Allahove raznovrsne blagodati koje je darovao ljudima mogu biti uzrok njihove zahvalnosti i toga da ih koriste kao sredstvo za obožavanje Allaha, zahvalnost Njemu i ispunjavanje Njegovog prava, za šta su i stvoreni, a može biti uzrok i suprotnog ponašanja. Allah je ljude sačuvao šteta bogatstva kroz propise vezane za imetak koje je propisao, bilo da se radi o obavezama čovjeka u tom imetku ili pohvalnim djelima koja može njime učiniti. Kada bi bogataši ispunili te propise, bili bi najbolji i najčasniji ljudi u moralu i djelima, i ne bi bilo nikakvih negativnih posljedica posjedovanja bogatstva. Međutim, pošto većina ljudi ne ispunjava obaveze kojima ih je Allah obavezao u njihovom imetku, posebno mislim na nedavanje zekata, njima su ovladale razne vrste nepravde i nepravedni vladari, i raširile se fetve drskih i smjelih neznalica, kao što Allah Uzvišeni kaže: ''Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim zulumćarima nad drugim zbog onoga što su zaradili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 129.)
Nema sumnje da je šerijat ljudima pojasnio sve što im treba, bilo da se radi o stvarima vezanim za vjeru ili za dunjaluk. Posebno je objasnio velike obaveze, koje su nešto najvažnije, kao što su obaveze srca, obaveze tijela, i uopće sve što je čovjek obavezan kazati ili uraditi. Tako je Allah Svom Poslaniku potpuno pojasnio obaveze imetka, načelno i detaljno, pa nam je naredio da te obaveze poštujemo, udjeljujući od onoga čime nas je Allah opskrbio. Allah je pohvalio one koji udjeljuju, a pokudio one koji uskraćuju, bilo djelimično ili potpuno, i o tome je detaljno govorio. Spomenuo je vrste imetka na koje je obavezan zekat, kao što su žitarice, plodovi, stoka, trgovačka roba i novac, odredivši uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se na to dao zekat, najmanju granicu navedenog imetka na koji se mora dati zekat (nisab), količinu koju je obavezno dati, kome se daje zekat: koja su to opća dobra za koja se daje zekat i ko je potreban da mu se udijeli zekat. Najpritvrđenija obaveza vezana za imetak koju čovjek mora ispuniti jeste obaveza izdvajanja zekata, koji je jedan od najvećih stubova islama bez kojeg islam ne može biti potpun. Allah je, također, detaljno obrazložio šta od imetka čovjek mora udijeliti na sebe, svoju porodicu, svoju djecu, svoje robove, druge ljude i na životinje. Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnili su i obaveznost pridržavanja ispravnih načina kupoprodaje i ispunjavanja zakonitih ugovora, sa svim njihovim vrstama i uzrocima. Također, Allah je pojasnio privremene obaveze vezane za imetak kada se pojave uzroci koji ih iziskuju, kao što su otkupnina za ubistvo ili kompenzacija za bespravno uništeni imetak, i tome slične privremene obaveze koje se tiču prava drugih ljudi, kao što je ugošćavanje gosta, pomaganje nevoljniku, hranjenje gladnog i oblačenje onoga koji nema šta obući. Ovo je kolektivna obaveza koju, kada ispuni jedna skupina ljudi, spada sa ostalih. Allah je pojasnio i stvari koje se tiču primoravanja ljudi na naknadu, bilo da se radi o zabranjenim vidovima toga, kao što je primoravanje ljudi da prodaju nešto po cijeni kojom nisu zadovoljni, ili zabranjivanje nečega što im je Allah dozvolio, ili se radi o pravednom primoravanju, kao što je primoravanje na davanje naknade za neku stvar onoliko koliko se inače daje za stvari slične toj, što se dešava u slučaju kada im prodaja ili kupovina postanu obavezne iz određenog razloga, poput duga ili nečeg drugog. Ljudima se zabranjuje uzimanje veće naknade za nešto nego što se inače uzima za stvari poput te, zatim nametanje poreza na radnike i one za kojima ljudi imaju potrebu, zatim uzimanje prevelikog viška i uskraćivanje prava ljudima.
U ovim stvarima ljudi moraju voditi računa o pravednosti i presjeći sve puteve koji vode nepravdi. Neke od ovih stvari svima su jasne, a neke su nejasne pa ih je potrebno dobro istražiti kako bi se spoznalo šta je ispravno. Dokle god nešto nije jasno, osnova je zabrana uzimanja tuđeg imetka, dozvola ljudima da se bave svojim kupoprodajnim poslovima i poštovanje njihovih prava sve dok ne postane jasno postojanje opravdanog, šerijatskog razloga za izlazak iz te osnove, koji predstavlja jaču osnovu od one iz koje se izlazi. Kada se raširio komunizam, koji je utjecao na mnoge savremenike i čiji su se principi uvukli među neke učenjake, došlo je do nekih pojava čija je neispravnost u islamu nužno poznata, kao što je dozvola vladarima da primoraju bogataše na udjeljivanje siromašnima i potrebnima, da rasparčaju svoje bogatstvo i podijele ga potrebnima, da viškom svog bogatstva zadovolje sva opća dobra naroda, bez njihovog zadovoljstva, čak prisiljavanjem na to. Islam je čist od ovog komunističkog principa i tekstovi Kur’ana i sunneta ukazuju na to, pobijajući ovu pojavu krajnje jasno na puno mjesta. Čak i konsenzus ummeta pobija ovu pojavu koja je suprotna Kur’anu, sunnetu, i iskonskoj ljudskoj prirodi u kojoj je Allah stvorio ljude. Ovaj princip zulumćarima i pohlepnicima otvara vrata nepravde, zla i nereda. Allah daje opskrbu kome On hoće i određuje onako kako On hoće. Allah je ljude stvorio različitih stepeni u svim osobinama: u razumnosti i gluposti, u znanju i neznanju, u lijepom ahlaku i njegovoj suprotnosti, u bogatstvu i siromaštvu, u mnoštvu djece, imetka i sljedbenika i u nedostatku toga, i to je sudbinski odredio, olakšavši svakome ono za šta je stvoren, s tim da je svakom kome je dao neke od ovih blagodati propisao i određene obaveze koje je detaljno pojasnio. Allah je za postizanje dunjalučkih i ahiretskih ciljeva odredio uzroke i puteve, pa ko bude poduzeo te uzroke i išao tim putevima, doći će do ciljeva i rezultata, dok ovih zabludjeli ljudi žele da ponište Allahov kader i šerijat, opravdavajući svoja pokvarena mišljenja šubhama (sumnjama) koje ništa ne vrijede. Nekada to čak podupiru nekim šerijatskim tekstovima, iskrivljujući ih, što uviđa svako ko išta zna o šerijatu. Povećao se broj pozivača na ovaj pokvareni put, od kojih neki zavode druge, a neki bivaju zavedeni drugima koje slijepo slijede, dok pronicljivom čovjeku nije skrivena suština svega ovoga. Pobornici ovih stavova podupiru svoju zabludu tvrdnjom da gomilanje imetka u rukama malog broja ljudi uzrokuje rasipništvo koje kvari moral ljudi, i zavist od strane siromašnih i potrebnih. Ovo je velika greška i polovično gledanje na stvari. Bogatstvo nekada biva uzrokom oholosti, a nekada uzrokom skromnosti, pokornosti Allahu, ispunjavanju šerijatskih obaveza na imetak. Ako i pretpostavimo dešavanje rasipništva i sličnih stvari, njihov pokušaj da dokinu bogatstvo bogatih izazvalo je mnoga zla sa kojima se ne može porediti nijedna šteta, i uzrokovalo je mnoge smutnje, što je suprotno njihovim tvrdnjama. Ova zla i žestoki ratovi upravo su posljedice toga, što je svakom poznato. Ono što su rekli o velikoj količini imetka može se reći i o velikoj snazi tijela i njegovom izuzetnom zdravlju. To nekada može uzrokovati zlo, a nekada dobro, i može biti sredstvo postizanja mnogih dobara. Allahove raznovrsne blagodati koje je darovao ljudima mogu biti uzrok njihove zahvalnosti i toga da ih koriste kao sredstvo za obožavanje Allaha, zahvalnost Njemu i ispunjavanje Njegovog prava, za šta su i stvoreni, a može biti uzrok i suprotnog ponašanja. Allah je ljude sačuvao šteta bogatstva kroz propise vezane za imetak koje je propisao, bilo da se radi o obavezama čovjeka u tom imetku ili pohvalnim djelima koja može njime učiniti. Kada bi bogataši ispunili te propise, bili bi najbolji i najčasniji ljudi u moralu i djelima, i ne bi bilo nikakvih negativnih posljedica posjedovanja bogatstva. Međutim, pošto većina ljudi ne ispunjava obaveze kojima ih je Allah obavezao u njihovom imetku, posebno mislim na nedavanje zekata, njima su ovladale razne vrste nepravde i nepravedni vladari, i raširile se fetve drskih i smjelih neznalica, kao što Allah Uzvišeni kaže: ''Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim zulumćarima nad drugim zbog onoga što su zaradili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 129.)
Čak i ako bismo i pretpostavili ispravnost nekih šubhi koje se šire za pomaganje raznih zabluda, to su veoma malobrojne teorije koje, i kao takve, predstavljaju manjkavo gledanje na stvari. Oni su polovično gledali na stvari, a na to gradili univerzalne propise, ostajući slijepi za principe i temelje na kojima se grade ispravni propisi, koje u obzir uzima Allahov zakon, iz kojih se rađaju opće i univerzalne koristi, u kojima se tope djelimične štete, i koji se slažu sa Allahovim zakonom i mudrošću, i sa iskonskom prirodom u kojoj je Allah stvorio ljude. Ti temelji uzrokuju harmoniju među stvorenjima, poštuju kosmičke zakone (sebebe) i čvrsto povezuju ljude. ''A svako će imati svoj stepen, prema tome kako je postupao, jer je Gospodar tvoj bdio nad onim što su radili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 132.)
Piše: Šejh Abdurrahman ibn Nasir es-Sa’di (1376. h.g.)