Ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo jedan su od temelja islama, neizostavnih zahtjeva riječi la ilahe illallah. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji govore o ovome, tako da istaknuti učenjak Hamed b. Atik, rahimehullahu te‘ala, kaže: “U Allahovoj Knjizi Nema nijednog propisa da na njega ukazuje toliki broj dokaza kao što je slučaj sa propisom prijateljevanja i neprijateljevanja, nakon propisa o obaveznosti tevhida i stroge zabrane njegove suprotnosti, tj. širka.” (Sebilun-nedžat, str. 31) Ljudi koji su najpreči da im se iskaže ljubav i prijateljstvo, nakon vjerovjesnika, jesu upravo učenjaci. Stoga šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, kaže: “Obaveza muslimana – nakon iskazivanja prijateljstva Svevišnjem Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem – jeste da iskažu prijateljstvo vjernicima kako o tome govori Kur’an, a naročito učenima, jer su oni nasljednici vjerovjesnika, oni su ti koje je Uzvišeni Allah učinio na stepenu zvijezda, pa se putem njih hodi tminama kopna i mora.” (Ref‘ul-melam ‘an eimmetil-e‘alam, str. 11) Naši ispravni prethodnici su prijateljevanje nekog čovjeka sa učenim ljudima njegovog mjesta ubrajali u znakove ispravnosti njegovog ubjeđenja i njegovog pravca. Ibnul-Medini, rahimehullahu te‘ala, pojašnjavajući sunnet i njegove ogranke koje ukoliko ih čovjek ne potvrdi ili ne bude vjerovao u njih, neće se ni smatrati sljedbenikom sunneta, kaže: “Kada vidiš čovjeka kako se od svih stanovnika Basre vraća na Ejjuba es-Sihtijanija, Ibn Avna, Junusa, Et-Tejmija, voli ih, često ih spominje i povodi se za njima, onda se nadaj njegovom dobru.” Zatim je spomenuo ostale učenjake Basre i Kufe. (Vidjeti: El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad ehlis-sunnet vel-džemat, 1/171.) Međutim, na vjerniku nije da jednog učenog voli više od drugog, slijedi jednog, a ne slijedi drugog, prijateljuje s jednim više nego s drugim, osim ako je taj učenjak bolji od drugih po imanu, bogobojaznosti i znanju, ili zbog toga što je učio pred njim i savjetovao se s njim. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Nijedan se musliman ne smije pripisivati nekom učenom, pa uspostavljati ljubav prema svima onima koji slijede njegovog učitelja i neprijateljevati sa svima onima koji ga odbacuju. Naprotiv, na njemu je da voli i prijateljuje sa svakim vjernikom i sa svakim bogobojaznim učenjakom i drugim ljudima, i neće posvećivati više ljubavi, osim ako se ispostavi da je neki od njih većeg imana i bogobojaznosti, pa će dati prednost onome kome su dali prednost Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Medžmu‘ul-fetava, 11/512.)
Poštivanje i uvažavanje učenih
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nije od nas onaj koji nije milostiv prema našim mlađima, koji ne poštuje našeg starijeg, koji ne naređuje dobro i ne odvraća od zla, i koji ne poznaje prava našeg učenog.” (Ahmed, 1/257; Sunen Tirmizija, Knjiga o dobročinstvu i održavanju veza, Poglavlje o onome što je došlo o milostivosti prema djeci, 3/215-216/1986; i Ibn Hibban, 1913. Šejh Albani ocijenio je hadis dobrim u Sahihul-Džami‘u, 5443)
Tavus b. Kejsan, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Od sunneta je da se počast iskaže četverici: učenom, starijem, vladaru i roditelju.” (Vidjeti: El-Begavi, Šerhus-sunne, 13/43) Naši ispravni prethodnici mnogo su poštivali i uvažavali svoje učene, s njima su se ophodili na najljepši način. Vidimo kako Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i pored svog ogromnog znanja, ugleda i položaja, drži povodac deve Zejda b. Sabita el-Ensarije, radijallahu anhu, dok se on penje na nju, pa mu pojašnjava i kaže: “Ovako nam je naređeno da postupamo prema našim učenima i našim starijim.” (Mustedrek Hakima, 3/423; Ibn Abdil-Berr, Džami‘u bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/228; El-Hatib el-Bagdadi, El-Džami‘u li ahlakir-ravi ve adabis-sami‘i, 1/189; spomenuo ga je i El-Hejsemi u Medžme‘iz-zevaid, 9/345, i rekao: “Svi prenosioci su prenosioci Sahiha izuzev Rezina er-Rumanija, a on je pouzdan.”) Kada je imam Muslim, rahimehullahu te‘ala, došao do imama Buharije, rahimehullahu te‘ala, poljubio ga je među oči rekavši: “Dozvoli mi da ti poljubim noge, učitelju, prvaku muhaddisa.” (Vidjeti: Ibn Kesir, El-Bidaje ven-Nihaje, 11/340) Ibn Abdul-Berr, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Pravo učenog kod tebe je da kada dođeš, da ga poselamiš posebno, a ostale ljude zajedno, da sjedneš ispred njega, da ne pokazuješ svojom rukom, da ne sklapaš oči pred njim, da ne kažeš ‘taj i taj kaže suprotno tebi’, da ga ne hvataš za njegovu odjeću, jer je on na stepenu rodne palme s koje stalno na tebe padaju njeni plodovi.” (Džami‘u bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/146)
Odlazak i stjecanje znanja pred učenima
Učeni su nasljednici vjerovjesnika! Stoga, onaj koji želi da dobije nešto od tog nasljedstva, na njemu je da prisustvuje skupovima učenih, uzima znanje od njih. Onaj ko izabere taj put, Allah će mu tim putem olakšati put do Dženneta. U hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko izabere put znanja, Allah će mu tim putem olakšati put do Dženneta.” (Musned Ahmeda, 2/325, Sunen Darimija, Uvod, Poglavlje o vrijednosti znanja i učenog, 1/83; Sunen Ebu Davuda, Knjiga o znanju, Poglavlje o podsticaju na traženje znanja, 3/317/3641; Sunen Tirmizija, Knjiga o znanju, Poglavlje o onome što je došlo o vrijednosti fikha, 2684; i Sunen Ibn Madže, Uvod, Poglavlje o vrijednosti učenih, 223. Hadis je spomenuo i Buharija muallekan u Knjizi o znanju, u Poglavlju da znanje dolazi prije riječi i djela, 1/25. Hadisu svjedoče mnogi rivajeti, tako da je šejh Albani ocijenio hadis vjerodostojnim u Sahihul-Džami‘u, 1727.) Ebu Derda’, radijallahu anhu, rekao je: “Šta vam je!? Vidim vaše učene kako odlaze, a vaše neznalice se ne podučavaju, ne traže znanje prije nego što ga nestane. Tražite znanje prije negoli učeni odu!” (Sunen Darimi, Knjiga o znanju, Poglavlje o odlasku znanja, 1/78.) Naši ispravni prethodnici, shvatajući vrijednost znanja i njegovih nosilaca, koristili su svaku priliku da se okupljaju oko učenih. Abdur-Rahman b. Mehdi, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Ukoliko bi učen čovjek sreo učenijeg od sebe, taj dan bi bio dan njegovog plijena, ispitivao bi ga i učio od njega. Ukoliko bi sreo slabijeg od sebe u znanju, podučavao bi ga i bio bi blag prema njemu. Dok, ukoliko bi sreo sličnog sebi, ponavljao bi i obnavljao s njim znanje.” (Vidjeti: Er-Ramehurmuzi, El-Muhaddis el-Fasil, str. 206) Abdullah b. Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Kada bi znao da postoji neko učeniji od mene u Allahovoj Knjizi i da se do njega može doći, ja bih išao do njega.” (Sahih Buharije, Knjiga o vrijednostima Kur’ana, Poglavlje o učačima Kur’ana iz reda Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, 6/102.) Mejmun b. Mihran, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Učenjaci su moji svjetionici u svakom gradu i moja žalost ukoliko ih ne pronađem. Našao sam popravak svoga srca u druženju sa učenima.” (Vidjeti: Ibn Abdil-Berr, Džami‘u bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/49) Imam Šafija, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Ko bude učio propise vjere iz knjiga, zapostavit će propise.” Drugi učenjak je rekao: “Od najvećih kušnji je traženje znanja iz listova.” (Vidjeti: Ibn Džema’a, Tezkiretu-s-sami’i, str. 87) Omer b. Hattab, radijallahu anhu, rekao je: “Ljudi će biti na dobru sve dok budu uzimali znanje od svojih najučenijih, sve dok se učeni ne budu manje suprotstavljali učenijima od sebe. Kada se budu suprotstavljali, protivili i opirali učenijem od sebe, bit će upropašteni.” (Vidjeti: El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad ehli-s-sunnet vel-džema'at, 1/84.) Abdullah b. Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Vi ćete biti na dobru sve dok znanje bude kod vaših najučenijih. Kada znanje bude kod manje učenih, ti manje učeni će omalovažavati učenije od sebe.” (Vidjeti: Ibn Abdil-Berr, Džami‘u bejanil-ilmi ve fadlihi)
Stroga zabrana omalovažavanja i napadanja učenih
Napad na učene, omalovažavanje i ismijavanje sa učenim ljudima, pravac je i put smutljivaca i zabludjelih u vjeri, jer napad na učene predstavlja napad na vjeru, poziv kojem pozivaju, pravac koji slijede. Omalovažavanje učenih strogo je zabranjeno jer su oni muslimani, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uistinu, vaša krv, i vaš imetak, i vaša čast, sveti su vama kao što vam je svet ovaj vaš dan (Kurban bajram), u ovom vašem mjesecu (zul-hidždžetu), na ovom vašem mjestu (Mekki).” (Sahih Buharije, Knjiga o hadždžu, Poglavlje o hutbi u danima Mine, 2/191; i Sahih Muslima, Knjiga o hadždžu, Poglavlje o hadždžu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, 2/889/1218, u hadisu Džabira, radijallahu anhu) Uzvišeni Allah rekao je u hadisi-kudsijju: “Ko iskaže neprijateljstvo prema Mome štićeniku, Ja ću mu objaviti rat!” (Sahih Buharije, Knjiga o robovima, Poglavlje o skromnosti, 7/190.) Imam Šafija, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Ako učenjaci nisu Allahovi štićenici, onda ja ne poznajem Allahovog štićenika.” (Vidjeti: El-Hatib el-Bagdadi, El-Fekihu vel-mutefekkihu, 1/36) Imam El-Kazvini, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Znaj da je stepen učenjaka iz ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, veliki. Njihova vrijednost je velika. Njihova čast je otrovna. Ko je namiriše, razboli se, a ko je pojede, otruje se. Savjetujem vas da se prema učenim ljudima lijepo ophodite. Onaj ko ih bude poštovao, taj poštuje Allaha i Njegovog Poslanika, dok onaj ko ih iznevjeri i prevari, taj vara Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem...” (Vidjeti: El-Havarizmi, Mufidul-‘ulum) Ibn Asakir, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Znaj, Allah učvrstio i mene i tebe u traženju Njegovog zadovoljstva, i učinio i mene i tebe od onih koji Ga se istinski boje, znaj da je meso učenih otrovno i da je Allahova kazna za one koji umanjuju njihovu vrijednost poznata. Malo je onih koji su se pozabavili čašću učenjaka a da nisu kažnjeni mrtvilom srca prije svoje smrti.” (Vidjeti: Tebjinu kezibil-mufteri, str. 28) Abdullah b. Mubarek, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Na razumnom je da ne omalovažava trojicu: učenog, vladara i svoga brata muslimana. Ako bude omalovažavao učene, izgubit će ahiret, ako bude omalovažavao vladara, izgubit će dunjaluk, a ako bude omalovažavao svoju braću, izgubit će dostojanstvo.” (Vidjeti: Šemsuddin ez-Zehebi, Sijeru e‘alamin-nubela, 17/251)
Zabrana optuživanja učenjaka za grešku
Učenjaci su, kao i svi drugi ljudi, skloni grešci. Međutim, žuriti i optuživati učenjaka za grešku, potvarati ga, veoma je opasno. Danas se učenjaci optužuju zbog nepoznavanja njihovog stanja, nepoznavanja svih njihovih riječi i stavova, nerazumijevanja njihovih općenitih riječi, bojazni da se susretnu sa dotičnim učenjakom i pitaju ga za namjeru njegovih riječi, zbog želje da se ocrni ovaj ili onaj učenjak, želje da se izdigne nad njim, želje da se njemu aplaudira, želje da uđe u historiju neznalica i propalica jer je odgovorio tom i tom učenjaku i sl. Ovo uglavnom dolazi od onih koji nemaju znanja, koji traže znanje iz knjiga, internet stranica, onih koji iznose laž na Allaha, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernike, usljed čega skreću s Pravog puta i druge odvode u zabludu. Iako su njihova usta puna riječi da se bore za Allahovu vjeru i strahuju za nju, istina je da se bore, ali samo za svoju ličnost, pa neka znaju da su je već izgubili.
Traženje opravdanja za greške učenjaka
S obzirom na to da su učeni ljudi, samim tim skloni su pogreškama. Tako, ukoliko pogriješe, obistini se njihova greška, nećemo ih odbaciti, precrtati za sva vremena, izbaciti i spaliti njihove knjige, njihova predavanja, druge upozoravati na sve njegove riječi! Ne! Već ćemo im tražiti opravdanje i imati lijepo mišljenje o njima. Uzvišeni Allah rekao je: “Zašto kada ste čuli, vjernici i vjernice nisu jedni o drugima pomislili dobro i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’” (Prijevod značenja En-Nur, 12.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dobro se pripazite sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažljiviji govor!” (Sahih Buharije, Knjiga o ponašanju, Poglavlje o zabrani međusobne zavisti i okretanja, 5717; i Sahih Muslima, Knjiga o dobročinstvu, održavanju veza i lijepom ponašanju, Poglavlje o strogoj zabrani lošeg mišljenja, uhođenja i nadmetanja, 6701.) Omer b. Hattab, radijallahu anhu, rekao je: “Ne smatraj lošom riječ koju izgovori tvoj brat musliman sve dok postoji ijedna mogućnost da je protumačiš dobrom.” (Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-‘Azim, 4/213) Muhammed b. Sirin, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Kada ti dođe nekakva vijest o tvome bratu, traži mu opravdanje, pa, ukoliko ga ne pronađeš, reci: ‘Sigurno on ima opravdanje.’” (Vidjeti: El-Bejheki, Šu‘abul-iman, 6/323/8342) Slično je rekao i Ebu Kilabe, rahimehullahu te‘ala: “Kada ti dođe vijest od tvoga brata koju prezireš, maksimalno mu traži opravdanje, pa, ako ga ne pronađeš, reci: ‘Sigurno moj brat ima opravdanje koje ja ne poznajem.” (Vidjeti: El-Bejheki, Šu‘abul-iman, 6/321/8336, i Ebu Nu‘ajm, El-Hilje, 2/285.) Abdullah b. El-Mubarek, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Vjernik je onaj koji traži opravdanja, dok je licemjer onaj koji istražuje greške.” (Vidjeti: Ibn Kudame el-Makdisi, Muhtesar Minhadžil-kasidin, str. 119) Fudajl b. Ijjad, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Vjernik prekriva i savjetuje, dok licemjer razotkriva i ismijava!” (Vidjeti: Ibn Redžeb, Džami‘ul-ulumi ve-l-hikemi, 1/82) Subki, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Ukoliko je čovjek pouzdan, poznat po svome imanu i svojoj postojanosti, njegove izrečene i zapisane riječi ne razumijevaju se nikako drukčije osim onako kako se naviklo od njega. Naprotiv, obavezno je najljepše tumačenje i lijepo mišljenje o njemu.” (Vidjeti: Ahmed Suvejan, Šerijatski menhedž u prihvatanju vijesti i rivajeta o njima, str. 92-97)
Loše riječi o učenjacima ne slušaju se od drugih učenjaka, njihovih savremenika
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Slušajte znanje od učenjaka i ne prihvatajte ono što kažu jedni o drugima.” Malik b. Dinar, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Riječi učenjaka i učača Kur’ana uzimaju se i slušaju po svakom pitanju, izuzev govora jednih o drugima.” Ne sluša se loš govor jednih o drugima:
● zbog mogućeg postojanja natjecanja među njima, zbog iste naučne oblasti kojoj poučavaju;
● velike srdžbe jednog prema drugom kada čuje njegove riječi, pa mu uzvrati lošim, a da se smiri sigurno ne bi izrekao tako loše riječi;
● mogućeg različitog razumijevanja određenih pitanja, različitog pristupa i pravca;
● postojećeg sukoba među njima, kada se koristi svaka prilika da se drugi kompromitira.
Imati na umu ogromno dobro učenih
Seid b. Musejjeb, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Nema učenjaka, niti uglednika, velikodostojnika a da nema neku mahanu, nedostatak kod sebe. Međutim, čija vrijednost i dobrota budu veći od njegovih nedostataka, to će otkloniti njegove nedostatke.” (Vidjeti: Ibn Abdil-Berr, Džami‘u bejanil-'ilmi ve fadlihi, 2/48) Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Kada bi se svaki onaj koji pogriješi ostavljao i njegova dobra djela poništavala, znanosti i mudrosti bi bile uništene.” (Medaridžus-salikin, 2/39.) Imam Šemsuddin ez-Zehebi, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Kada bismo svakog imama koji pogriješi u svome idžtihadu u nekom pitanju osudili i odbacili, tada se ne bi sačuvao ni Ibn Nasr, ni Ibn Mende, niti iko učeniji od njih.” (Sijeru e'alamin-nubela, 14/40)
Uzvišenog Allaha molim da ove riječi učini dokazom za nas, a ne protiv nas. Molim Ga, subhanehu ve te‘ala, da nas okoristi ovim riječima, pomogne nam da očuvamo kod sebe ovaj temelj vjere, sačuvamo time svoje ispravno ubjeđenje i pravac koji vodi do Allahovog zadovoljstva, a Allah je kadar da to učini. Sva hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe!