Život vjernika i vjernice možemo podijeliti na dva velika perioda: period ramazana, jer je to posebno vrijeme, ili ramazanizam, i period između dva ramazana ili postramazanizam. Tako su nekako to gledale i prve generacije: pola perioda poslije ramazana dovili su da im se prime ibadeti mjeseca ramazana, a drugu polovicu dovili su da budu počašćeni sljedećim ramazanom. Što bismo mi jednostavno i rekli: Sve se nekako vrti oko ramazana. Mnogi vjerski tekstovi govore o posebnosti tog mjeseca i svih ibadeta u njemu, a posebno posta, tako da sve navedeno ima jake osnove. I mi smo ispratili ramazan ove godine i već smo se dobro vratili u onaj uobičajeni režim života koji živimo većinu vremena tokom godine.
Upravo o tome želim da nešto napišem jer vidimo mnogo stvari koje nam aktiviraju alarme i stavljaju nam u obavezu da pišemo, govorimo i jedni druge podsjećamo. Pored toliko ibadeta, onih posebnih, poput posta, učenja Kur'ana, noćnih namaza, sadake i drugog, mi se ponovo vraćamo određenim ponašanjima koja su u koliziji s načelima vjere islama. Nekako stječemo dojam kao da ti ibadeti nisu ostavili nekog traga na naša srca i kao da nisu napravili potrebne promjene u nama.
"O vjernici, uđite u islam potpuno i ne idite stopama šejtanovim; on vam je doista neprijatelj otvoreni!" (El-Bekara, 208)
"Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?!" (El-Bekara, 85)
Jasno nam je da islam traži od nas potpunu transformaciju i prilagođavanje života načelima islama. Od nas se traži da islam implementiramo u potpunosti, a ne djelimično. Kada razgovaramo o ovome, svi će potvrditi da im je ovo poznato i sasvim jasno, ali ovo ostaje na teoriji, a u praksi to baš i ne viđamo. A znamo da teorija nije samo radi sebe, nego se teorija izučava da bi se praktikovala. To što nešto znamo nije samo po sebi dovoljno, jer znanje samo sebi nije cilj, nego njegovo provođenje u praksu. Nedavno sam imao priliku da čujem jedan dobar prijedlog, a to je da nam trebaju radionice kako da naučeno provedemo u praksu. Godine slušanja predavanja i čitanja knjiga uzrokovale su da akumuliramo dosta informacija, ali te brojne informacije potrebno je realizovati u svakodnevnici naših života.
Plemeniti ashab Ibn Mesud rekao je: "Praktikovali smo da naučimo deset ajeta i da ne prelazimo na sljedeće sve dok ne spoznamo njihovo značenje i kako da ih provedemo u praksu." (Taberi, Tefsir, vjerodostojna predaja)
Možemo reći da je ovo pobjedonosna formula -- naučiti, spoznati pouke i poruke, a potom to i praktično pokazati. Nije ni čudo zbog čega su bili najbolja generacija i zbog čega su uspjeli da se izdignu iznad drugih. I u naše vrijeme pojedinci i grupe se ističu i izdižu iznad drugih svojim djelima, a ne posebnom filozofijom i nakićenim riječima i govorima. Djela traju, dok riječi znaju napraviti trenutni ugođaj i popraviti atmosferu. Svjesni smo da se od riječi ne živi, kako se to običava kod nas kazati, nego konkretna djela rješavaju konkretne stvari.
Mišljenje čovjeka da on nešto puno vrijedi i da je nešto poseban u odnosu na druge nije dovoljno, to treba da pokažu njegova djela. Stvarna slika o nama jesu naša djela, a ne koliko možemo dobro i lijepo da kažemo o sebi. Naš stvarni nivo imana i praktikovanja vjere jesu naša djela. Poligon za "pokazivanje" toga nije sveden samo na džamiju. Lijepo je rekao jedan od savremenika: "Mi u džamiji u jednoj osobi imamo Ebu Bekra, a na ulici imamo Ebu Džehla." U džamiji se ne posluje, ne sarađuje na nekim dunjalučkim projektima, ne živi bračni i porodični život, tu se lakše smiješimo jedni drugima, selamimo i provodimo ugodnije trenutke. Davno je rečeno: U muci se poznaju junaci. Pravo junaštvo ogleda se u ustrajnosti u primjeni islamskih načela u našem svakodnevnom životu, kada uglavnom pokušavamo ostvariti svoje potrebe i potrebe svoje porodice, ondje gdje se preferiraju raznorazni interesi i gdje treba mudrosti i snage da se napravi ravnoteža između dunjaluka i ahireta.
Uzdizati sebe iznad stvarnog stanja je umišljenost koja nikako ne donosi korist, naprotiv vodi čovjeka u pogrešnom smjeru i uzrokuje tromost i slabost u njegovim ibadetima. Slabi njegovu volju da bude bolji i da se više trudi, jer smatra da mu to nije potrebno i da je njegovo stanje sasvim zadovoljavajuće. Još pogubnije može biti da to ode do stanja samozadivljenosti, što svakako može biti pogubno.
Stoga nam je prijeko potrebno da na svom ličnom planu, kao i našim zajedničkim planovima, radimo upravo na ovome -- da realno i objektivno definiramo naše stvarno stanje, da detektujemo slabe tačke, jasno definišemo plan ojačavanja istih i način realizacije tog plana. Sve to traži kontinuitet. Vjerujući da se iman povećava i smanjuje, jasno nam je da ćemo pojedinačno i timski prolaziti kroz faze slabosti i da će nam trebati stalna analiza našeg stanja kako bismo znali gdje se tačno nalazimo i šta nam je činiti.
Ramazan je jedna faza našeg života, ali kao što neko reče: Gospodar ramazana je i Gospodar ostalih dana u godini. Ramazan je samo sezona u kojoj se pojačavaju ibadeti i djela, a ne sezona u kojoj se narađuje za ostatak godine da bismo bili slobodni i nemarni. Ostaje nam da se i dalje borimo da istinski i iskreno obožavamo Allaha, da činimo dobra djela, da se klonimo zabrana i da se pripremamo za susret s Njim. Kao što će nas pitati za dane i noći ramazana, tako će nas pitati i za vrijeme van ramazana -- odgovornost ostaje, obaveza ne prestaje i zabrane su i dalje na snazi.
Znamo da uspješni ljudi na dunjaluku ne rade samo sezonski, nego da rade tokom cijele godine, malo odmaraju i skoro da nikako nemaju slobodnog vremena. Na dunjaluku možemo imati kratke stanke da bismo prikupili snage da nastavimo dalje, ali od dunjaluka očekivati da će nas prigrliti u svoj zagrljaj i pružiti nam sigurno utočište, to je utopija i nerazumijevanje dunjaluka i suštine boravka na njemu. Čudno je da ljudi imaju takva očekivanja i teže ka tome, a slušali su i čitali o mnogima koji su isto to tražili i na kraju shvatili da su tražili nešto što ne postoji i što nije omogućeno onima koji su imali poseban status kod Stvoritelja nebesa i Zemlje, dunjaluka i ahireta.