Početna

Priča o slonu

Pripremio: Edis Vejselović

Čitanje 5 minuta

I septembar dođe. Poslije dugog ljetnog raspusta, došlo je ponovo vrijeme da djeca krenu u školu. Uvijek je taj početak školske godine neobičan, nekako se s nestrpljenjem čeka. Sva se djeca raduju što će ponovo vidjeti svoje učitelje i drugare. Tako se i Abdullah radovao početku nove školske godine. Rano ujutro, tog prvog školskog dana, uputio se ka školi. Na putu je sretao drugare, selamio ih i zajedno s njima žurio na prvi školski čas. Nedugo zatim Abdullah i svi njegovi drugovi skupiše se na jednom mjestu, u školskom dvorištu. Radost ponovnog susreta bila je više nego primjetna. Čekajući da zazvoni školsko zvono, vrijeme su provodili u prijatnom razgovoru i smijehu.

Kao i obično, prvi školski dan u Abdullahovom odjeljenju počeo je pričama kako su proveli ljetni raspust. Abdullahovi drugari pričali su doživljaje sa ljetnog raspusta. Čule su se razne, interesantne priče. Dječica su se hvalila kako su putovala, igrala se, obilazila rodbinu ili išla na ljetovanje.

Tako je došao red i na Abdullaha.

“Abdullah, kako si ti proveo ovaj raspust? Jesi li negdje putovao?”, upita učiteljica.

Abdullah ustade i reče: “Raspust sam uglavnom proveo kod kuće, igrajući se sa sestrom i drugovima iz svoje ulice. Nisam putovao nigdje, osim što sam jedan dan sa svojim roditeljima i sestrom išao u zoološki vrt”, odgovori on.

“Baš lijepo. Hajde, ispričaj nam kako je bilo u zoološkom vrtu. Koje si sve životinje tamo vidio?”, upita učiteljica.

“Vidio sam lava, tigra, medvjeda, žirafu, majmuna i još puno drugih divljih životinja, a i puno ptica. A posebno mi je drago što sam vidio slona – to veliko i jako Allahovo stvorenje”, odgovori Abdullah.

“Zašto baš slona? Lav je hrabriji, a žirafa je veća? Ja bih baš volio da vidim lava”, reče Halid.

“Jeste, tačno je da je lav hrabriji, a žirafa veća od slona, ali meni je slon iz drugog razloga bio interesantan”, nastavi Abdullah. “Htio sam da vidim da li su slonovi zaista tako snažni kao u priči koju mi je moj djed stalno pričao.”

“Hajde, ispričaj nam onda tu priču, baš smo postali radoznali”, smješila se učiteljica.

“Pričao mi je djed priču da je nekada davno u dalekom Jemenu živio neki snažni slon. Bio je toliko snažan da nijedna vojska nije mogla da ga pobijedi. Zato što je njegov slon bio nepobjediv, slonov vlasnik koji se zvao Ebreha odluči da krene i sa slonom sruši Kabu koju su u Meki sagradili Ibrahim i Ismail, alejhis-selam.” pričao je Abdullah, a svi u razredu radoznalo pratili šta on govori.

“Ali zašto da sruši baš Kabu?”, začuđeno upita Zejd.

“Ebreha je krenuo da sruši Kabu kako bi ljudi, umjesto Kabe, obilazili veliki hram od zlata koji je on sagradio u Jemenu”, odgovori Abdullah.

“Šta je onda bilo?” , upita Halid.

“Svi koji su čuli da dolazi Ebreha sa svojom vojskom i slonom bježali bi od straha. Tako se ni stanovnici Meke nisu usudili ustati i braniti Kabu. Kad su nadomak Kabe bili svi slonovi, pa i ovaj najjači, zastadoše kao ukopani. A ni konji, ni deve nisu mogli više hodati. Vojnici bi dolazili ovom najjačem slonu, tukli ga, vukli i tjerali da se pomjeri, ali je i on bio nemoćan i nije mogao da učini niti jedan korak prema Kabi. Kad bi ga okrenuli na drugu stanu, on bi odjednom mogao hodati. Jedino u smjeru prema Kabi nikako nije mogao dalje. Onda se desilo nešto nevjerovatno”, nastavi Abdullah, dok je cijeli razred pomno pratio šta on pripovijeda. “Odjednom se na nebu iznad Meke pojavilo puno ptica, velika jata koja su prekrila nebo. To su bile ptice koje su u svojim kljunovima nosile grumenje pečene gline i bacale ga na vojsku. Iako su kamenčići bili sitni poput zrna graška, bilo je dovoljno da jedan pogodi vojnika i on bi pao mrtav. Tako su nastradali svi oni koji su sa slonom krenuli srušiti Kabu. Na ovaj je način Uzvišeni Allah sačuvao Kabu prema kojoj se ummet Muhameda, alejhis-selam, okreće pet puta dnevno.”

“Mašallah, to je zaista lijepa priča. A i ti si nam je lijepo i detaljno ispričao”, pohvali učiteljica Abdullaha.

“Sada mi je jasno zašto ti je bilo toliko drago što si imao priliku da vidiš slona. Vidite, kolika je Allahova moć, da tako jaku i dobro opremljenu vojsku sa tako jakim i velikim slonom koji je rušio sve pred sobom, porazi baš sa pticama. Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji, i On radi šta želi ili kaže: ‘Budi! I ono bude’. Hvala Allahu što je sačuvao Kabu i odredio je za kiblu muslimanima do Sudnjega dana”, reče učiteljica.

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

1. Elem tere kejfe fe‘ale Rabbuke bi ashabil fil?

1. Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar Tvoj uradio?

2. Elem jedž‘al kejdehum fi tadlil?

2. Zar lukavstvo njihovo nije omeo?

3. Ve ersele ‘alejhim tajren ebabil,

3. I protiv njih jata ptica poslao,

4. Termihim bihidžareti min sidžil,

4. koje su na njih grumenje od gline pečene bacale,

5. Fe dže‘alehum ke asfim me’kul.

5. pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?

(Sura El-Fil / Slon)

Tekst Priča o slonu je objavljen u broju 62, 19. septembar 2014. - 24. zul-ka'de 1435. AH, Permalink

Povezano

Dječiji kutak Broj 134

Aminina potraga za Flekicom

Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.

Dječiji kutak Broj 133

Nijet koji vodi do prave pobjede

Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.

Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.