U prvom dijelu teksta "Pouke iz kur'anskog kazivanja o Musau i Harunu" u prošlom broju, ukazali smo na značaj ovog kazivanja kao izvora neiscrpnih pouka i mudrosti, korisnih za svako vrijeme i generaciju. U ovom nastavku, kroz razmatranje jasnih kur'anskih ajeta i komentara velikih učenjaka, izvući ćemo vrijedne poruke koje se tiču tevhida, oslanjanja na Allaha, odnosa prema vlasti, misije poziva u islam i drugih ključnih aspekata islamskog vjerovanja i prakse.
Ovaj drugi dio donosi još dublje uvide u Allahovu zaštitu Svojih poslanika, značenje mudžiza, te važne poruke vezane za lično popravljanje, zajedničko djelovanje i razumijevanje života kroz prizmu objave. Ove pouke nisu tek zapisi prošlosti -- one su putokazi i opomena svima nama danas.
Dvadeset šesta pouka: Jasni i očigledni ajeti kojima je Allah pomogao Musaa, alejhis-selam, počevši od pretvaranja njegovog poznatog štapa u "zmiju koja mili" (Taha, 22) i njegovo vraćanje u prvobito stanje, i Musaova ruka, koja bi, kada bi je stavio u svoja njedra i izvadio, postala bijela i bez mahane. Allahova milost i zaštita Musaa i Haruna, alejhima-selam, od faraona i njegovog naroda ogleda se i u rastavljanju mora. Nakon što je Musa, alejhis-selam, more udario svojim štapom, u njemu se otvorilo dvanaest puteva, pa su njima krenuli i tako se spasili, a faraon i njegov narod propadoše. Brojni ajeti, koji su objavljivani jedni za drugima, bili su jasni i očigledni dokazi onima koji ih vidješe i njima svjedočiše, a u isto vrijeme, oni su argumenti i dokazi onima koji su za njih čuli, jer su ih zabilježili i prenijeli u većini pouzdanih izvora i nebeskih knjiga, pa su ih sve generacije s koljena na koljeno prenijele. Ove očigledne, neporecive i jasne ajete nije zanijekao niko do li ohola neznalica i otpadnik. Svi dokazi i ajeti koje je Uzvišeni Allah davao vjerovjesnicima, slični su ajetima Musaa, alejhis-selam.
Dvadeset sedma pouka: Ajeti i dokazi vjerovjesnika, kao i kerameti -- čuda evlija -- Allahovih štićenika, i nadnaravna znamenja koja Allah daje, poput promjene uzroka, sprečavanja njihovog djelovanja, njihove međusobne zavisnosti o drugim uzrocima, ili postojanje zapreka koje ih ometaju. Sve su to veličanstveni dokazi Allahove jednoće, i da On nad svim ima moć, i da iz okvira Allahovog određenja ne izlazi nijedan događaj, bio ogroman ili beznačajan. Također, sve te mudžize -- nadnaravna djela, kerameti -- čuda i promjene nisu u kontradiktornosti s onim što je Allah odredio među stvorenjima od opipljivih uzroka i uobičajenih sistema: "... a ti zaista nećeš u Allahovom zakonu nikakve izmjene niti odstupanja naći" (El-Ahzab, 62).
Dvadeset osma pouka: Najveće kazna za roba jeste to da on bude imam -- predvodnik i vođa u zlu i pozivač njemu. S druge strane, najveća Allahova blagodat za roba jeste to da ga Uzvišeni Allah učini upućenim imamom -- predvodnikom i vođom, koji druge usmjerava i upućuje ka dobru. Uzvišeni za faraona i njegovu svitu rekao je: "A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u Vatru" (El-Kasas, 41), a za vjerovjesnike je rekao: "I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj" (El-Enbija, 73).
Dvadeset deveta pouka: U ovom kazivanju nalazi se i dokaz poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas je obavijestio o ovom, a i drugim kazivanjima, detaljnim izviješćem, utemeljenim na istini, potpuno podudarnim i saglasnim s istinom. Resulullah, sallalahu alejhi ve sellem, ispričao nam je ova kazivanja potvrđujući istinitost poslanika, potpomažući s njima jasnu istinu. Iako on nije prisustvovao ni u jednom od tih događaja, niti je bilo šta od njih proučavao, putem čega bi mogao saznati detaljna stanja i pojedinosti, niti je sjedio i učio pred ijednim učenjakom. To je samo poslanica Svemilosnog, Milostivog i objava koju mu je spustio Plemeniti Darovatelj, da s njom upozori sve robove. Otuda je Uzvišeni Allah i rekao na kraju ovog kazivanja: "Ti nisi bio pored brda kad smo Musaa pozvali" (El-Kasas, 46), "Ti nisi bio na zapadnoj strani kada smo Musau poslanstvo povjerili" (El-Kasas, 44), "A ti nisi boravio među stanovnicima Medjena" (El-Kasas, 45). A sve nabrojano ubraja se u vrste dokaza Muhammedovog poslanstva.
Trideseta pouka: Brojni učenjaci spomenuli su pouku koja se izvodi iz riječi Uzvišenog o odgovoru koji je dao Musa, alejhis-selam, svom Gospodaru kada ga je upitao o štapu, rekavši: "A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?" "Ovo je moj štap", odgovori on, "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam" (Taha, 17--18). Sve to ukazuje na poželjnost i preporučenost nošenja štapa, zato što su u tome brojne koristi, od kojih su pojedine direktno spomenute, a druge općenito nagoviještene u riječima Musaa, alejhis-selam: "A služi mi i za druge potrebe" (Taha, 18) Također, iz ovog ajeta proizlazi i druga pouka, a to je propisanost samilosti prema životinjama, činjenja dobročinstva njima i ulaganje napora i truda u oklanjanju onoga što im može naštetiti.
Trideset i prva pouka: U riječima Uzvišenog i Plemenitog: "I kad god Me se sjetiš, namaz obavi!" (Taha, 14) ukazuje se na zikr -- spominjanje Gospodara, koji izgovara Njegov rob, to je onaj cilj zbog kojeg je rob i stvoren, tako da se u tome krije čovjekova usmjerenost na pravi put i sreća. Otuda, primarni cilj uspostavljanja namaza jeste ostvarenje ovog velčanstvenog cilja. Da nema namaza, koji vjernici više puta klanjaju, u jednom danu i noći, kako bi ih on podsjetio na Allaha, te u namazu ponavljaju učenje Kur'ana, iznose hvalu Allahu, pred Njim ponizni i skrušeni, Njemu upućuju svoje dove, što je i sama suština zikra -- spominjanja Allaha, a da nema ove blagodati, oni bi se ubrajali u nemarne.
Kao što je zikr cilj zbog kojeg su stvorenja stvorena, a svi ibadeti u svojoj suštini ustvari su zikr -- spominjanje Allaha. Također, zikr pomaže robu u izvršavanju pokornosti, pa makar bila i teška, te mu lahkim čini stajanje naspram nadmenih oholnika, kao što mu olakšava i pozivanje ka Allahu. U ovom kazivanju, Uzvišeni kaže: "Da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te mnogo spominjali" (Taha, 33--34), "Idite ti i tvoj brat, sa znakovima Mojim, i nemojte malaksati u sjećanju na Mene" (Taha, 42).
Trideset i druga pouka: Musaovo, alejhis-selam, dobročinstvo prema njegovom bratu Harunu, alejhis-selam, kada je od svoga Gospodara zatražio da i on uz njega bude vjerovjesnik, i da mu on bude podrška i pomoć u činjenju dobra, rekavši: "I daj mi pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata mog; osnaži me njime i pridruži mi ga u zadatku mome" (Taha, 29--34).
Trideset i treća pouka: Zaista se rječitost i umijeće pojašnjavanja ubrajaju u sredstva koja pomažu u podučavanju, i uspostavljanju pozivanja u islam. Zato je Musa, alejhis-selam, tražio od svog Gospodara da razveže uzao sa njegovog jezika kako bi ljudi u upotpunosti razumjeli njegov govor: "Odriješi čvor s jezika mog, da bi razumjeli govor moj" (Taha, 27--28). Također, nema nedostatka i mahane u mucanju ako se govor može razumjeti. U savršenstvo Musaovog, alejhis-selam, edeba -- lijepog ophođenja prema njegovom Gospodaru, ubraja se i to što on nije tražio da mu potpuno otkloni mucanje, već je molio da se ukloni samo ono s čime će se cilj ostvariti.
Trideset i četvrta pouka: Ono što je prijeko potrebno prilikom obraćanja vladarima i predvodnicima, i prilikom njihovog pozivanja ka Allahu i opominjanju, jeste blagost i ljubazan govor, koji će razumjeti, bez zbunjivanja i nepotrebne grubosti. Iako je sve navedeno potrebno upražnjavati u svakoj prillici i na svakom mjestu, ovo je ipak najvažnija od svih prilika, i to zbog toga što se time postiže namjeravani cilj, spomenut u riječima Uzvišenog Allaha: "Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao" (Taha, 44).
Trideset i peta pouka: Onaj ko je stalno u pokornosti Allahu neprestano od Allaha traži pomoć, ubijeđen u Allahovo obećanje, uz to se nada Allahovoj nagradi, Allah je uistinu uz njega. A onaj uz koga je Allah, on se ničega ne treba bojati i ni od čega ne treba strahovati, radi riječi Uzvišenog: "Ne bojte se!", reče On. "Ja sam s vama; čujem i vidim" (Taha, 46); "I kad je on rekao drugu svome: 'Ne brini, Allah je s nama!'" (Et-Tevba, 40).
Trideset i šesta pouka: Uzroci kazne sažeti su u ova dva svojstva i osobine: "Nama se objavljuje da će patnja sigurno zadesiti onoga koji niječe i koji se okreće" (Taha, 48), tj. poriče Allahove vijesti i vijesti Njegovih poslanika, a okreće se od pokornosti Allahu i pokornosti Njegovim poslanicima. Ovom ajetu slične su riječi Uzvišenog: "Zato vas upozoravam na razbuktalu vatru u koju će ući samo najveći nesretnik, onaj koji bude poricao i okretao se." (El-Lejl, 14--16).
Trideset i sedma pouka: Riječima: "Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu ustraje" (Taha, 82) Svevišnji Allah obuhvatio je sve uzroke kojima se postiže Allahov magfiret -- oprost, a to su:
• Tevba -- pokajanje, a to je vraćanje od onoga što Allah ne voli, vanjštinom i nutrinom, ka onome što Allah voli, vanjštinom i nutrinom. Tevba briše grijehe, bilo mele bilo velike, počinjene prije pokajanja.
• Iman -- vjerovanje, a to je potvrda i nepokolebljivo smatranje istinitim, općenito svega onoga o čemu su nas obavijestili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iz čega proizlaze obavezna djela srca, a nakon njih slijede djela ostalih organa. Nesumnjivo, ima koji se nalazi u srcu: iman -- vjerovanje u Allaha, Njegove knjige, poslanike i Sudnji dan, u koji nema nikakve sumnje, najveća je pokornost, temelj i njena osnova. Također, bez imalo sumnje, u zavisnosti od snage imana -- vjerovanja, potiskuju se i odbacuju ružna djela, kao što se potiskuju i odbacuju i ona koja se nisu ni dogodila, tako što vjernika njegov iman sprečava da u njih upadne i da ih počini. Isto tako, ona ružna djela u koja je vjernik već upao, iman ih potiskuje s postupcima koji ih brišu i anuliraju, te svome srcu ne dozvoljava da u njima ustrajava. Zaista, istinski iman i njegovo svjetlo u srcu vjernika nespojivi su s griješenjem i nepokornošću Allahu.
• Dobro djelo obuhvata djela srca, djela ostalih organa i riječi jezika, a dobra djela poništavaju loša djela: "I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava" (Hud, 114).
• Ustrajnost u imanu -- vjerovanju i na uputi, uz njihovo stalno povećanje i jačanje. Otuda, onaj ko upotpuni ova sva četiri uzroka bit će obradovan sveobuhvatnim Allahovim oprostom, i zato je on u ajetu naveden u pojačanom obliku, u riječima Uzvišenog: "Ja ću, sigurno, oprostiti" (Taha, 82).
Zadovoljit ćemo se ovim koristima iz kazivanja o Musau, alejhis-selam, mada u samom kazivanju postoje i druge brojne pouke za one koji razmišljaju.
(Izvor: Tefsiril-letifil-mennan fi hulasati tefsirl-Kur'an)
Autor: Šejh Abdurrahman es-Sa'di, rahimehullah
Priredio: Selmir Hadžić, prof.