda ponuka da, na indirektan način, kroz govor ukaže na dobra djela.
Nekada, čak, ne ukazuje na njih ni direktno ni indirektno u govoru, već ispoljavanjem nekih odlika, poput mršavosti, žutila, tihog glasa, suhih usana, tragova suza, ili kunjanja koje ukazuje na dugi noćni namaz.
Još skrivenija vrsta od prethodne jeste da čovjek ne želi da ljudi saznaju za njegova djela, ali voli da mu ljudi prvi nazovu selam, da se razvedre kad ga sretnu, da ga poštuju, da rado izvršavaju njegove potrebe, da budu blagi prema njemu u ophođenju, ili da mu naprave mjesto da sjedne. Ukoliko neko ne učini nešto od toga, padne mu teško, kako da očekuje poštovanje za ibadete koje krije.
Dokle god postojanje i nepostojanje ibadeta ne bude isto u svemu što ima veze sa stvorenjima, čovjek neće biti sačuvan neke skrivene vrste licemjerstva, i sve to može da mu umanji nagradu. Toga su sačuvani samo istinoljubivi Allahovi robovi. Već smo naveli kazivanje Vehba b. Munebbiha, koji pripovijeda da je neki pobožnjak rekao svojim drugovima: “Napustili smo porodice i imetke bojeći se oholosti, ali se bojim da smo se na ovaj način više uzoholili nego bogataši svojim imetkom. Kada nekog od nas sretnu ljudi, on voli da bude poštovan zbog svoje pobožnosti, ukoliko ima neku potrebu, voli da mu je ljudi ispune zbog nje, ako nešto kupi, voli da mu se spusti cijena zbog nje.” Taj njegov govor dopro je do njihovog vladara, koji krenu sa svojom pratnjom, a dolina se ispuni ljudima. Pobožnjak upita: “Šta je ovo?” Neko reče: “To je kralj.” Pobožnjak reče: “Donesi mi hranu.” Donijeli su mu povrće, suho grožđe i srž drveća. On poče halapljivo jesti, otvarajući usta koliko može, pa kralj upita: “Gdje je vaš drug pobožnjak?” Rekoše: “Ovo je on.” Kralj upita: “Kakav si ti?”, a on odgovori: “Kao i ostali ljudi.” Kralj reče: “Nema u njemu hajra”, i ode. Na to pobožnjak reče: “Hvala Allahu, koji ga odvrati od mene i učini da me ne voli.”
Iskreni Allahovi robovi uvijek su se bojali skrivene ljubavi prema pokazivanju i trudili se da varkama sakriju svoja dobra djela od ljudi. Maksimalno su težili da ih sakriju, kao što ljudi teže da sakriju svoje velike grijehe. Sve su to činili nadajući se da će njihova djela biti iskrena u ime Allaha i da će ih On na Sudnjem nagraditi za njihovu iskrenost. Vrste skrivenog pokazivanja ne mogu se pobrojati i dokle god je čovjeku draže da ljudi znaju nego da ne znaju za njegov ibadet, u njemu ima dio želje za pokazivanjem.
Međutim, svaka želja za pokazivanjem ne poništava nagradu djela, već za to se navodi detaljno pojašnjenje. Ako neko upita: “Da li je pokuđena svaka vrsta radosti koju čovjek osjeti zbog saznanja ljudi za njegov ibadet?”, odgovor je da se radost dijeli na pohvalnu i pokuđenu.
Pohvalna je u slučaju da je njegova namjera da sakrije djelo i čini ga iskreno radi Allaha, ali nakon što su ljudi saznali za to, shvatio je da im je Allah prikazao njegovu bolju stranu, a sakrio lošiju. Zbog toga se raduje Allahovom lijepom ophođenju i blagosti prema njemu, jer mu je, nakon skrivanja dobrih i loših djela, otkrio dobro, a sakrio loše, što predstavlja najveću blagost. U slučaju da se raduje Allahovom postupku, a ne pohvali ljudi i stjecanju ugleda kod njih ili zato što se nada da, kao što mu je Allah sakrio mahane na dunjaluku – to će učiniti i na ahiretu, na dozvoljenost toga ukazano je u hadisu.
Međutim, ukoliko se raduje saznanju ljudi za njegovo dobro djelo zbog stjecanja ugleda kod njih, da bi ga hvalili, poštovali, i njegove potrebe izvršavali, onda je to pokuđena radost.
Ako neko kaže: “Kako onda protumačiti hadis od Ebu Hurejre koji prenosi da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘O Allahov Poslaniče, šta ako čovjek radi neko djelo, skrivajući ga, a zatim ljudi saznaju za njega, te mu se to svidi?’, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘On ima dvije nagrade: nagradu za skrivanje i nagradu za saznanje ljudi’” (Tirmizi i Ibn Hibban), odgovor je da je ovaj hadis slab, a bilježi ga Tirmizi. Neki učenjaci protumačili su da se on raduje pohvali ljudi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji.” (Buhari) Muslim bilježi hadis koji prenosi Ebu Zerr u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Šta ako čovjek čini neko dobro djelo, pa ga ljudi pohvale zbog toga?”, na što je on odgovorio: “To je radosna vijest vjerniku još na ovom svijetu.” Međutim, ukoliko mu se svidi njihova pohvala jer voli da ljudi o njemu znaju dobro i poštuju ga zbog toga, to je licemjerstvo. (Ibn Kudama el-Makdisi, Muhtesaru minhadžil-kasidin, 201–207)
Ibn Redžeb el-Hanbeli o prethodnom hadisu kaže: “Ukoliko čovjek uradi neko djelo iskreno u ime Allaha, a zatim Allah u srca vjernika usadi lijepo mišljenje o tom njegovom djelu, pa se on obraduje Allahovoj blagodati i milosti, smatrajući to radosnom viješću od Njega da mu je djelo primljeno, to mu neće štetiti.” (Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, 1/82)
Nevevi je rekao: “Učenjaci kažu da ovo znači radosnu vijest još na ovom svijetu o tome da je Uzvišeni Allah zadovoljan njime i da ga voli, pa ga je zato omilio ljudima, kao što smo već govorili kod hadisa: ‘Zatim mu odredi prihvaćenost na Zemlji’. Sve to važi ukoliko su ga ljudi pohvalili bez njegove volje, jer je izlaganje pohvali ljudi pokuđeno.” (Šerhun-Nevevi ala Sahihi Muslim, 16/189)