Čovjek koristi govor da uči, stječe znanje, da druge podučava i odgaja, ali ako hoće da zapali vatru smutnje, on također može koristiti govor kao efikasno sredstvo. Teško onima koji jezik koriste kao sredstvo za sijanje smutnje, jer čovjek će odgovarati i biti pitan za ono što govori. "On ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije." (Kaf, 18)
Govor će biti dokaz za nas ili protiv nas na Sudnjem danu, kao što se kaže u ajetu: "Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili." (En-Nur, 24)
Uzvišeni Allah objavio je u Kur'anu: "Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati." (En-Nisa, 114)
Vjernik se, prije nego što počne govoriti, mora zapitati koje su intencije tog govora i kakva mu je svrha, da se ne bi kajao zbog izgovorenih riječi.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o Noćnom putovanju u nebeske sfere, rekao: "Naišli smo pored jedne male rupe iz koje je izašao ogroman bik, koji se pokušao vratiti unutra, ali nije mogao. Upitao sam Džibrila: 'Ko je ovo ili šta je ovo?', a on je odgovorio: 'To je čovjek koji izgovori krupnu riječ zbog koje se pokaje, ali je ne može vratiti.'" (Munziri, Et-Tergibu vet-terhib)
Mudžahid b. Džebr prenosi da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: "Pet stvari ili pet osobina bolje je od svakog bogatstva:
• Ne govori o onome što te se ne tiče, jer je to višak za koji nisi siguran da nećeš biti kažnjen.
• Ne govori o onome što te se ne tiče dok za to ne nađeš pogodnu priliku i mjesto, jer možda čovjek govori i o onome što ga se tiče, ali kad ne treba i gdje ne treba, pa se osramoti.
• Ne raspravljaj se sa plemenitim i blagim čovjekom niti sa ahmakom, jer će te plemeniti čovjek zamrziti, a ahmak će te uvrijediti.
• Odsutnog brata spominji po onome po čemu bi i ti volio da te drugi u tvom odsustvu spominju i oprosti mu ono što bi volio da on tebi oprosti.
• Ponašaj se poput čovjeka koji zna i svjestan je da će biti nagrađen za dobročinstvo, a kažnjen za zlodjelo." (Munziri, Et-Tergibu vet-terhib)
Tako mogu postupati samo oni koji upravljaju i vladaju svojim jezikom, a nikako oni kojima jezik upravlja.
Šutnja kao odlika
Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: "Tako mi Allaha, ne znam da je ičemu potrebniji što duži 'zatvora' od jezika."
A imam Maverdi rekao je: "Znaj da je govor tumač koji prenosi ono što je pohranjeno u srcima i da on obavještava o skrivenim tajnama. Nepažnjom izgovorene riječi ne mogu se vratiti. Obaveza je pametnom čovjeku da se čuva poskliznuća jezika, a to će postići ako se suzdržava od nepotrebnog govora."
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao je Ebu Zerra radijallahu anhu, i rekao mu: "Preporučujem ti da dugo šutiš, jer šutnja odagnava šejtana i pomaže ti da sačuvaš vjeru." (Munziri)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Neće se učvrstiti iman kod čovjeka sve dok ne bude postojano njegovo srce, a neće mu srce biti postojano sve dok ne bude postojan njegov jezik." (Albani, Sahihut-tergib)
Lijepim riječima udaljeni se približe
Salahuddin es-Safedi u svom enciklopedijskom djelu El-Vafi bil-vefejat bilježi priču u kojoj se kazuje o događaju koji se desio između Hasana el-Basrija i Ibn Sirina. Naime, u jednom trenutku došlo je do udaljavanja i zahlađivanja odnosa između Hasana el-Basrija i Ibn Sirina, pa ako bi Ibn Sirin bio spomenut pred Hasanom el-Basrijem, on bi rekao: "Poštedite nas spominjanja tih tkalaca", aludirajući na to da je većina Ibn Sirinove porodice tkala odjeću. Nakon toga Hasan el-Basri sanjao je čudan san. Vidio je sebe u snu kao da je go i da stoji na smetljištu udarajući štapom po smetljištu. Probudio se zabrinut zbog svog sna, pa je poslao jednog svog učenika Ibn Sirinu da mu ispriča san, ali da kaže da je on sanjao san, a ne Hasan el-Basri. Međutim, Ibn Sirin je bio mnogo mudriji i pronicljiviji od toga da bi ga to pitanje zavaralo, pa je rekao Hasanovom učeniku: "Reci onome ko je sanjao taj san: 'Ne pitaj tkalca za njegovo tumačenje.'" Kada je vijest o tome stigla do Hasana el-Basrija, odmah je otišao do Ibn Sirina, a kada ga je Ibn Sirin ugledao, ustao je i zagrlio ga, a zatim su sjeli i prekorili jedan drugog zbog svog postupka. Zatim je Hasan el-Basri rekao: "Ebu Bekre, zaboravi na ovo što se desilo, već mi protumači san koji je zaokupio moje srce." Ibn Sirin mu je rekao: "Ne opterećuj sebe ovim snom, jer golotinja koju si vidio u snu je golotinja dunjaluka, a ti nisi od onih koji tragaju za dunjalukom. A što se tiče smetljišta, to je upravo dunjaluk koji si vidio onakvim kakav on zaista jeste, a što se tiče štapa, to je mudrost koju prenosiš ljudima." Nakon toga, Hasan el-Basri je upitao: "A kako si znao da sam ja sanjao ovaj san?" Ibn Sirin je rekao: "Ja ne znam boljeg čovjeka od tebe koji bi mogao sanjati takav san."
Istinske ljudske veličine, kada među njima dođe do spora i rivalstva, ne zaboravljaju jedni drugima dobra djela i ne poriču odlike i prednosti jednih nad drugima. Hasan el-Basri nije poslao svog učenika Ibn Sirinu da mu objasni san, osim zato što je znao da je Ibn Sirin vješt u toj oblasti. A Ibn Sirin nije otkrio da je Hasan el-Basri onaj koji je sanjao taj san, osim na osnovu toga što je poznavao njegovu učenost, pobožnost i ispravnost njegovog vjerovanja.
Naš hal...
U našem vremenu proširio se bezvrijedni i neprovjereni govor, govor rekao-kazao. Umjesto lijepih, ljudi jedni drugima govore ružne riječi, umjesto iskrenog savjeta, čujemo uvrede, ponižavanja, omalovažavanja, ogovaranje, tajna došaptavanja u kojima nema nikakvog dobra.
Stoga, nije čudo što su ljudi danas do iznemoglosti spremni istraživati, prepričavati i prenositi, a, Boga mi, i izmišljati tuđe mahane samo kako bi obezvrijedili, ponizili i ismijali muslimana koji ne razmišlja kao što oni razmišljaju, koji nije fanatični i slijepi sljedbenik skupine kojoj oni pripadaju.
S druge strane, o vrlinama, lijepim osobinama i dobrim djelima drugih muslimana, posebno onih koji nisu našeg "menhedža", našeg mezheba, koji ne pripadaju našem džematu i taboru, skoro nikada ne govorimo, ili ih pak skrivamo i pokušavamo minimizirati ukoliko ih, oni rijetki, pravedni i objektivni muslimani iz našeg džemata spominju. Umjesto klasificiranja ljudi na temelju kur'ansko-sunnetskih mjerila i standarda, a to su bogobojaznost i lijep ahlak, mi radije pribjegavamo klasifikaciji muslimana na temelju naših, vlastitih, ljudskih, krajnje pristrasnih i subjektivnih mjerila, koja su često produkt pogrešne percepcije i razumijevanja Kur'ana i sunneta, ali i lošeg ahlaka. Zaboravljamo na riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Vjernik ne vrijeđa, ne proklinje, on nije razvratnik ni bestidnik." (Tirmizi)
Zaboravljamo također da je Iblisa riječ izvela iz Dženneta. Naime, kada mu je Allah naredio da učini sedždu Ademu, Iblis je rekao: "'Nije moje', reče, 'da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.' 'Onda izlazi iz Dženneta!', reče On, 'nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na Tebi do Dana sudnjeg!'" (El-Hidžr, 33--35)
Vijesti oblikuju naše reakcije, a na kraju i ponašanje
Zanimljiv je slučaj sa Velidom b. Ukbom b. Ebu Muajtom. Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Velida b. Ukbu b. Ebu Muajta da prikupi zekat od pripadnika plemena Benu Mustalik. Kada su oni čuli za to, obradovali su se i izašli da dočekaju Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, izaslanika. Međutim, Velid b. Ukbe pomislio je da su oni izašli da ga napadnu, pa se vratio i rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: "Allahov Poslaniče, pleme Benu Mustalik odbilo je dati zekat." Ta vijest žestoko je naljutila Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dok je razmišljao o tome da pošalje vojsku protiv plemena Benu Mustalik, došla je delegacija iz tog plemena kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli su: "Allahov Poslaniče, obaviješteni smo da se tvoj izaslanik za prikupljanje zekata vratio sa pola puta, pa smo pomislili da ga je vratilo tvoje pismo u kojem ga obavještavaš da si srdit na nas, a mi se utječemo Allahu od Njegove srdžbe i srdžbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." Nakon toga, Allah je objavio ovaj ajet koji potvrđuje iskrenost i istinitost isprike pripadnika plemena Benu Mustalik. Stoga, moramo biti pažljivi i oprezni, jer su pažnja i opreznost od Allaha, a brzopletost je od šejtana. Hasan el-Basri govorio je: "Musliman uvijek zastane i sačeka dok mu istina ne bude sasvim jasna." Prenosi se da je halifa Sulejman b. Abdulmelik rekao jednom čovjeku: "Čuo sam da si o meni ružno govorio." Čovjek je odgovorio: "Vođo pravovjernih, nisam to učinio." Sulejman b. Abdulmelik rekao mu je: "Ali, onaj koji mi je to prenio je povjerljiv." Čovjek je rekao: "Vođo pravovjernih, onaj ko prenosi tuđe riječi (tj. glasine) ne može biti povjerljiv." Sulejman b. Abdulmelik rekao mu je: "U pravu si! Idi, slobodan si!" (Vidi tefsir 6. ajeta sure El-Hudžurat, Tefsiru Ibn Kesir)
Molimo Allaha da uspijemo odgojiti sebe da vodimo računa o svojim jezicima i da oni budu izvor lijepog, a nikako ružnog i vulgarnog.