Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
U prethodna tri teksta bilo je riječi o podsticajima na ostavljanje griješenja, koji nas usmjeravaju da ostavimo ono što je štetno za nas i na ovome i na onome svijetu, a to su grijesi i nepokornost Allahu, i samim time nas usmjeravaju na ono što je dobro za nas na oba svijeta, a to je činjenje dobra i Allahu dragih djela. Podsticaje je spomenuo imam Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin (Snaga strpljivih i oprema zahvalnih). U ovome tekstu navest ćemo još tri podsticaja, koja je imam Ibnu Kajjim spomenuo. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.
Borba protiv loših misli
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Odbacivanje i suprotstavljanje lošim mislima. Kada se jave, rob ih treba odmah odbaciti i ne dopustiti da ga obuzmu, jer onda one postaju želje, a to je kapital bankrotiranih. Kada se te misli ustale, postaju nadanja. Zatim jačaju i postaju zamisli, nakon toga jačaju i dalje i postaju namjere, a zatim i odluke koje prate djela. Odbacivanje tih misli u njihovom začetku lakše je i jednostavnije od suzbijanja mogućeg ishoda nakon njihovog razvijanja i nakon što se na njih navikne.”
Griješenje u početku bude pomisao, zatim se razvije u želju, pa u zamisao, onda postane namjera griješenja, nakon toga završi odlukom koju prati djelovanje po toj odluci; dobro za čovjeka je da u samom nastanku ovih loših misli, prekine ih i odbaci. Ako im bude pristupao olahko, neće moći izbjeći griješenje. Grijehe će činiti jedan za drugim dok mu to ne postane svojstveno i stalno postupanje, da Allah sačuva! Prelijep je primjer koji navodi imam Ahmed, rahimehullah, za stanje roba koji čini grijehe. Jednom prilikom hodao je po blatnjavoj zemlji pa se čuvao od blata, a onda kad je nogama utonuo u blato, počeo je hodati normalno po blatu, ne obazirući se na njega. Tada je rekao svojim drugovima: “Takvo je stanje roba koji čini grijehe: prvo se čuva grijeha, pa kada ih počne činiti, onda mu postanu normalni i više ih se ne čuva.” (Ibn Muflih, El-Adabuš-šer’ijje, 1/112)
Usmjeravanje strasti u ono što Allah voli i čime je zadovoljan
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Prekidanje veza i uzroka koji dovode do udovoljavanja strastima. Ovo ne znači da ne treba imati strasti. Naprotiv, treba imati strasti, ali te strasti treba usmjeriti u korisnim pravcima, kako bi ih iskoristio u izvršavanju onoga što od nas traži naš Uzvišeni Gospodar. Tako će od sebe odagnati zlo, da ih ne zaokupi griješenjem. Sve što čovjek koristi radi Allaha, doista, Allah će ga zaštititi da to ne koristi radi zabranjenih strasti ili radi šejtana. A što ne koristi radi Allaha, neminovno će koristiti radi svojih nahođenja i hirova. Ako se znanje ne stječe radi Allaha, bit će radi ličnih interesa i strasti. Ako djela nisu radi Allaha, onda će ona biti radi pretvaranja i licemjerja. Ako se imetak ne troši u pokornosti Allahu, trošit će se u pokornost šejtanu i prohtjevima. Ugled koji se ne koristi radi Allaha, bit će upotrijebljen radi udovoljavanja strastima i ovosvjetskim užicima. Snaga koja se ne koristi u pokornosti Allahu, bit će utrošena u nepokornosti i griješenju. Pa ko navikne da djeluje radi Allaha, ništa mu neće biti teže nego da svoja djela posvećuje nekom drugom. Ko se navikne da djeluje radi udovoljavanja strastima i prohtjevima, ništa mu neće biti teže od ihlasa (iskrenosti) i djelovanja radi Allaha. Ovo se odnosi na sve vrste poslova. Tako onome ko udjeljuje radi Allaha, na Njegovom putu, jako teško pada da udjeljuje radi nečeg drugog, i obratno.”
Doista, na ovome svijetu postoje uzroci i veze, koji usmjeravaju čovjekove strasti ka zlu i grijesima. Zato je obaveza da se rob trudi koliko god može na prekidanju ovih veza i uzroka, i da uloži sav svoj trud u usmjeravanje svojih strasti i nahođenja u ono što Allah voli, kao što je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan koji je najbolji džihad – borba: “Da se bori protiv sebe i svojih strasti radi Allaha”. (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 2/249; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim, Es-Sahiha, br. 1496)
Uzvišeni Allah osudio je onoga ko se potpuno pokorio svojim strastima: “Šta misliš o onome koji je svoju strast za boga svoga uzeo, onome kome je Allah, a on svjestan bio, dao da je u zabludi, i sluh njegov, i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će ga, ako neće Allah, na Pravi put uputiti? Zašto se ne prisjetite?” (El-Džasija, 23). Pojašnjavajući ko je taj koji uzima strasti za boga, Katada, rahimehullah, rekao je: “Nema strasti prema nečemu a da joj ne udovolji, ne bojeći se Uzvišenog Allaha (u pogledu toga).” (Taberi, Džamiul-bejan, 21/93)
Ibn Kajjim je u svome djelu Revdatul-muhibbin naveo poglavlje o pokuđenosti strasti, u kojem je spomenuo pedeset načina koji pomažu muslimanu da savlada strasti, i kako da ih učini u skladu sa Allahovim odredbama, i onim što On voli i čime je zadovoljan. Na kraju ovog poglavlja rekao je: “Doista, suprotstavljanje strastima donosi počasti i ugled na ovom i na onom svijetu, i vanjsku i unutrašnju snagu i ponos. Slijeđenje strasti umanjuje čovjekov ugled i na ovom i na onom svijetu i daje mu osjećaj poniženosti koji je vidljiv u njegovoj vanjštini i koji osjeća u svojoj duši.” (Ibn Kajjim, Revdatul-muhibbin, str. 629–648)
Razmišljanje o Allahovim ajetima – znakovima
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Usmjeravanje pažnje na veličanstvene i čudnovate Allahove ajete – znakove, koje ljudi treba da promatraju i razmišljaju o njima. To su ajeti koje učimo (iz Allahove knjige Kur’ana) i ajeti u Njegovim stvorenjima. Kada to ovlada čovjekovim srcem, onda to šejtanu onemogućava pristup njegovom srcu, njegovim spletkama, došaptavanjima i nagovorima. Ima li većeg gubitka od toga da se druženje i društvo Svemilosnog Allaha, Njegovog Poslanika i ashaba zamijeni društvom šejtana iz reda ljudi i džina? Nema većeg gubitka od ovog gubitka. Allah da nam je na pomoći!”
Ako musliman usmjeri svoje razmišljanje na veličanstvene i čudnovate Allahove ajete (znakove), bilo da se radi o razmišljanju o ajetima koji su Allahov govor, veličanstveni Kur’an, ili razmišljanje o ajetima u Allahovim stvorenjima, kosmičkim znakovima, doista će mu ovo razmišljanje otvoriti mnoga vrata dobra, i srce će zaokupiti imanom i vezom sa Uzvišenim Allahom. To će ga udaljiti i skloniti od upadanja u grijehe i loše postupake. Kao i što je ovo promatranje i razmišljanje od najvažnijih uzroka suzbijanja šejtanskih vesvesa (došaptavanja) i sumnji od sebe, kao što kaže Uzvišeni: “U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana, doista su znakovi za razumom obdarene, koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i ležeći na svojim bokovima, i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti ovo nisi uzalud stvorio! Uzvišen si Ti i sačuvaj nas od patnje u Vatri!’” (Alu Imran, 190–191).
Ebu Sulejman ed-Darani, rahimehullah, rekao je: “Doista, kad izađem iz svoje kuće, pogled mi ne zastane ni na čemu a da ne vidim u tome za sebe blagodat od Allaha, ili neku pouku za sebe.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/184)
Gospodaru naš, smiluj nam se, oprosti nam, Najmilostiviji Allahu! Popravi naše stanje, pomozi nam, otkloni od nas iskušenje zaraze i povrati nam blagodati i pomozi nam da budemo zahvalni na njima, i da upotpunimo ibadete koje Tebi činimo! Allahumme inneke afuvvun tuhibbul-afve fa’fu anna! – Allahu moj, Ti si Onaj koji prašta, voliš oprost, pa nam oprosti!
(Izvor: Abdurrezzak b. Abdulmuhsin el-Bedr, Bevaisul-hulas minez-zunub)