El-Asr - Pojava šiizma i prve šiije

Termin “šiija” koristi se za sljedbenike određenog čovjeka i njegove pomagače. Kaže se: “Taj i taj je njegov šiija – sljedbenik”, jer se povodi za njim, kao što kaže Zubejdi: “Svaka skupina koja se okupi i sastane radi neke stvari naziva se šiija. Svako ko pomaže nekog čovjeka i izražava mu stranačku pokornost, on je njegov šiija. U osnovi ovaj naziv dolazi od riječi “mušajea”, a označava podređenost i slijeđenje. (Zubedi, Tadžul-arus)

Ovaj termin nije se upotrebljavao u prvom periodu islama, osim u svom originalnom i suštinskom značenju, tj. upotrebljavao se isključivo za političke stranke i opozicione skupine koje su se protivile nekim pitanjima vezano za vlast i vladare. Upotreba ovog termina proširila se prilikom razilaska Muavije sa Alijom, radijallahu anhuma, poslije Osmanove, radijallahu anhu, smrti. Govorilo se da su Alijini pomagači i sljedbenici – njegova skupina (šiah – šiije). Ova Alijina skupina smatrala ga je četvrtim ispravnim halifom i smatrala da ima prednost u hilafetu u odnosu na Muaviju i druge. Oni su ga pomagali u borbi protiv Muavije, radijallahu anhu. Isto tako, Muavijina skupina (šiah) zastupala je suprotno mišljenje, jer su Osmanove ubice prišle Alijinom taboru i bile, kako tvrde, pod njegovom zaštitom. Zbog svega toga oni nisu bili uvjereni u potvrđenost i pravo Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, na hilafet. Ako bi pobio ubice, tj. nad njima izvršio šerijatsku kaznu, vratili bi mu se i pokorili u pogledu hilafeta i slušali bi njegovu naredbu. Tako historičari prenose da je Muavija, radijallahu anhu, onima koje je poslao Alija, radijallahu anhu, a to su bili: Adijj b. Hatim, Jezid b. Kajs el-Erhabi, Šubejs b. Rib’ijj i Zijad b. Hafs, koji su ga pozvali u zajednicu i pokornost, rekao: “Pozivate me u zajednicu i pokornost. Što se tiče zajednice, ona je sa nama, a što se tiče pokornosti, kako da se pokoravam čovjeku koji je pomogao ubistvo Osmana, a on tvrdi da ga nije ubio? Mi mu to ne prebacujemo, niti ga sumnjičimo za to. Međutim, dao je utočište Osmanovim ubicama, pa neka ih nama pošalje da ih mi (za odmazdu) ubijemo, a onda ćemo vam se odazvati na pokornost i zajednicu.” (El-Bidaja ven-nihaja; Taberi, El-Kamil)

Slično je rekao Ebu Derdau i Ebu Umami, koji su mu također bili poslani ispred Alije, radijallahu anhu: “Idite mu i recite neka nam omogući da izvršimo odmazdu nad Osmanovim ubicama, pa ću ja biti prvi stanovnik Šama koji će mu dati prisegu.” (El-Bidaja ven-nihaja)

Prije toga, kad je Alija, radijallahu anhu, Džerira b. Abdullaha poslao Muaviji da ga pozove na davanje prisege, Muavija je zatražio savjet od Amra b. Asa i poglavara Šama, pa su odbili dati prisegu sve dok se ne kazne Osmanove ubice ili dok im ne budu predati. (El-Bidaja ven-nihaja)

Historičari, također, spominju da su Ebu Derda i Ebu Umama, nakon što su se vratili Aliji, radijallahu anhu, rekli mu: “Ovo su ti koje vidite”, pa su mnogi istupili i rekli: “Svi smo Osmanove ubice, pa ko želi, neka nas gađa.” (El-Bidaja ven-nihaja)

Ne želimo sada pojašnjavati povode ratova koji su se vodili između Alije i Muavije, radijallahu anhuma, i drugih, nego želimo pojasniti da je svaka od dvije velike skupine muslimana, kao što ih je nazvao veliki Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hvaleći Hasana, radijallahu anhu, zauzela svoju stranu, pomagala i slijedila one na čijoj su strani vidjeli istinu. Svaka od te dvije skupine nazvana je šiijama – Alijine šiije i Muavijine šiije. Oni su se razilazili u čisto političkim pitanjima. Jedni su smatrali da je Alija halifa i da ima šerijatsko pravo na to, zato što je njegov hilafet potvrđen uz odobrenje i savjet konstitutivnog vijeća muhadžira i ensarija, dok su drugi tvrdili da je Muavija b. Ebu Sufjan najpreči za hilafet, jer se htio osvetiti zbog prolivene krvi imama i halife kojem je učinjena nepravda, a Osman je bio zet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i halifa muslimana. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je poznatu prisegu na Hudejbijji kako bi se osvetio za Osmana, a poslije je ta prisega nazvana Prisegom zadovoljstva, jer je Uzvišeni Allah spustio Svoje zadovoljstvo svakome onome ko je dao prisegu: “Allah je zadovoljan vjernicima kada su ti davali prisegu pod drvetom.” (El-Feth, 18)

Također, termin “šiah” koristio se za ujedinjenu političku partiju Alijinih i Abbasovih potomaka koja se sastojala od skupine Muhammedove porodice, nasuprot skupini Benu Umejje (Umejevića). Međutim, termin se isključivo koristio za pojašnjenje političkog mišljenja, tj. ko će preuzeti vlast i ko zaslužuje da je preuzme. To je otvoreno rekao i poznati šiija prenoseći iz knjige Ez-Zine, autora Sidžistanija: “Potom, poslije ubistva Osmana i ustanka Muavije i njegovih sljedbenika protiv Alije b. Ebu Taliba, sa zahtjevom da se osvete za Osmana i pridobijajući veliki broj muslimana za to, njegovi sljedbenici postali su poznati po nadimku ‘osmanlije’, a sljedbenici Alije ‘alevijje’, dok je termin ‘šiije’ bio korišten za sve njih. Tako je bilo tokom vladavine Benu Umejje (Umejevića).” (Muhsin el-Emin, Eajanuš-šiah)

Također, od šiijskog vođe iz Halepa prenosi se da je rekao: “Svaki narod koji je jedinstven i koji slijedi svoja mišljenja naziva se šiijama. Šiije određenog čovjeka jesu njegovi sljedbenici i pomagači. Kaže se “šaajeahu”, što znači isto što i “valahu” od “velijja”, tj. stavio ga pod svoje okrilje i zaštitu i uzeo ga za prijatelja. Kada su šiije slijedile ove ljude i imali uvjerenje u pogledu njih, dat im je ovaj naziv, zato što su im postali pomagači i sljedbenici. Prije, kada je hilafet od Hašimovića prešao Umejevićima, pa ga je preuzeo Muavija b. Sahr, od Hasana b. Alije, i kada je on prelazio sa čovjeka na čovjeka iz reda Umejevića, mnogi muslimani, muhadžiri i ensarije, bili su naklonjeniji Hašimovićima. Alijini potomci i Abbasovići bili su tada ugledni. Kada su im se priključili i bili uvjereni da su preči za hilafet od Umejevića, pomogli su ih, štitili i slijedili, pa su nazvani šiijama Muhammedove porodice. Tada između Alijinih potomaka i Abbasovića nije bilo razilaženja oko mišljenja ili pravca. Kada su Abbasovići postali vladari i preuzeli hilafet od Umejevića, šejtan je ušao između njih i Alijinih potomaka i došlo je između njih do onoga što je već poznato, i tako se od njih izdvojila skupina šiija. (Seid Tadžuddin b. Hamza el-Husejni, Gajetul-ihtisar fi ahbari bujutatil-alevijje minel-gubar)

Ponavljali smo nekoliko puta riječ “politika” kojom smo ciljano željeli naglasiti da između tadašnjih pripadnika islama nije bilo vjerskog razilaženja koje bi se vraćalo na pitanje nevjerstva i islama. To je potvrdio naš predvodnik Alija, radijallahu anhu, obraćajući se svojoj vojsci u govoru o Muaviji i njegovom taboru: “Allahovi robovi, preporučujem vam bogobojaznost, jer bogobojaznost je najbolje što robovi jedni drugima mogu preporučivati i što ima najbolje posljedice kod Allaha. Između vas i pripadnika Kible otvorena su vrata rata.” (Nehdžul-belaga)

Alija, radijallahu anhu, pojasnio je ovo pitanje još više u pismu koje je poslao stanovnicima pokrajina, a u kojem je saopćio ono što se desilo između njega i onih koji su bili na Siffinu. Pojasnio je svoj stav o onima koji su se borili protiv njega: “Na početku ovih dešavanja sastao sam se sa ljudima iz Šama. Očito je da je naš Gospodar jedan i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jedan i naš poziv u islam je jedan. Od njih više ništa nećemo tražiti u pogledu vjerovanja u Allaha i potvrde Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ni oni od nas. Sve je isto, osim što smo se razišli oko Osmanove krvi, a mi smo od nje čisti." (Nehdžul-belaga)

Zbog toga je zabranjivao svojim pristalicama da vrijeđaju stanovnike Šama i pomagače Muavije tokom rata na Siffinu: “Prezirem da budete oni koji vrijeđaju. Međutim, ako opišete njihova djela i spomenete njihovo stanje, to je ispravnije u govoru i bolje za opravdanje. Bilo bi bolje, umjesto da ih vrijeđate, da kažete: ‘Allahu, sačuvaj naše i njihove živote i popravi stanje između nas i njih.’” (Nehdžul-belaga)

Ovo potkrepljuje i poznati šiijski hadis koji prenosi Kulejni u svome sahihu El-Kafi od Džafera b. Muhammeda el-Bakira, šestog nepogrješivog imama, kako oni tvrde, da je rekao: “Glasnik sa neba na početku dana viče: ‘Uistinu su Alija, neka je Allahov blagoslov na njega, i njegova stranka uspjeli.’ Zatim drugi glasnik krajem dana viče: ‘Uistinu su Osman i njegova skupina uspjeli.’” (El-Kafi fil-furu)

Jedna od zanimljivosti koje nam spominje jeste da Ebu Halda prenosi da je Ebu Alija, poznati tabiin koji je kao mladić živio u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je prešao na islam tek nakon njegove smrti, u doba Ebu Bekra es-Siddika, rekao: “Bio sam mladić u vrijeme Alije i Muavije. Borba mi je bila draža od najslađe hrane. Opremio sam se najboljom ratnom opremom i došao im, i ugledao sam dva velika bojna reda, ne vide im se krajevi. Kada jedni donesu tekbir i drugi donesu tekbir, kada jedni kažu ‘la ilahe illallah’ i drugi kažu ‘la ilahe illallah’. Razmislio sam se i rekao sebi: ‘Koju od ove dvije skupine ću smatrati nevjernicima? Ko me prisiljava na ovo?’ Čim je pao mrak, vratio sam se ostavljajući ih.” (Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela, i Ibn Sa’d, Et-Tabekat)

Ne poričemo da je bilo ljudi koji su potpali pod utjecaj židovskih spletki i drugih ubačenih ideja i koji su se udaljili sa pravoga puta dajući ovom razilaženju vjerski predznak. Primjer za to jesu sebeijje i drugi, koji su zapali u mrežu židova, koji su prezirali islam. Oni su potpaljivali vatru rata kad god bi se ugasila, a to ćemo podrobnije pojasniti u narednim tekstovima, inšallahu teala. Međutim, većina ljudi tom razilaženju uopće nije pridavala vjerski značaj.

Nastavit će se...